Kina ima velike planove za “zeleni vodik”
Kina želi s vodikom napraviti ono što je već napravila sa solarnim panelima, baterijama i električnim vozilima. Smatraju da će “zeleni vodik” biti ključan dio energetske tranzicije zbog njegove primjene u energetski intenzivnoj industriji.
Kina proizvodi više vodika nego ijedna druga zemlja na svijetu. Tijekom 2024. proizvela je 36,5 milijuna tona tog plina. Kina također troši najviše vodika; 2024. je bila odgovorna za otprilike trećinu svjetske potrošnje.
Samo 1 posto tog vodika je “zeleni vodik”, proizveden elektrolizom vode napajanom električnom energijom iz obnovljivih izvora. Sve ostalo dobiveno je spaljivanjem fosilnih goriva ili je nastalo kao industrijski nusproizvod.
Svaki kilogram vodika dobivenog iz ugljena nosi sa sobom oko 38,6 kilograma CO₂. Ako se kao sirovina koristi zemni plin, nusprodukt je 13 kilograma CO₂. Svaki kilogram “zelenog vodika” rezultira s 0,5 kilograma CO₂.
Kineska država odlučila je da će vodik biti sljedeća čista energetska tehnologija na čije će se razvijanje fokusirati, nakon što su im se prethodno isplatile investicije u solarne panele, vjetroelektrane, baterije i električna vozila. U 15. petogodišnjemu planu Komunističke partije Kine, predstavljenom ranije ove godine, vodik se opisuje kao “industrija budućnosti”, navodi se u analizi portala Carbon Brief.
Osnovna ideja zelene energetske tranzicije je, naime, elektrificirati sve što je moguće te trošiti električnu energiju iz obnovljivih izvora. Međutim, neke ključne gospodarske sektore je nemoguće elektrificirati korištenjem postojeće tehnologije. U Kini smatraju da se fosilna goriva iz takvih sektora mogu izgurati vodikom.
Vodik tako može zamijeniti fosilna goriva u proizvodnji mineralnih gnojiva, čelika, cementa i drugim energetski intenzivnim industrijama. To, međutim, zahtjeva značajna ulaganja: potrebni su elektrolizatori za proizvodnju “zelenog vodika” te infrastruktura za njegov transport i pohranu. Postojeći se cjevovodi u te svrhe ne mogu koristiti bez da se prethodno prilagode za vodik.
Visoka cijena
Do kraja 2024. kineske su provincije izdale više od 560 lokalnih politika o vodiku. U ožujku 2026. središnja je vlast pokrenula pilot program za poticanje industrije “zelenog vodika”, piše Carbon Brief.
Vodik dobiven elektrolizom vode trenutačno u Kini košta 4 do 6 dolara po kilogramu. Vodik iz zemnog plina košta 1,20 do 2,50 dolara. Vodik iz ugljena 1,30 do 2 dolara. Da bi “zeleni vodik” postao tržišno konkurentan, cijena bi mu trebala pasti za oko dvije trećine.
Problem je i infrastruktura. Kina ima otprilike 400 kilometara plinovoda za vodik, a 128.000 kilometara magistralnih plinovoda za zemni plin. Skladištenje i transport vodika su skupi.
Te su prepreke, kako je Kevin Tu iz instituta Agora Energy China objasnio Carbon Briefu, međusobno povezane. Bez velikih kupaca, troškovi neće pasti. Bez nižih troškova i bolje logistike, kupci neće doći. U toj je petlji “zeleni vodik” zaglavljen već desetljećima.
Pilot program iz 2026. najambiciozniji je dosadašnji pokušaj da se ta petlja prekine. Postavlja konkretan cilj za cijenu: 15-25 juana po kilogramu (2,20-3,67 dolara) do 2030. godine, otprilike pola trenutačne cijene “zelenog vodika”. Programom su planirane subvencije za projekte koji mogu pomoći da se dosegne taj cilj.
Novi fokus
Dosad se o vodiku razmišljalo prvenstveno kao alternativnom gorivu u cestovnom prometu. Kina je, međutim, zaključila da su električna vozila pobijedila u toj utrci te se fokus stoga pomiče prema industrijskoj primjeni, a razmatrat će se i mogućnosti korištenja vodika kao pogonskog goriva za željeznički i brodski promet.
Kako piše Carbon Brief, istraživačka tvrtka Energy Iceberg procjenjuje da će gornje granice financiranja – 240 milijuna juana (35 milijuna dolara) po projektu, 1,6 milijardi juana (235 milijuna dolara) po regiji, u pet regija – značiti da će potporu dobiti otprilike 60 do 70 projekata.
Kina je ovo već radila: prepoznala je strateški važnu čistu tehnologiju, donijela dugoročne političke obveze, godinama upijala gubitke i postala globalni lider. Kyle Chan iz Brookings Institutiona, citiran u Carbon Briefu, tvrdi da su odlučujuće karakteristike kineske industrijske politike upornost i prilagodljivost; Peking je stavljao velike oklade na električna vozila i baterije davno prije nego što je ekonomska isplativost ijedne od tih tehnologija bila dokazana.
Te su im se oklade obilato isplatile. Sada istu stvar pokušavaju napraviti sa “zelenim vodikom”.