Tri godine do +1,5 °C

130 milijardi tona ugljičnog dioksida. To je Zemljin preostali “ugljični budžet”, maksimalna količina stakleničkih plinova koje možemo otpustiti u atmosferu ako želimo zadržati globalno zagrijavanje ispod +1,5 °C u odnosu na razdoblje između 1850. i 1900. godine.

Trenutačno se u atmosferu emitira 42 milijarde tona CO₂ godišnje. Tim tempom, preostali “ugljični budžet” bit će potrošen za nešto više od tri godine.

Podaci su to iz izvještaja “Indikatori globalnih klimatskih promjena” u izdanju Copernicusa, programa Europske unije za promatranje i praćenje Zemlje. Na izvještaju je radilo 70 znanstvenika iz 56 institucija u 17 zemalja. Mnogi među njima sudjelovali su i u izradi izvještaja Međuvladinog panela o klimatskim promjenama.

Podaci koje su analizirali pokazuju kako je izgledno da ćemo u narednom desetljeću živjeti u svijetu koji je stupanj i pol topliji nego što je bio prije razmahivanja industrijalizacije.

Označit će to probijanje važne klimatološke i psihološke granice. Znanstvenici, naime, mahom smatraju da su učinci klimatskih promjena reverzibilni dok ne probijemo +1,5 °C. Nakon toga predviđanje klimatološke budućnosti postaje kompliciranije.

Ograničavanje rasta prosječne Zemljine temperature ispod +1,5 °C stoga je prihvaćen kao ključni međunarodni klimatski cilj, upisan u Pariški sporazum 2015. godine. Skoro sve su se države svijeta tada obvezale da će dekarbonizacijskim klimatskim politikama raditi na ograničavanju rasta temperature ispod +1,5 °C.

Desetljeće kasnije, znamo da nismo uspjeli. Granica zagrijavanja od +1,5 °C nedvojbeno će biti probijena.

U Pariški sporazum je, doduše, uvrštena i backup opcija: ako ne uspijemo zadržati zagrijavanje ispod +1,5 °C, moramo napraviti sve što možemo da ga ograničimo što je više moguće. Svaka desetinka stupnja zatopljenja povećava nestabilnost klimatskog sustava te diljem svijeta uzrokuje zdravstvenu i materijalnu štetu mjerljivu u milijardama eura.

Zabrinjavajuće brojke

Prema Copernicusovom izvještaju, godina 2025. bila je 1,37 °C u toplija odnosu na razdoblje od 1850. do 1900. godine.

Ako se gleda prosjek za čitavo proteklo desetljeće (2016. – 2025.) zatopljenje iznosi + 1,26 °C. Skoro čitav porast prosječne temperature rezultat je ljudske aktivnosti, tj. otpuštanja stakleničkih plinova u atmosferu, prvenstveno korištenjem fosilnih goriva.

Od spomenutih +1,26 stupnjeva, čak 1,24 °C otpada na ljudski utjecaj. To je 98 posto. Preostalo zatopljenje od 0,02 °C rezultat je prirodnih promjena, poput El Niña, vulkanske aktivnosti ili sunčevih ciklusa.

Izvještaj pokazuje i alarmantni rast energetske neravnoteže planeta, pokazatelja koji otkriva koliko brže planet prima energiju od Sunca nego što je vraća u svemir.

Ta se neravnoteža više nego udvostručila u odnosu na razdoblje od 1976. do 1995. godine. Drugim riječima, planet se danas grije više nego dvostruko brže nego prije pola stoljeća.

Najveći dio te dodatne topline apsorbiraju oceani. Broj dana s morskim toplinskim valovima više se nego utrostručio između 1991. i 2025. godine.

Što učiniti?

Učinke klimatskih promjena već neko vrijeme vidimo golim okom: ljetni toplinski valovi sve su češći i sve dulje traju; snažni olujni udari dolaze s vjetrom koji ruši stabla i oštećuje imovinu te oborinama koje izazivaju poplave; dugotrajne suše iscrpljuju prirodu i smanjuju poljoprivredne prinose, već oštećene olujama i tučom.

Što zagrijavanje više raste, to svijet postaje nestabilnije i opasnije mjesto. Klimatske promjene uništavaju imovinu, narušavaju zdravlje stanovništva, potiču masovne migracije u područjima gdje rast temperature i podizanje razine mora onemogućuju normalan život.

Prosperitetna i stabilna budućnost stoga nije moguća bez suočavanja s klimatskom krizom. To znači ubrzanu dekarbonizaciju gospodarstva, posebno najkritičnijih sektora poput energetike, poljoprivrede, teške industrije i prometa. Istovremeno, nužno je provoditi i mjere prilagodbe na život u sve toplijem svijetu, kako bi se minimizirala ljudska i materijalna šteta.

Sve to skupa zahtjeva značajne investicije u javnu infrastrukturu te ustrajanje u ambicioznim klimatskim politikama. Sva potrebna tehnologija za učinkovitu tranziciju prema niskougljičnom gospodarstvu stoji nam na raspolaganju; potrebni su samo još politička volja za stvarno suočavanje s krizom te sposobnost da se resursima adekvatno upravlja.