Vraća li se velika bijela psina u Jadran?

U rujnu 2023. u blizini otočića Svilana kraj Rogoznice hrvatski su ribari parangalom slučajno izvukli nesvakidašnji ulov – mladog morskog psa, dužine malo preko metra i teškog oko 20 kilograma. 

Događaj je tada tek na kratko privukao medijsku pažnju, ponajviše jer su ribari, na javno zgražanje biologa prof. dr. sc. Petra Kružića, ovu zaštićenu vrstu prodali restoranu. Izazvao je, međutim, popriličnu pozornost među stručnjacima i pretvorio se u predmet višegodišnje znanstvene debate.

Mlada jedinka, pokazat će analize, bila je primjerak velike bijele psine i jedan od rijetkih dokaza u zadnjih nekoliko desetljeća da ova karizmatična vrsta ne samo da nije u potpunosti nestala iz Mediterana, već se možda ponovo mrijesti upravo u Jadranu. 

Velika bijela psina može dosegnuti do 6.6 metara dužine, a najstarija zabilježena jedinka doživjela je 73 godine. Opadanje populacije ili gotovo potpuni nestanak ovog važnog predatora, čija je negativna reputacija nepravedno zacementirana Spielbergovim “Raljama”, dramatično može izmijeniti morski ekosustav. 

Rasprava među znanstvenicima

Identifikacije životinje ulovljene kraj Svilana pretvorila se u neobičnu raspravu koja je rezultirala s više objavljenih znanstvenih radova. Ribari su, naime, prije prodaje napravili više fotografija mlade jedinke koju je dio stručnjaka potom prepoznao kao veliku bijelu psinu (Carcharodon carcharias).  

Ovu identifikaciju u medijima je, a kasnije i u objavljenom radu iz 2024. osporavao prof. dr. sc. Alen Soldo sa Sveučilišnog odjela za studije mora Sveučilišta u Splitu, ujedno i supredsjednik IUCN Shark Specialist grupe za Mediteran, tvrdeći da se radi o atlantskoj psini (Lamna nasus). 

Uslijedila je reakcija međunarodne grupe stručnjaka, s Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu te njihovih kolega iz Austrije, Italije, Grčke i Crne Gore, koji su u radu objavljenom 2025. detaljno obrazložili zašto smatraju da se ipak radi o mladoj jedinki velike bijele psine. 

Soldo na to objavljuje tzv. “kratki izvještaj“ u kojem osporava i ove zaključke, da bi prošlog mjeseca još veća grupa stručnjaka, njih preko 30, uključujući i znanstvenike iz SAD-a, Japana, Italije, Grčke, Crne Gore, Hrvatske, Austrije, Belgije, Novog Zelanda, Velike Britanije i Južnoafričke Republike, objavila komentar u kojem ponovo potvrđuju da se radi o velikoj bijeloj psini. 

Ovakav interes u znanstvenim redovima nije slučajan. U posljednjih sedam desetljeća velika bijela psina je praktički nestala iz Sredozemnog mora, a kontroverzni ulov iz 2023. godine predstavlja, kako stručnjaci napominju, prvi pouzdani dokaz da mlade jedinke – potvrda oporavka ugrožene vrste – ponovo obitavaju u Jadranu. 

Velika bijela psina u Jadranu

U prvoj polovici 20. stoljeća opažanja ove vrste nisu bila rijetkost, a Jadransko more, posebice istočna obala, smatralo se lokacijom gdje se rađaju bijele psine. 

“Jadran je nekada bio dio Mediterana u kojem su se bijele psine često sretale i postoji veliki broj zabilježenih nalaza ove vrste, pogotovo iz 19. i prve polovice 20. stoljeća. Njihova tadašnja učestalost povezana je s tunom, koja se smatra njihovim najvažnijim plijenom u Mediteranu”, kazao nam je dr. sc. Ilija Ćetković iz Laboratorija za ihtiologiju i morsko ribarstvo na Institutu za biologiju mora u Kotoru. 

Istraživanjima je, tvrdi on, pokazano da je mediteranska populacija bijelih psina genetički drugačija od atlantske te su mediteranske jedinke zapravo srodnije bijelim psinama u Indo-Pacifiku. To pak upućuje na dugu izoliranost mediteranskih bijelih psina od susjedne populacije u Atlantiku i pitanje je postoji li uopće migracija između te dvije populacije, pojašnjava Ćetković.

U drugoj polovici 20. stoljeća vrsta je počela dramatično brzo nestajati iz Jadrana. Danas se smatra da se njena populacija smanjila za čak 84 posto. 

Pretjerani izlov i drugi problemi

Morski psi se na svjetskoj razini smatraju ugroženom vrstom zbog sporog odnosno kasnijeg sazrijevanja i niske plodnosti, što ih čini dodatno osjetljivima na antropogene utjecaje poput klimatskih promjena i zagađenja. Mužjaci dosežu reproduktivnu zrelost nakon desetak godina, a ženke tek između 14 i 33 godine starosti. 

Njihovo tipično ponašanje – poput dugotrajnih migracija, povremenog okupljanja u grupe te instinktivnog vraćanja na specifičnu lokaciju radi razmnožavanja – dodatno pojačava izloženost pretjeranom izlovu. Ovaj faktor je ujedno i glavni razlog zašto je bijela psina toliko ugrožena na području cijelog Mediterana.

“Najvažniji razlog opadanja populacije je intenzivni ribolovni pritisak koji je stoljećima prisutan u Mediteranu, pogotovo prošlih nekoliko desetljeća uslijed industrijalizacije i modernizacije ribolovnih tehnika i opreme. Dodatno, ova je vrsta nekada i ciljano ubijana zbog svoje opasne reputacije. Austrougarska monarhija imala je, na primjer, uspostavljenu nagradu za ulov bijele psine u Kvarnerskom zaljevu”, pojasnio je Ćetković.

Pretjerani izlov drugih vrsta ribe koje predstavljaju plijen velike bijele psine također utječe na veću smrtnost, a spori razvoj i niža razina reprodukcije kumuju teškom oporavku populacije. 

Važnost mladih jedinki

Vrsta je stoga unatrag deset godina procijenjena kritično ugroženom na području cijelog Mediterana. Znanstvenici su više puta pokušavali uloviti bar jedan primjerak i staviti na njega uređaj za praćenje kako bi saznali više od kretanju populacije, no ti napori nikad nisu urodili plodom jer su opažanja jedinki izuzetno rijetka. 

Prije ulova iz 2023, zadnje opažanje u Jadranu zabilježeno je 2011. godine. Nedavni snimak bijele psine, napravljen ovog lipnja tijekom uklanjanja odbačenih ribarskih alata u vodama Sicilije, izazvao je pažnju svjetskih medija upravo zbog iznimne rijetkosti takvih događaja na području Mediterana. 

Opažanje mlade jedinke u tom kontekstu je znanstvenicima izuzetno dragocjeno, jer daje naznaku da se populacija započela obnavljati, pogotovo ako se to opažanje dogodilo na području koje je otprije bilo poznato kao lokacija za razmnožavanje. 

“Svaki nalaz tek rođene ili mlade jedinke vrlo je značajan. Ne možemo još uvijek sa sigurnošću potvrditi je li Jadran mjesto gdje se rađaju bijele psine, no naša hipoteza je da područja s velikom površinom kontinentalnog šelfa predstavljaju mrijestilišta bijelih psina u Mediteranu. Na osnovu dosadašnjih nalaza mladih jedinki, najvažniji kandidati su Sicilijanski prolaz, Egejsko more i Jadran. Sva ova područja ujedno imaju i najširi šelf”, kazao nam je Ćetković.

Kako prepoznati veliku bijelu psinu

S obzirom na rijetka opažanja koja najčešće ostanu zabilježena tek na fotografijama ili još rjeđe na kameri, identifikacija vrste nije nimalo laka.

Dr. Patrick L. Jambura s Odjela za paleontologiju Fakulteta za prirodne znanosti, geografiju i astronomiju u Beču, prvi autor rada iz svibnja u kojem se definitivno potvrđuje identifikacija juvenilne jedinke iz 2023. kao primjerka velike bijele psine, kazao nam je da mako pas (Isurus oxyrinchus) i atlantski pas (Lamna nasus) uistinu mogu jako nalikovati ovoj vrsti. 

“Ipak, ima nekoliko karakteristika koje nam pomažu da ih razlikujemo. Jedna od njih je oblik prve dorzalne peraje. Kod bijele psine, stražnja margina dorzalne peraje je obično konkavnog oblika. Bijele psine potom imaju relativno manje oči od druge dvije vrste i često imaju distinktivne tamne oznake na vrhovima prsnih peraja s donje strane“, kazao je Jambura. 

Za njega kao paleontologa su, međutim, najinformativnije obilježje zubi, s kojima se redovno susreće kad je riječ o fosiliziranim primjercima koje proučava. 

“Velike bijele psine imaju široke, triangularne zube s nazubljenim rubovima, dok mako i atlantski pas imaju puno uže zube s glatkim rubovima”, pojašnjava Jambura. 

Iako se, kako tvrdi, zubi juvenilne jedinke mogu donekle razlikovati od odraslog psa, s obzirom na to da se mijenjaju s vremenom, obilježje je obično dovoljno karakteristično da se može prepoznati ako je kvaliteta fotografija dobra.

“Građanska znanost” i druge metode

Znanstvenici se, međutim, u pokušajima da ustanove što se događa s vrstom u ovom slučaju moraju ponajviše oslanjati na tzv. “građansku znanost“, odnosno fotografije i snimke koje nastanu kad na jedinku slučajno nalete ribari, ronioci i ostali ljubitelji mora. 

“Činjenica je da su podaci građanske znanosti ponekad oportunistički i pristrani, što im je limitirajući faktor. Međutim, ovo ne umanjuje njihovu važnost, jer su sada gotovo jedini izvor podataka o ovoj vrsti u Mediteranu”, smatra Ćetković.

Stručnjaci stoga uvijek kontaktiraju autore fotografija i nastoje prikupiti što više podataka te provjeravaju pouzdanost snimaka.  

Prošle godine još je jedan mladi bijeli pas ulovljen u teritorijalnim vodama Crne Gore, i odmah potom živ vraćen u more. Napravljene fotografije su bile dobre kvalitete i slikane iz dobrog kuta, što je uvelike olakšalo identifikaciju, kaže Ćetković.

Moderna metoda koja može pomoći detektiranju ovako rijetke vrste je i tzv. okolišna DNA. 

 “Svi organizmi neprekidno otpuštaju u okolinu minijaturne tragove svog genetskog materijala, u obliku stanica kože, izmeta i ostalog biološkog materijala. Znanstvenicima to omogućuje da analiziraju uzorke mora u potrazi za ovim specifičnim DNA fragmentima. Ako ih pronađu, to znači da je bijela psina nedavno bila u području uzimanja uzorka”, objašnjava Jambura. “Na ovaj način tragovi vrste otkriveni su u nekoliko dijelova Mediteranskog mora, uključujući i Sicilijanski prolaz”, kazao nam je.

Metoda, međutim, ima i puno nedostataka, od kojih je glavni činjenica da i spomenuti genetski materijal biva nošen jakim strujama, pa sama potvrda prisutnosti ne može biti sa sigurnošću određena za neku preciznu lokaciju. Sve to čini opažanja mladih jedinki najvrjednijim dokazom opstanka vrste. 

“Odrasli morski pas može putovati i do tisuće kilometara po Mediteranskom moru. Mlada jedinka, pogotovo ako je tek rođena, ne može. Ako imamo više takvih nalaza na užem području, kroz određeni duži period, to daje jaku indikaciju da se ženke mrijeste upravo tamo”, kaže Jambura. 

Da bi se to dogodilo, područje mora pružati dovoljno hrane i sigurnosti. 

“Ako bi se Jadran potvrdio kao mrijestilište za velike bijele psine, to bi bilo vrlo značajno otkriće. Govorilo bi da se radi o staništu koje je iznimno važno za preživljavanje mediteranske populacije vrste i omogućilo bi snažnu znanstvenu bazu za ciljane konzervatorske napore”, ustvrdio je Jambura.