Iz trgovine u spalionicu: Zašto EU zabranjuje spaljivanje neprodane odjeće

Modna industrija proizvodi daleko više nego što svijet može nositi, ponovno upotrijebiti ili reciklirati. Zato dio potpuno nove odjeće nikada ne završi u ormarima, nego u spalionicama ili na odlagalištima otpada, često bez da je itko skinuo etiketu s nje.

Zabrana spaljivanja neprodane odjeće, obuće i modnih dodataka za velike kompanije stupila je na snagu u Europskoj uniji sredinom srpnja. Kompanije srednje veličine podlijegat će istim pravilima od 2030. godine.

Mjera je uvedena u okviru Uredbe o ekodizajnu za održive proizvode, čiji je cilj spriječiti rasipanje vrijednih proizvoda i resursa korištenih za njihovu izradu.

Prema Europskoj agenciji za okoliš, čak 4 do 9 posto neprodanog, nikad korištenog tekstila završava u spalionicama, što znači da se svake godine uništi između 250 i 600 tisuća tona robe. U to spadaju stare kolekcije, vraćene online narudžbe, kao i oštećena roba.

Samo uništavanje tih proizvoda uzrokuje oko 5,6 milijuna tona emisija ugljikovog dioksida (CO2) godišnje – otprilike koliko tijekom godine proizvedu dva do tri milijuna prosječnih automobila.

Problem, međutim, počinje mnogo prije spalionice. Tekstilna industrija jedan je od najvećih potrošača vode na svijetu, velik izvor emisija stakleničkih plinova te sektor koji se u velikoj mjeri oslanja na opasne kemikalije i razne oblike eksploatacije radnica i radnika.

Problem počinje mnogo prije spalionice

Hiperprodukcija odjeće izvitoperila je naš odnos prema tekstilu, čak i nakon njene “modne smrti”, tj. nakon što izgubi tržišnu vrijednost. S jedne strane, bogate zemlje “doniraju” goleme količine rabljene odjeće u siromašnije dijelove svijeta, premda velik dio tih pošiljaka više zadovoljava kriterije otpada nego donacije. Tako financijski najjače zemlje dodatno opterećuju odlagališta otpada u najsiromašnijim državama, koje ionako snose velik dio ekološkog tereta tekstilne industrije, s posljedicama za kvalitetu zraka, vode i tla.

S druge strane, dio potpuno nove odjeće završava u spalionicama. Razlog nije njezina neupotrebljivost, nego nastojanje pojedinih modnih brendova da zaštite ekskluzivnost svojih proizvoda i spriječe njihov ulazak na sekundarno tržište ili u donacijske lance. Drugim riječima, “nezgodno” im je da njihove ekskluzivne komade nosi sirotinja pa ih radije uništavaju.

Takva je praksa godinama bila uobičajena među luksuznim brendovima. Burberry je, primjerice, godinama spaljivao robu vrijednu desetke milijuna eura prije nego što je, nakon snažnih kritika javnosti, odustao od te prakse. Pritom se dobar dio odnosio na parfeme – robu bez roka trajanja. Richemont, vlasnik Cartiera i drugih luksuznih marki, otkupljivao je višak satova da bi ih uklonio s tržišta, pri čemu se dio njih uništavao. 

Logika glasi: očuvanje umjetno stvorene oskudice važnije je od iskorištavanja već uloženih materijala, energije i rada; napuhana vrijednost krpica i mirišljavih vodâ važnija je od klime i zadovoljavanja ljudskih potreba.

Ovo ne vrijedi samo za luksuzna imena. Neprodanu odjeću i obuću uništavaju i relativno priuštivi trgovački lanci brze mode poput H&M-a i Zare ili Adidasa i Pume – skladištenje neprodane robe predstavlja trošak koji te dobrostojeće kompanije žele izbjeći.

> > Može li rabljena i donirana odjeća sanirati štetu brze mode?

Iznimke od pravila

Kakve će rezultate polučiti Uredba o ekodizajnu za održive proizvode, odnosno zabrana spaljivanja nove odjeće tek treba vidjeti. Zasad se pravila odnose na najveće proizvođače, a predviđen je i niz iznimki. Kompanije i dalje smiju uništavati neprodanu odjeću i obuću ako su proizvodi nesigurni ili oštećeni, ako ih dobrotvorne organizacije i sustavi za doniranje odbiju ili ako je riječ o krivotvorinama koje krše prava intelektualnog vlasništva.

Kako bi se spriječile zlouporabe, kompanije koje se pozivaju na ove iznimke moraju osigurati dokumentaciju kojom opravdavaju uništavanje robe te će o tome morati javno izvještavati na godišnjoj razini.

Čini se da je H&M već posegnuo za ovom rupom, i to prije nego što je zabrana uopće stupila na snagu. 

H&M je jedan od simbola brze mode, industrije koja je iznimno štetna za okoliš. Zato već godinama gradi imidž kompanije koja potiče recikliranje tekstila. Od 2013. godine svojim kupcima dijele vaučere za kupovinu nove robe ako u trgovine donesu staru. Njihove internetske stranice prepune su priča o brizi za okoliš, održivosti, kružnom gospodarstvu i odgovornoj potrošnji. Među njima su i savjeti kojima se dio odgovornosti za ugljični otisak odjeće prebacuje na same potrošače – pristup koji se često navodi kao primjer greenwashinga.

Njihovu odjeću s etiketama – dječje traper kratke hlače i traperice za odrasle – je ekipa danske istraživačko-novinarske TV emisije Operation X pronašla u jednoj danskoj spalionici otpada. H&M se pravdao da je bila kontaminirana olovom i plijesni, no tek nakon objave priče. Novinari su, međutim, odjeću poslali na analizu i nisu pronašli tragove opasnih bakterija ni drugih nepravilnosti. Istina, nisu testirali prisutnost plijesni, na što je H&M i upozorio. No autori istrage istaknuli su da odjeća nije pokazivala nikakve vidljive znakove propadanja niti je imala karakterističan miris koji bi upućivao na plijesan.

Nije to jedina kontroverza koja prati H&M. Švedski mediji ranije su otkrili da dio odjeće prikupljene u H&M-ovim programima za recikliranje završava na golemim odlagalištima tekstila u Africi i Indiji. Dakle, odjeća koja se prodaje europskim kupcima dolazi iz tvornica u Bangladešu i drugim zemljama poznatima po lošim uvjetima rada i mizernim plaćama, a zatim ponovno putuje tisućama kilometara da bi završila na odlagalištu ili u spalionici.

Pojedine iznimke koje europska uredba dopušta također otvaraju pitanja. Primjerice, i dalje će biti moguće spaliti robu koju su dobrotvorne organizacije odbile preuzeti ili proizvode proglašene neupotrebljivima zbog kontaminacije. No iskustva tvrtki koje se bave oporabom tekstila pokazuju da je stvarni udio takve odjeće razmjerno malen.

Prema podacima tvrtke SMART, koja se bavi oporabom odbačenog tekstila, oko 45 posto prikupljenih komada može se ponovno koristiti kao odjeća. Dodatnih 30 posto pretvara se u industrijske krpe za čišćenje i brisanje, a oko 20 posto prerađuje se u vlakna za nove proizvode. Procjenjuju da je tek oko pet posto tekstila doista neupotrebljivo zbog plijesni ili druge ozbiljne kontaminacije. Osim toga, reciklirani tekstil može poslužiti kao izolacijski materijal u građevinarstvu ili kao sirovina za nove građevinske proizvode, čak i za izradu lijepih, šarenih cigli za interijere.

> > Manje otpada, više odgovornosti: EU ima nova pravila za hranu i tekstil

Tko će to kontrolirati?

Ostaje otvoreno pitanje kako će se u praksi provjeravati opravdanost spaljivanja robe koja ulazi u kategoriju iznimki. Deutsche Welle upozorava da će upravo provedba biti jedan od najvećih izazova: kako utvrditi jesu li deseci ili stotine tisuća komada odjeće doista toliko oštećeni ili opasni da ih nije moguće ponovno upotrijebiti ili reciklirati?

Moritz Jäger-Roschko iz Greenpeacea smatra da je zabrana važan korak, ali upozorava na moguće rupe u zakonu za velike kompanije.

“Poduzeća mogu lako zaobići pravila, primjerice pogrešnim deklariranjem proizvoda. Bez dosljednih kontrola u praksi se ništa neće promijeniti.”

Većina kritika, međutim, ide korak dalje. Problem nije samo spaljivanje viška odjeće nego količina odjeće koja se uopće proizvodi. Prosječan odjevni predmet danas se nosi svega sedam puta prije nego što bude odbačen ili zamijenjen novim.

Rješenje je proizvoditi manje

Kao i kod gotovo svake rasprave o otpadu, recikliranju i kružnom gospodarstvu, najveći potencijal za smanjenje okolišnog opterećenja leži u jednostavnijem rješenju – proizvoditi manje.

Prema prošlogodišnjem izvješću organizacije Textile Exchange, manje od jedan posto vlakana proizvedenih u svijetu dolazi od recikliranog tekstila, bilo prije ili nakon potrošnje. Istodobno globalna proizvodnja vlakana manijakalno raste već desetljećima. U 2023. proizvedeno je oko 125 milijuna tona vlakana, a već godinu poslije 132 milijuna tona. 

To je više nego dvostruko u odnosu na 2000. godinu i oko 34 milijuna tona više nego 2015., kada je potpisan Pariški klimatski sporazum kojim su se zemlje diljem svijeta obvezale održati globalne temperature ispod 2 °C, a idealno ispod 1,5 °C. Drugim riječima, svake sekunde u svijetu nastanu približno četiri tone novih tekstilnih vlakana. Nastavi li se sadašnji trend, proizvodnja bi do 2030. mogla dosegnuti oko 169 milijuna tona.

Poliester pritom i dalje dominira tržištem. Čini oko 59 posto ukupne svjetske proizvodnje vlakana, a gotovo 90 posto tog poliestera proizvodi se iz fosilnih goriva. Samo između 2023. i 2024. proizvodnja poliesterskih vlakana porasla je s približno 71 na gotovo 78 milijuna tona.

Dio tog tekstila završit će u spalionicama. Drugi dio završit će na odlagalištima u zemljama poput Gane, čije bi obale, kako piše švedski Aftonbladet, mogle biti rajski prizor da nije nezasitne potrebe za proizvodnjom (smeća).

Zabrana spaljivanja neprodane odjeće zato je važna. No ako tekstilna industrija nastavi proizvoditi rekordne količine nove robe, Europa će možda spriječiti dio viška završi u plamenu, ali neće spriječiti da taj višak uopće nastane.

(izvor: Aftonbladet)