Čovječja ribica nije jedna vrsta nego čak njih devet. I sve su kritično ugrožene

Čovječja ribica jedna je od najvećih špiljskih životinja na svijetu. Nevjerojatna obilježja čovječje ribice, odnosno njene ekstremne prilagodbe na život pod zemljom, fasciniraju znanstvenike dulje od 250 godina, otkad je ovaj ružičasti vodenjak prvi put opisan kao vrsta 1768. godine.  

Čovječja ribica endemska je vrsta dinarskog krša i može živjeti do 100 godina, što je čini najdugovječnijim vodozemcem na svijetu. Ova slijepa, ružičasta životinja, koja veličinom doseže 40 centimetara, ima ekstremno spor metabolizam te može preživjeti bez hrane i nekoliko godina. Sposobna je u potpunosti regenerirati otrgnuti ili oštećeni dio tijela, a reproducira se tek jednom ili dvaput u desetak godina. 

Čovječju ribicu iznimno je teško proučavati jer uglavnom živi duboko ispod površine u podzemnim izvorima i jezerima; primjerci se rijetko vide na površini. Stoga ne čudi da je donedavno populacija rasprostranjena od Trsta i Slovenije do BiH i juga Hrvatske bila opisivana kao jedna te ista vrsta – Proteus anguinus. No nakon dvogodišnjih napora, međunarodni tim znanstvenika dokazao je da se zapravo radi o devet različitih vrsta. 

Od jedne do devet

“I ranije se nagađalo da se radi o više vrsta, odnosno pojedini su autori u prošlosti sugerirali da se radi o posebnoj vrsti i dali bi joj ime. No nisu postojali službeni opisi niti znanstvena verifikacija“, pojašnjava hrvatski biolog Dušan Jelić s Instituta Biota koji već dvadeset godina proučava Proteusa. 

Za neke od populacija zabilježenih na određenim lokacijama postojala su i imena. Primjerice, jedinkama nađenim u Ličkom polju nadjenuto je ime Proteus croaticus. No, reducirane karakteristike koje imaju sve životinje koje žive u podzemlju i činjenica da žive na vrlo nepristupačnim mjestima kumovala je tome da nisu postojali konkretniji opisi. 

Jedinu službeno priznatu “podvrstu”, tamne primjerke Proteusa s očuvanim vidom nađene u jugoistočnoj Sloveniji, opisali su Boris Sket i Pim Arntzen 1994. godine, nadjenuvši joj ime Proteus anguinus parkelj. Prve genetičke analize koje su ukazivale da je vjerojatno riječ o različitim vrstama, koje su drugačije evoluirale ovisno o području na kojem obitavaju, napravila je 2006. Špela Gorički s Biotehničkog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani. Prije dvije godine je tim pod vodstvom Hansa Recknagela sa Sveučilišta u Trieru ponovio genetičke analize i identificirao devet različitih evolucijskih linija. 

Znanstveni tim sastavljen od istraživača s više institucija iz Francuske, Italije, Hrvatske, BiH te Slovačke, u kojem je sudjelovao i naš sugovornik Jelić, napravio je slične molekularne analize i usporedio podatke s prethodnim istraživanjima, no genetičkoj identifikaciji po prvi su put dodani i rezultati analiza gotovo dva stoljeća taksonomskih podataka o cjelokupnoj populaciji čovječje ribice te morfoloških i geografskih obilježja raznih uzoraka, što je u konačnici rezultiralo s devet znanstveno opisanih vrsta. 

Analiza DNK

“Puno se istraživanja o Proteusu dogodilo zadnjih 250 godina, a pogotovo posljednja tri desetljeća, od monitoringa i opisa morfoloških karakteristika do već rađenih genetskih analiza i stoga nam je predstavljalo izazov kompilirati sve te podatke u jednu priču. Dio podataka smo uzeli iz već dostupne literature, a dio obilazeći muzeje i mjereći uzorke Proteusa koji su tamo pohranjeni”, kazao je dr. sc. Christophe Dufresnes, vodeći autor studije, iz Instituta za sistematiku, evoluciju i bioraznolikost Nacionalnog prirodoslovnog muzeja (MNHN) u Francuskoj.

Znanstvenici su analizirali uzorke iz desetak institucija iz Zagreba, Pariza, Beča, Ljubljane, Sarajeva, Trsta i Milana te se dodatno služili i podacima prikupljenim na terenu.

Primarnu potvrdu o tome radi li se o razdvojenim vrstama dale su molekularne analize koje pokazuju jesu li sekvence DNK dovoljno različite da bi se govorilo o različitoj vrsti. Ove genetičke metode mogu dati informaciju i kad su se vrste počele razdvajati od zajedničkog pretka. 

“Pokazalo se da se radi o devet različitih vrsta koje su različito evoluirale i koje su reproduktivno izolirane, u smislu da čak i ako su se njihove jedinke sretale, nisu se međusobno razmnožavale“, pojasnio je Dufresnes.

Najstarija vrsta živi u Istri

Najstarija od svih, Proteus ikae koju nalazimo u Istri, razdvojila se još prije 16 milijuna godina.

Analiza morfoloških karakteristika životinja pokazala je da su se čak i na geografski relativno malom području, kao što je Zapadni Balkan, vrste prilagođavale različitim uvjetima na različitim “mikro” područjima. 

“Ova istarska čovječja ribica ima izrazito produljenu glavu, puno je bljeđa, što znači da ima još manje pigmenata u odnosu na druge vrste, a to su sve prilagodbe na dublji istarski krš u kojem žive. S druge strane, vrsta koja živi u Bosni ima zdepastije i kraće tijelo, žućkaste je boje, a krš u kojem jedinke žive je malo plići. Zbog toga do njih lakše dolaze hranjive tvari pa su i malo deblje, odnosno imaju više naslaga masti“, pojasnio je Jelić. 

Za dio vrsta tim je preuzeo imena koja su im kroz povijest davali istraživači kad bi zabilježili postojanje Proteusa na određenoj lokaciji, dok su tri vrste potpuno nove za znanost – Proteus ikae, P. bosniensis and P. maurii. 

U Hrvatskoj se nalaze čak tri potvrđene vrste – osim istarske, Proteus croaticus nastanjuje središnji dio hrvatskog dinarskog krša, a Proteus carrarae obitava u najjužnijim dijelovima zemlje. Kako se navodi na stranicama Instituta Biota, Proteus bosniensis bi se također mogao pronaći na hrvatskoj strani Une i ispod Ličke Plješevice, kao i Proteus freyeri koji se nalazi u Sloveniji, ali se možda proteže i na hrvatsku stranu Kupe.  

Kritično ugrožena

Razdvajanje vrsta nije samo važno u znanstvenom smislu, već se autori studije nadaju i da će pojačati konzervacijske napore. Čovječja ribica, ističu znanstvenici u radu, iznimno je osjetljiva na industrijsko i poljoprivredno zagađenje koje je sve više prisutno u vodama podzemlja gdje Proteous obitava. 

Tragovi toksičnih metala kao što su živa i arsen te kemikalija iz skupine PCBs pronađeni su u tkivima jedinki različitih vrsta. Razine nitrata i fosfata iz gnojiva su zadnjih desetljeća utrostručene u izvorima u kojima obitava Parkelj te prelaze razine koje su ocijenjene benignim za vrstu. 

Smanjivanje populacije čovječjih ribica već je zabilježeno na više različitih lokacija, između ostalog i u Postojnskoj jami. U svjetlu novih opisa vrsta, ovakve prijetnje pojedine vrste, poput Parkelja i Stične koje žive na područjima manjim od 15 kilometara, čine kritično ugroženima, ističu autori. 

Situacija ne izgleda dobro ni za istarsku čovječju ribicu, najstariju vrstu ove životinje. Na više od pola istarskih lokaliteta na kojima je Proteus ikae zabilježen danas se njegovo postojanje ne može potvrditi niti uz tzv. metodu okolišne DNA, kojom se inače s vrlo velikom preciznošću može ustanoviti je li neka od jedinki boravila na lokaciji, tvrdi Jelić. 

Razlozi zašto je čovječja ribica nestala s više lokacija u Istri su mnogobrojni, kaže on: od zagađenja do zatrpavanja bunara, ili pak u slučaju izvora Nimfej kraj arene u Puli, zaslanjivanja zbog podizanja razine mora. Procjenjuje se da je oko 200 speleo-objekata u Istri zatrpano smećem. Zakonom o zaštiti prirode čovječja ribica je strogo zaštićena vrsta u Hrvatskoj te pripada pod Natura 2000 vrste koje su zaštićene EU regulativom. No to je, kaže Jelić, često tek mrtvo slovo na papiru. 

Entuzijazam pojedinaca umjesto sustava

“Od šest lokaliteta u Istri gdje imamo trajne populacije Proteusa, samo na tri radimo monitoring, jer nacionalni monitoring nije plaćen od strane države, već se moramo oslanjati na pojedine županijske ustanove ili donacijske projekte. A dosad Proteus nije dobio preveliku financijski pozornost u Istri”, kaže Jelić. 

Najveća populacija koja živi u Istri je špilja s petstotinjak jedinki, na preostalih pet lokaliteta ima ih puno manje. Sve to čini Proteus ikae kritično ugroženom vrstom.

Ni u ostatku Hrvatske, uz iznimke pojedinih institucija kao što je Nacionalni park Krka, nije bolje, tvrdi Jelić, a situacija je slična i u drugim zemljama gdje Proteus obitava.

“Ni Slovenija ni Hrvatska nemaju ustanovljen nacionalni monitoring. Kod nas se sve svodi na entuzijazam jednog tima koji sredstva za monitoring i istraživanja dobiva pisanjem međunarodnih projekata donacijskog tipa. U BiH pak nema nikakvih regulativa koje se tiču zaštite ove vrste”, tvrdi Jelić.  

Klimatske promjene također dodatno ugrožavaju najpoznatijeg balkanskog endema, kao i mnoge druge vrste koje žive u krškom podzemlju ovih prostora. 

“U skoro svim špiljama smo detektirali i blago povišenje temperature i blago smanjenje vodostaja, odnosno količine protoka vode. To je sve više vidljivo. No za to nisu krive samo klimatske promjene, već i bezbroj ilegalnih pumpi za crpljenje vode iz podzemlja, bezbroj bunara iz kojih se bjesomučno vuče voda”, upozorava Jelić. 

Veliki problem predstavlja, tvrdi on, i odsijecanje velikog broja rijeka od njihovih prirodnih ponora, kako bi se voda preusmjerila na hidrocentrale, poput rijeka Gacke i Like ili rijeke Ljute kod Dubrovnika.