Škola bez otpada nije škola s više kanti

Prvi je instinkt gotovo svake škole koja se odluči “baviti otpadom” isti: nabaviti spremnike, obojiti ih i organizirati eko-dan. Novi Priručnik za primjenu Zero Waste mjera u obrazovnim ustanovama polazi od drugačije pretpostavke: da najveći potencijal za promjenu postoji prije nego što otpad uopće nastane.

Publikacija je završni rezultat Erasmus+ projekta ZW SCHOOLS, provođenog od rujna 2025. do kraja kolovoza 2026. Iza nje stoje karlovačka udruga za zaštitu okoliša i prirode Pan te slovenski Ekologi brez meja, uz četiri partnerske škole: osnovne škole Barilović i Mahično u Hrvatskoj te osnovnu školu Antona Aškerca i srednju trgovačku i aranžersku školu u Ljubljani. Autorice su Valentina Mesarić, Ana Golja i Jelena Đorđević.

Uz ovaj priručnik, u sklopu projekta je nastao i program sa smjernicama i koracima za transformaciju u Zero Waste ustanovu. Program vodi školu od razumijevanja postojećeg stanja i uključivanja svih sudionika, preko definiranja ciljeva i provedbe konkretnih mjera, do praćenja rezultata i planiranja budućih koraka.

Hijerarhija u sedam koraka

Priručnik je organiziran oko sljedećeg redoslijeda: spriječiti nastanak, smanjiti, popraviti, ponovno koristiti, dijeliti, tek onda kompostirati i reciklirati te na kraju zbrinuti ostatak otpada.

Najopsežniji dio razrađuje mjere po prostorima: kuhinja, učionice, zbornica, sanitarni prostori, hodnici, knjižnica, laboratoriji, dvorište, prostori za čišćenje i nabava.

Kuhinja dobiva najviše prostora. Priručnik traži da se otpad od hrane ne promatra kao biootpad koji treba odvojiti, nego da se utvrdi zašto hrana postaje otpad: praćenje zaliha i rokova, načelo “prvo ulazi — prvo izlazi”, bilježenje koje se namirnice najčešće bacaju. Za viškove se predviđa jasna procedura te, kad je to sigurno i dopušteno, doniranje javnoj kuhinji, socijalnoj samoposluzi, banci hrane, Crvenom križu ili Caritasu, uz uvjet da škola unaprijed definira tko preuzima hranu, u kojem roku i pod kojim uvjetima.

Papir dobiva mjere koje funkcioniraju upravo zato što su banalne: obostrani ispis kao zadana postavka, ponovna uporaba jednostrano ispisanog papira, praćenje potrošnje po razredima. Uz važnu ogradu da digitalizacija nije cilj sama po sebi; cilj je izbjeći papir koji se koristi samo iz navike.

Nabava je tretirana kao preventivna mjera. Ako škola kupi proizvod koji nakon jedne uporabe postaje otpad, problem je nastao već u trenutku odabira. Predlaže se da se u ugovore uključe zahtjevi o smanjenju i povratu ambalaže, a dobavljače izravno pita mogu li isporučivati proizvode u povratnoj ambalaži. Primjeri su konkretni: voće i povrće u povratnim gajbama, kruh u višekratnim spremnicima umjesto pojedinačno zapakiran…

Za odabir prioriteta ponuđena je matrica u kojoj se mjere ocjenjuju od 1 do 5 po pet kriterija: učinak, izvedivost, trošak, uključenost zajednice i dugoročnost. Priručnik završava univerzalnim obrascem akcijskog plana i tablicom za evaluaciju, uz pet mogućih ishoda revizije: nastaviti, prilagoditi, proširiti, zamijeniti ili uvesti novu mjeru.

Zaključna rečenica sažima pristup: “Cilj nije savršenstvo, nego stalno poboljšavanje.”