Plan američkih naftaša: Zatrovati rijeke i poljoprivredu, samo neka nafta teče

Permski bazen u Americi, jedno od naftom najbogatijih područja na svijetu, prema zamislima čelnika američke naftne industrije trebao bi biti žrtvovan do kraja.

Naftaši tvrde kako im, da bi nastavili s bušenjem, odnosno hidrauličkim frakturiranjem ili frekingom, trebaju dozvole za izlijevanje pročišćene otpadne vode u rijeke i na poljoprivredna zemljišta. Hidrauličko frakturiranje, naime, uključuje upumpavanje vode u podzemlje radi ekstrakcije nafte pa je otpadna voda nusprodukt ovog procesa.

Ideja iskrcavanja otpadne vode od frekinga u okoliš nije nova, ali pritisak na američke regulatore se povećava. Naftnoj industriji ponestaje prostora unutar zemljišta gdje su locirane naftne bušotine za ubrizgavanje i ispuštanje te visoko toksične, radioaktivne i od oceana do deset puta solju zasićenije otpadne vode.

Trenutačno je u obradi pet zahtjeva koji obuhvaćaju više od 68 milijuna litara otpadne vode dnevno, a sva je namijenjena rijekama Pecos i Atascosa. Tvrtka koja je najdalje odmakla u postupku očekuje odobrenje do kraja godine. Teksaško regulatorno tijelo za zaštitu okoliša također aktivno radi na pravilima koja bi omogućila prskanje otpada s naftnih polja po poljoprivrednim usjevima.

Kako izvještava Heated, predstavnici naftne i plinske industrije okupili su se prošlog mjeseca pred državnim Senatom kako bi objasnili zašto im je očajnički potrebna upravo dozvola za bacanje otpadne vode na zemljišta za uzgoj hrane i u vodotokove povezane s opskrbom čistom vodom. Time su, zaključuje Heated, otkrili Ahilovu petu industrije koja je zahvaljujući hidrauličkom frakturiranju od SAD-a (ponovo) napravila najvećeg proizvođača nafte i plina na svijetu.

Previše otpadne vode

Svaka litra nafte izvučena iz Permskog bazena, koji se proteže kroz države Teksas i New Mexico, a zbog nepreglednog niza crpki je područje dobilo nadimak “Mordor”, rezultira sa četiri litre ove toksične vode. Dnevno je to 3,8 milijardi litara. Osim što je do 10 puta slanija od oceana, ova otpadna voda često sadrži organske kancerogene tvari poput benzena; prirodne otrove poput arsena i kadmija; radioaktivne izotope poput radija; kao i nove umjetne otrove poput PFAS-a, tj. “vječnih kemikalija”.

Kako bi je se riješili, proizvođači su je dosad ubrizgavali natrag pod zemlju, što je izazvalo niz problema, poput potresa dovoljno jakih da zbog njih napuknu temelji kuća izbijanje te toksične vode iz zemlje. Ali otpadne je vode sada previše.

“U principu pokušavamo ugurati 6 decilitara tekućine u limenku od 3,5 decilitra,” rekao je Jim Wright, predsjednik Željezničke komisije Teksasa, koja je ujedno i državni regulator za naftu i plin. Teksaškim zastupnicima na saslušanju prošlog mjeseca kazao je i da “uskoro to više neće funkcionirati.”

Michael Lozano, koji predstavlja proizvođače iz Permskog bazena, ukazao je na procjene prema kojima bi proizvođači nafte i plina mogli uložiti do 156 milijardi dolara u pročišćavanje i “ponovnu uporabu” toksične vode do 2030. godine, uključujući novu mrežu cjevovoda i postrojenja za pročišćavanje. Pritom taj otpadni nusproizvod proizvođači prikazuju kao nov, siguran resurs, pozivajući se na studiju prema kojoj je ta voda iz proizvodnje korištena za uzgoj stočne hrane.

“Znamo da se to može učiniti sigurno, učinkovito i pouzdano kako bismo osigurali stvaranje i potpuno iskorištavanje ovog novog izvora vode koji za našu ljudsku vrstu nije postojao 10.000 godina”, rekao je Lozano.

Međutim, autori spomenute studije zapravo pišu da su potrebna dugoročna istraživanja kako bi se procijenili kumulativni učinci te prakse na tlo, biljke i mikrobne zajednice.

Kako pročistiti otpadnu vodu?

Građanske i okolišne organizacije također tvrde da ima vrlo malo dokaza da industrija može pročišćavati proizvedenu vodu po cijeni ili u opsegu koji obećava. Njihova briga nije samo može li se voda očistiti u laboratoriju ili u pilot-projektu, već hoće li standardi Teksasa zahtijevati dovoljno rigorozno pročišćavanje za široku ponovnu uporabu. Prema predloženim državnim pravilima, pročišćena proizvedena voda ne bi se regulirala strože od komunalne kanalizacije.

Već su sagrađeni pogoni za obradu i desalinizaciju otpadne vode, ali su takvi pogoni “žderači” struje, što se može pokazati kao velik problem, pogotovo u kontekstu masovne izgradnje data centara u SAD-u. Pojedini zakonodavci zagovarajući iskrcavanje vode u okoliš koriste dobro uhodane političke fraze o pročišćavanju.

“Ako mi jednoga dana kažu da je dovoljno dobra za piće, popit ću je. Jedva čekam prvu čašu”, izjavio je republikanski senator Charles Perry.

Teksas je već poduzeo korake kojima je osigurao da industrija ne mora platiti štetu ako eksperiment pođe po zlu. Prošle godine, piše Heated, zakonodavno tijelo Teksasa izglasalo je zakon koji svakoj tvrtki koja kupuje, koristi, tretira ili ispušta proizvedenu vodu daje gotovo potpunu zaštitu od pravne odgovornosti ako otpad naškodi ljudima, stoci ili imovini.

Pištolj uperen u glavu

Ovaj kataklizmični potez pravda se najavom ekonomskog sloma.

“Ako se voda ne može maknuti, nafta ne može teći”, izjavio je na saslušanju lobist fosilne industrije Trace Finley.

Republikanski državni senator Tan Parker bio je još izravniji. Ako ne odobre dozvole za izlijevanje pročišćene otpadne vode od frakturiranja na usjeve i u rijeke, rekao je, “za dvije ili tri godine naći ćemo se s pištoljem uperenim u glavu”. Rekao je i da za administraciju Donalda Trumpa “nema većeg prioriteta” od otpadne vode.

Za izdavanje dozvola da se otpadna voda od frakiranja izlije u rijeke i zemljišta nadležna je Teksaška komisija za kvalitetu okoliša (TCEQ). Prvi zahtjevi počeli su joj pristizati prije gotovo tri godine. Do danas nije izdana nijedna konačna dozvola, jer TCEQ poručuje da im treba vremena kako bi znanstveni dio odradili kako treba. No, pritisak raste.

Organizacije koje se protive ovim pritiscima i zagovaraju zaštitu životne sredine od trovanja, upozoravaju da se otpor mora organizirati prije nego što dozvole budu izdane, jer kada budu izdane, bit će prekasno.