Kako se obnavljaju grebeni kamenica u Jadranskom moru

Kada je 2022. godine tvrtka Fornace Fonti iz Roviga primila upit za ponudu za ciglene nosače, Luca Fonti bio je zbunjen. “Mislio sam da je to neobičan zahtjev i obradio sam ga bez velikih očekivanja”, priča on u uredu od crvene cigle koji dijeli sa svojim rođakom Stefanom. 

Njih dvojica vode obiteljski posao koji je osnovao njihov pra-praunuk Giuseppe Fonti na starom koritu rijeke Po još 1873. godine. Tek je prilikom sastavljanja ugovora Luca Fonti shvatio da se iza tog čudnog zahtjeva krije ambiciozan projekt: obnova mora. 

“Bilo je to nešto fascinantno, nešto što nam je nedostajalo”, kaže on. Zapravo, nikada nije ni pomislio da bi njegove cigle mogle biti položene na morsko dno kako bi se obnovili morski ekosustavi.

Staništa kamenica

More o kojem je riječ je Jadran, koji je stoljećima omogućavao obalnim zajednicama napredak zahvaljujući svojim izdašnim resursima. Među njima su prirodna staništa europske plosnate kamenice, Ostrea edulis, oduvijek bila među najcjenjenijim. Nekada brojni, ovi su grebeni danas funkcionalno izumrli. 

“Prekomjerni ribolov alatima s visokim utjecajem, kao što je ostreghero [vrsta dredže, ribarskog alata koji se koristi za struganje pjeskovitog morskog dna], anoksija i bolesti smanjili su veličinu populacije, uzrokujući gubitak strukturnih staništa, ali ne i same vrste“, objašnjava Saša Raicevich, viši znanstvenik na Institutu za zaštitu i istraživanje okoliša (ISPRA) i koordinator projekta obnove. 

Degradacija je toliko duboka da su na europskoj razini staništa autohtonih kamenica među najugroženijim morskim staništima, definirana kao “ugrožena” na Europskom crvenom popisu. 

“Ono što smo izgubili više je od zbroja ukupnih dijelova: izgubili smo ekosustav, a ne samo inženjersku vrstu, kako se plosnata kamenica ponekad naziva“, dodaje Raicevich. 

Ovaj školjkaš, koji je stoljećima bio obilan na stolovima papa, plemića i careva, ima jedinstvenu sposobnost agregacije i cementiranja na tvrde podloge, poput školjaka, stijena i drvenih ostataka, formirajući složene trodimenzionalne strukture, odnosno grebene kamenica. Ova staništa promiču bioraznolikost, poboljšavaju kvalitetu vode i djeluju kao prirodna zaštita od obalne erozije. 

Italija je 2021. godine pokrenula opsežan projekt obnove prirodnih staništa kamenica u Jadranskom moru u sklopu projekta MER – Marine Ecosystem Restoration, koji promiče Ministarstvo okoliša i energetske sigurnosti, a financira PNRR – Next Generation EU. 

Uz financiranje od 400 milijuna eura, projekt MER doprinosi provedbi Europske strategije za bioraznolikost, koja postavlja cilj zaštite 30% mora Europske unije do 2030. godine. To ne uključuje samo obnovu prirodnih staništa plosnatih kamenica, već 37 velikih intervencija za praćenje, obnovu i zaštitu morskog dna i morskih staništa u Italiji. 

More prošlosti

Odabrano je sedam lokacija za obnovu prirodnih ležišta kamenica, smještenih između 2 i 5 nautičkih milja od talijanske obale u Jadranskom moru, od Furlanije-Julijske krajine do Abruzza. 

“Odabrani su jer je [na tim lokacijama] prisutnost kamenica bila poznata već u prošlosti“, kaže Raicevich, koji je zajedno s istraživačkim timom i u suradnji s povjesničarkom Marijom Lucijom De Nicolò analizirao nekoliko povijesnih izvora kako bi odredio najprikladnije lokacije za projekt ekološke obnove. 

Prema De Nicolò, stručnjakinji za povijest ribarstva na Mediteranu u modernom dobu i sadašnjoj ravnateljici Pomorskog muzeja “W. Patrignani” u Pesaru, “suradnja povjesničara i biologa temeljna je za planiranje obnove ekosustava”. Naime, dok je prikupljanje znanstvenih podataka o vrstama i fizičko-klimatskim aspektima relativno novo — od druge polovice 20. stoljeća — utjecaj ljudskih aktivnosti na ekosustave mjeri se stoljećima, ako ne i tisućljećima. 

Uloga povjesničara je stoga ispitati anale, diplomatska izvješća, pravne tekstove, znanstvene rasprave, slike, lokalne kronike i putopise kako bi se rekonstruirali dinamika iskorištavanja, geografija staništa i bioraznolikost prošlosti. 

De Nicolò navodi da je prisutnost velikih “ležišta kamenica” u Jadranu dokumentirana još od rimskih vremena, ali su opisi oceanografa i prirodoslovca Luigija Ferdinanda Marsilija iz 18. stoljeća izravno svjedočili o jednom od najvećih grebena kamenica na Jadranu. U svojim podvodnim istraživanjima, Marsili spominje ležišta paralelna s obalom između Romagne i Marchea gdje su kamenice bile toliko brojne da su bile “gotovo postavljene jedna na drugu poput kamenja, formirajući zid” dug stotinama kilometara. 

Kako bi potaknuli ponovno rađanje ovih živih struktura, ISPRA je u svibnju 2025., u suradnji s pomorskim tvrtkama, započela s postavljanjem kaveza od mekog željeza na dubinama između 14 i 29 metara, koji sadrže tri različite vrste materijala kako bi osigurali početnu podlogu na koju se ličinke Ostrea edulis mogu pričvrstiti i rasti. Izbor supstrata — ljuštura školjkaša, vapnenca, pločica prekrivenih bio-žbukom — bio je pod utjecajem “ukusa” ličinki, koje radije koloniziraju materijale iste vrste/obitelji, jer im to jamči okoliš pogodan za razvoj. 

Korištena bio-žbuka je nizozemski patent, bijela pasta koja se sastoji od praha ljuštura kamenica i prirodnih veziva, a pokazala se vrlo učinkovitom u projektima obnove koji su već razvijeni u Europi. Ručno nanesena od strane zaposlenika tvrtke Fornace Fonti na 14.000 pločica izrađenih od djevičanske gline iz rijeke Po, ona sada leži na dnu Jadranskog mora kako bi pružila novi dom plosnatim kamenicama. Supstrat na bazi ljuštura školjkaša, poznat kao bioklast, potječe od otpada iz proizvodnje i prerade školjaka, dagnji i konkavnih kamenica iz laguna delte rijeke Po. 

Ovo je važna prilika za zatvaranje opskrbnih lanaca ribarstva i uzgoja školjaka u okviru kružnog gospodarstva, naglašava Saša Raicevich. 

Obale budućnosti 

Svako nalazište pokriva područje veće od četiri nogometna igrališta, a ukupno 13 tona odraslih i mlađih matičnih jedinki kamenica premješteno je radi reprodukcije na sedam lokacija. Ove kamenice potječu iz održivog ribolova i akvakulture na Jadranu. 

“Ogroman trud”, kaže Raicevich, ali apsolutno neophodan za oporavak resursa takve ekološke vrijednosti, na koji su također utjecale klimatske promjene i uvođenje konkurentske strane vrste poput pacifičke kamenice, Magallana gigas (poznate i kao „japanska kamenica“), koja je otpornija i brže raste te se proširila po cijelom Sredozemlju. 

Danas se procjenjuje da je više od 85 % grebena školjkaša izgubljeno na globalnoj razini, a europska su mora među najpogođenijima. Ova situacija već je dovela do nekoliko projekata obnove u sjevernoj Europi, poput projekta “Flat Oyster Recovery” u Francuskoj i “Essex Native Oyster Restoration Initiative” u Velikoj Britaniji. 

No najveći projekt obnove do danas je nedvojbeno “Billion Oyster Project”, koji je 2014. godine pokrenula neprofitna organizacija sa sjedištem u New Yorku s ciljem obnove milijardu autohtonih kamenica u vodama tamošnje luke. 

Za razliku od projekta obnove na Jadranu, koji se financira iz vladinog programa, Billion Oyster Project započeo je kao veliki projekt građanske znanosti u kojem se dijelovi grebena obnavljaju uz pomoć školskih razreda, udruga, volonterskih skupina i njujorških restoratera, koji daju ljušture kamenica koje su konzumirali njihovi gosti kako bi se koristile kao podloge. 

“Kamenice u njujorškom zaljevu već filtriraju gotovo 200 litara vode svaki dan, pomažući u uklanjanju viška hranjivih tvari poput dušika i fosfora te smanjujući hipoksična područja”, kaže Giovanni Coppini, koji je posjetio Billion Oyster Project 2024. godine. 

Coppini je direktor programa “Globalne obale kao nova granica” u Euro-mediteranskom centru za klimatske promjene (CMCC), međunarodnoj zakladi koja proučava interakciju između klimatskih promjena i ljudskog društva. 

“Za Jadran bi projekt ove vrste mogao pomoći u borbi protiv eutrofikacije, cvjetanja algi i degradacije morskog dna uzrokovane ljudskim utjecajima i obalnim ispustima“, dodaje Coppini, koji je uključen u proučavanje i provedbu strategija za prilagodbu obale klimatskim promjenama.

U kontekstu kao što je Jadran, obale su izložene višestrukim pritiscima: porastu razine mora, ekstremnim vremenskim prilikama, povećanoj urbanizaciji i opterećenju hranjivim tvarima te promjenama u tokovima obalnih sedimenata. 

Obnova grebena plosnatih kamenica stoga bi se mogla integrirati s drugim intervencijama kao što su obnova dina i obnova livada morske trave te Posidonije oceanice, kako bi se postigla šira strategija prilagodbe. Osim toga, živa biomasa i vapnenačke strukture kamenica mogu pomoći u sekvestraciji ugljika u obalnom morskom sustavu, pridonoseći ublažavanju klimatskih promjena. 

Prema Coppiniju, stoga, “grebeni plosnatih kamenica mogu učiniti sustav more-obala bolje opremljenim pred šokovima i stresovima, pridonoseći većoj otpornosti i živahnijim i manje ranjivim obalnim sustavima“. 

Ova je priča nastala uz potporu mreže Internews Earth Journalism Network.