Što je El Niño, kako nastaje i koje posljedice nosi?

Ako se ostvare predviđanja klimatskih modela američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (NOAA), globalne temperature u 2027. godini mogle bi doseći rekordne razine ili se približiti rekordima.

Jedan od čimbenika koji bi tome mogao pridonijeti jest El Niño – prirodni klimatski fenomen obilježen promjenama temperature morske površine u ekvatorijalnom Pacifiku, praćenima promjenama u atmosferi, koje imaju dalekosežan utjecaj na vremenske i klimatske obrasce diljem svijeta.

Klimatolozi su ovaj mjesec upozorili da se u tropskom Pacifiku već bilježe signali blagog porasta temperature površine mora, što upućuje na mogućnost razvoja El Niño uvjeta kasnije tijekom 2026. ili u 2027. godini. Ipak, naglašavaju kako je za pouzdane prognoze još uvijek prerano.

Međutim, ovakva upozorenja dobra su prilika da detaljnije objasnimo što je El Niño, kako nastaje i kakve posljedice može imati.

Što je El Niño?

Oceanografija i klimatologija El Niño definiraju kao povremenu pojavu neuobičajeno toplih oceanskih uvjeta u središnjem i istočnom dijelu ekvatorijalnog Tihog oceana, uz istodobne promjene u atmosferi. Ovaj fenomen javlja se u nepravilnim razmacima, u prosjeku svakih nekoliko godina.

Izraz “El Niño” (u prijevodu “mali dječak”) potječe iz 19. stoljeća. Ribari sjevernog Perua tim su imenom opisivali sezonski dotok toplih ekvatorijalnih voda koji je dosezao vrhunac u prosincu. Kasnija znanstvena promatranja pokazala su da se izraženije epizode pojavljuju u višegodišnjim intervalima te da su povezane s ekstremnim vremenskim pojavama, poput razornih poplava duž inače sušne pacifičke obale Južne Amerike [Britannica].

U normalnim uvjetima površinske vode Tihog oceana toplije su na zapadu, a hladnije na istoku. Pasatni vjetrovi koji pušu od istoka prema zapadu potiskuju tople vode prema Indoneziji i Australiji, dok se uz obalu Južne Amerike hladnija voda podiže iz dubina. Tijekom El Niña pasati slabe ili mijenjaju smjer, što omogućuje širenje toplih površinskih voda prema istoku. Time se povećava oslobađanje topline iz oceana u atmosferu, što rezultira toplijim i vlažnijim uvjetima.

Snaga El Niña varira; od slabih epizoda s umjerenim lokalnim učincima (2 do 3 °C) do vrlo snažnih događaja (8 do 10 °C) koji mogu izazvati poremećaje klimatskih obrazaca na globalnoj razini.

Suprotna faza tog ciklusa, La Niña (u prijevodu “mala djevojčica”), odnosi se na neuobičajeno hladne uvjete u istom dijelu Pacifika, također uz karakteristične atmosferske promjene. El Niño, La Niña i neutralna faza zajedno čine klimatski sustav poznat kao ENSO (El Niño Southern Oscillation).

Nijedan ENSO događaj nije identičan. Učinci se razlikuju ovisno o intenzitetu, trajanju, dobu godine u kojem se razvijaju te o interakciji s drugim klimatskim čimbenicima, objašnjava  Svjetska meteorološka organizacija (WMO).

> > Godina za nama je treća najtoplija u povijesti mjerenja

Koje su posljedice?

Najbolji odgovor na to pitanje pružaju epizode El Niña iz perioda 1982. – 1983. te 1997. – 1998. godine, najintenzivnije u 20. stoljeću.

Početkom 1980-ih El Niño je izazvao jaku sušu u Australiji, snažne oluje u južnom Pacifiku te obilne oborine i poplave u Čileu. Zapadnu obalu Sjeverne Amerike pogodile su snažne zimske oluje, a ulov ribe drastično se smanjio od Meksika do Aljaske.

Epizoda s kraja 1990-ih povezana je s teškim sušama u Brazilu, Indoneziji, Maleziji i na Filipinima, dok je jugoistok SAD-a zabilježio povećane zimske oborine, a središnji dijelovi zemlje neuobičajeno visoke temperature.

Snažan El Niño dogodio se i 2015.–2016., kada je doprinio povećanju broja i jačine tropskih ciklona u Pacifiku, smanjenoj aktivnosti uragana u Atlantskom oceanu te izrazito suhim uvjetima koji su pogodovali velikim požarima u Kanadi i teškoj suši u Venezueli [Britannica].

Što nas čeka?

Dio znanstvenika upozorava da globalno zagrijavanje može pojačati učinke El Niña, budući da viša prosječna temperatura oceana znači i veću količinu topline koja se tijekom takvih epizoda oslobađa u atmosferu.

Istraživači sa Sveučilišta Columbia, kao i izvješća Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), navode da su ENSO događaji u drugoj polovici 20. stoljeća u prosjeku bili izraženiji nego u ranijim periodima mjerenja između 1850. i 1950. godine.

Istodobno, paleoklimatski zapisi – poput godova drveća i koraljnih zapisa – pokazuju da su se promjene u učestalosti i jačini El Niña i La Niñe događale stoljećima, prije suvremenog globalnog zatopljenja. Zbog toga znanstvena zajednica još uvijek ne može sa sigurnošću zaključiti u kojoj mjeri klimatske promjene utječu na samu dinamiku ENSO ciklusa.

Iako neki klimatski modeli sugeriraju da bi budući ENSO događaji mogli postati intenzivniji uslijed globalnog zatopljenja te dodatno pridonositi porastu globalnih temperatura, razina nesigurnosti u tim projekcijama ostaje visoka, posebno kad je riječ o predviđanjima nekoliko godina unaprijed.