Kako klimatske promjene utječu na snagu vjetra
Snažan vjetar ponovo je poharao Hrvatsku. Sve snažnijim olujama svjedočimo zbog klimatskih promjena: vjetar nastaje pod utjecajem temperaturnih razlika između različitih dijelova Zemlje, prvenstveno mora i kopna.
Porušena stabla, oštećena imovina, poremećen promet, otkazana nastava… Hrvatska se ponovno nosi s posljedicama snažnih olujnih vjetrova.
Ekstremne vremenske pojave nekad su bile rijetkost. Posljednjih godina postaju redovita pojava. “Krivac” su klimatske promjene, koje ekstremne vremenske pojave čine učestalijima i razornijima.
U ovom članku objašnjavamo kako klimatske promjene utječu na snagu vjetra i što se može učiniti.
Kako nastaje vjetar?
Vjetar je posljedica činjenice da se različiti dijelovi Zemlje zagrijavaju različitom brzinom. Kopno se zagrijava i hladi puno brže od vodenih površina.
To ujedno znači i da se zrak nad kopnom tijekom dana zagrijava brže nego zrak nad morem i drugim velikim vodenim površinama. Topli zrak se uzdiže, dok se gušći i teži hladniji zrak spušta. Tijekom noći proces se obrće: zrak se nad kopnom hladi brže nego nad morem.
Takvo kretanje zraka, uzrokovano temperaturnim razlikama nad različitim dijelovima Zemlje, doživljavamo kao vjetar.
Sličan mehanizam pokreće i strujanje zraka u atmosferi, visoko iznad tla: ekvatorijalno područje Zemlje puno je toplije od polova. Na atmosferska strujanja dodatno utječe i rotacija Zemlje.
Zašto su olujni vjetrovi sve snažniji?
Prosječna Zemljina temperatura zbog klimatskih promjena postojano raste, ali tempo zagrijavanja nije svugdje jednak: polovi se zagrijavaju brže nego područje oko ekvatora. Tako se smanjuje temperaturna razlika između različitih dijelova planeta.
Vjetar zbog toga, međutim, ne ubrzava, već upravo suprotno: u prosjeku postaje sporiji. Klimatski znanstvenici očekuju da će se taj trend nastaviti te bi do kraja stoljeća vjetar u prosjeku mogao biti oko 10 posto sporiji nego danas.
To ne znači da će vjetrovi biti manje opasni. Naprotiv, iako prosječna brzina vjetra opada, razorni olujni udari zbog rasta temperature postaju sve češći. Ključnu ulogu u tome ima vodena para.
Vodena para je, naime, također staklenički plin. Baš poput ugljičnog dioksida, metana ili dušikovih oksida, ona zadržava toplinu u Zemljinoj atmosferi. Štoviše, vodena para je najzastupljeniji staklenički plin u atmosferi.
Postoji, međutim, značajna razlika između vodene pare i antropogenih stakleničkih plinova: vodena para u atmosferi se zadržava relativno kratko, desetak dana. Metan se, pak, u atmosferi zadržava duže od deset godina, dušikov oksid više od sto godina, a ugljični dioksid nekoliko stotina godina.
Vodena para u atmosferu ulazi kroz proces evaporacije: tekuća površinska voda se zagrijava i pretvara u plinovito stanje. Atmosferu napušta kad se ohladi i zgusne tj. kondenzira te ponovo pretvori u tekućinu, koja se kroz padaline vraća na Zemlju.
Zagrijavanje planeta, pogonjeno klimatskim promjenama, pojačava isparavanje, a sve topliji zrak zadržava sve više vodene pare. Naime, fizikalni zakon poznat kao Clausius-Clapeyronov odnos pokazuje da za svaki porast temperature od 1 °C zrak može zadržati oko 7 % više vodene pare. Kada se ta para kondenzira, oslobađa se energija koja dodatno “hrani” oluje – uključujući i snažne udare vjetra.
> > Godina za nama je treća najtoplija u povijesti mjerenja
Može li se nešto napraviti?
Promjene u klimatskom sustavu odvijaju se sporo. Čak i kada bi čovječanstvo odmah prestalo emitirati dodatne stakleničke plinove, učinci plinova koji su emitirani od Industrijske revolucije naovamo osjećali bi se još generacijama.
U kratkom i srednjem roku stoga se moramo naviknuti na novu klimatsku realnost: razorne vremenske pojave sve su češće i tome se treba prilagoditi.
Iz perspektive nošenja sa snažnim udarima vjetra, to prvenstveno znači usvajanje novih standarda u gradnji i urbanizmu, budući da geografska područja koja ranije nisu imala problema sa snažnim vjetrovima sada moraju s njima naučiti živjeti. Kritičnu infrastrukturu treba prilagoditi tako da podnosi nove klimatske uvjete te ulagati u sustave ranog upozorenja kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri izbjegla ljudska i materijalna šteta.
Istovremeno, ključno je ograničiti daljnje zagrijavanje planeta. To podrazumijeva smanjenje emisija stakleničkih plinova, prije svega kroz dekarbonizaciju naših gospodarstava.
Spaljivanje fosilnih goriva glavni je uzrok klimatskih promjena. Njihovo postupno napuštanje u energetici, prometu i grijanju te prelazak na niskougljične izvore energije nužni su koraci za ublažavanje budućih promjena.