Rat u Iranu i “AI balon” – hoće li puknuti?

Rat u Iranu traje već mjesec dana i zadaje prilično velike probleme onima koji su ga nepromišljeno izazvali.

Ključno pitanje najnovijeg sukoba na Bliskom istoku očekivano je postao promet kroz Hormuški tjesnac. Zatvaranje ovog bitnog pomorskog trgovačkog puta dovodi do nestašice i rasta cijena ključnih sirovina: nafte i zemnog plina, mineralnih gnojiva, helija…

Suočen s činjenicom da se Hormuški tjesnac ne može otvoriti silom, američki predsjednik Donald Trump traži izlaznu strategiju. Gotovo svakodnevno proglašava pobjedu, dok istovremeno tvrdi da vodi “konstruktivne pregovore” s Iranom te bjesni na članice NATO-a jer se odbijaju uključiti u ratne operacije i pripomoći u otvaranju tjesnaca.

Najgore gospodarske šokove zasad trpe zemlje Afrike i Azije, ali zbog globalizirane prirode svjetskog gospodarstva nitko neće ostati pošteđen. Za neke će to značiti “samo” rast cijena, drugi već sad uvode restrikcije zbog nestašice goriva (poput sistema vožnje “par-nepar” ili skraćivanja radnog tjedna).

Kriza pogađa i neke od najvažnijih Trumpovih saveznika unutar američkog društva: softversku industriju koja razvija tzv. umjetnu inteligenciju (AI). Rat u Iranu za AI industriju stvara prilično velike probleme na nekoliko frontova: otežava proizvodnju ključne tehnologije, podiže cijenu energije te dovodi u pitanje realizaciju investicijskih planova.

Problem s helijem

Među sirovinama koje se dobivaju iz zemnog plina je helij. Zemni je plin, naime, mješavina različitih plinova: dominantno se sastoji od metana (koji se koristi za dobivanje toplinske i električne energije), ali nekoliko postotnih udjela u ukupnoj masi čine drugi elementi, među kojima i helij.

Helij je u osnovi nusprodukt proizvodnje LNG-a. Kad se zemni plin ohladi ispod -160 ℃, metan postaje tekućina (što omogućuje njegov prekomorski transport posebnim LNG tankerima), dok helij ostaje u plinovitom stanju. Veliki proizvođači LNG-a stoga su ujedno i ključni proizvođači helija. Za više od trećine svjetske proizvodnje zaslužan je Katar, koji proizvodi petinu svjetskog LNG-a.

Međutim, da bi katarski helij stigao do svojih mušterija, najprije mora proći kroz Hormuški tjesnac. Trenutačno to nije moguće i ne zna se kad će biti. Čak i kad plovidba bude moguća, Katru će trebati neko vrijeme da obnovi proizvodne kapacitete oštećene u ratu. U iranskim raketnim napadima stradala je katarska plinska infrastruktura, čime su njihovi kapaciteti za proizvodnju LNG-a smanjeni za 17 posto. Obnova će trajati tri do pet godina.

Helij ima razne korisne svrhe. Primjerice, u medicini se koristi za hlađenje magneta u uređajima za magnetsku rezonancu. No za globalno gospodarstvo najvažnija je njegova uporaba u visokotehnološkoj industriji: bez helija nije moguća proizvodnja poluvodiča, odnosno kompjuterskih čipova.

Za AI industriju bi nestašica helija stoga predstavljala prilično velik problem. Okosnica njihove vizije stvaranja umjetne inteligencije je konstantno povećavanje serverskih kapaciteta, za što je nužan neometan priljev čipova. Da stvar bude još kompliciranija, ne postoji opcija diverzifikacije dobavljača: čipove kakvi su im potrebni je u stanju proizvesti samo jedna tvrtka, tajvanski TSMC.

> > Slučaj Iran: Još jedna priča o prljavoj energiji

Glad za energijom

O sumanutim energetskim potrebama AI industrije na Klimatskom portalu pisali smo u više navrata. Riječ je o tehnologiji kojoj su danonoćno nužne ogromne količine električne energije i koja stoga sve više doprinosi emisijama stakleničkih plinova. Struja koja im je potrebna dominantno se osigurava spaljivanjem zemnog plina te nema naznaka da će se to mijenjati u skorije vrijeme.

Cijene zemnog plina u SAD-u zasad nisu značajno rasle zbog rata u Iranu, ali jasno je da će se to mijenjati. Plin je, naime, sezonska roba: kako se najviše koristi za grijanje, tako je potražnja veća u hladnijim, a manja u toplijim mjesecima. Kako godina bude odmicala, inozemna potražnja za američkim LNG-jem će rasti usporedno s domaćom potražnjom, što će se osjetiti na cijenama plina i električne energije. Plinske su termoelektrane, naime, u većini razvijenog svijeta ključna sastavnica elektroenergetskog sustava pa se cijene plina prelijevaju na cijene struje.

AI industriji struja je nasušno potrebna, a svako značajnije povećanje cijena za mnoge bi tvrtke moglo predstavljati ozbiljan udar. Cijena treniranja i održavanja njihovih velikih jezičnih modela nije javna stvar, ali nedvojbeno se već sada mjeri u stotinama milijuna, a možda i milijardama dolara godišnje.

Sav taj novac odnekud mora doći. Do sada je u značajnoj mjeri dolazio od ulagača u zemljama Perzijskog zaljeva. Hoće li se dogovorene investicije doista realizirati te u kojem obimu, trenutačno nitko ne može sa sigurnošću kazati.

> > EU i rat u Iranu: Još jedna prijetnja za klimatske politike

Zaljevski zaokret prema AI-ju

Zemlje Arapskog poluotoka stekle su basnoslovno bogatstvo na svojim ležištima fosilnih goriva. Značajan dio tog novca posljednjih godina prelijeva se u AI industriju. Kumulativno su u pitanju deseci milijardi dolara u tekućim i planiranim investicijama.

Osim što direktno ulažu novac u američke AI tvrtke, zaljevske monarhije izdvajaju ozbiljna sredstva i za razvoj AI infrastrukture, tj. gradnju servera.

Međunarodna odvjetnička tvrtka King&Spalding, specijalizirana za pomaganje korporacijama pri upravljanju njihovom imovinom, u svojoj analizi naziva to “strateškim zaokretom” od fosilne prema AI industriji. Analiza Svjetskog ekonomskog foruma govori o “dubokoj ekonomskoj i tehnološkoj transformaciji” država članica Vijeća za suradnju zaljevskih zemalja, regionalne organizacije koja okuplja Bahrein, Katar, Kuvajt, Oman, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate.

Od njihovog strateškog zaokreta prema AI-ju najviše profitira američka big tech industrija. Među kompanijama koje imaju ugovoren neki vid suradnje sa zaljevskim monarhijama su OpenAI, Microsoft, Amazon, xAI, Nvidia, Oracle, Cisco, IBM…

Početkom ožujka iranske rakete oštetile su Amazonove servere u Emiratima i Bahreinu. Iranski režim najavio je da od večeras, 1. travnja 2026., kreću s bombardiranjem regionalne infrastrukture i uredskih prostora 18 američkih firmi. Na listi je isključivo big tech; uz već spomenute, tu su još i Apple, Meta, Google, Intel, Tesla, HP, Dell…

Cilj takvih ratnih operacija vrlo je jasan: vršeći pritisak na Trumpove saveznike iz Silicijske doline, Iran vrši pritisak na samog Trumpa. Američki predsjednik notorno je osjetljiv na tržišni alarmizam te sklon udovoljavati željama milijardera koji obilno doniraju samog Trumpa i njegov politički pokret.

Koliko će rat još trajati? U kojem će stanju zaljevske države iz tog rata izaći? Koliko će novca morati uložiti u obnovu uništene infrastrukture? O odgovorima na ova pitanja ovisit će i budući priljev zaljevskog novca u američku AI industriju.

Hoće li balon puknuti?

Opisani trostruki šok – nestašica čipova, skuplja energija i gubitak investicija – prijeti da će se pretvoriti u recept za ekonomski kolaps koji će pošteno uzdrmati SAD. Profiti koje ostvaruje big tech zaslužni su za praktički čitav američki gospodarski rast proteklih godina.

Već dulje vrijeme se javno raspravlja o “AI balonu” i njegovom mogućem pucanju. Iako se nesumnjivo radi o revolucionarnoj tehnologiji koja će imati značajan utjecaj na globalno gospodarstvo i ljudske živote, mnogi analitičari strahuju da je tržište naprosto preinvestirano, tj. da značajan dio tih investicija neće uspjeti ostvariti povrat.

Pesimistične prognoze ne iznose samo analitičari tržišnih kretanja, već i sami lideri ove industrije. Direktor OpenAI-ja Sam Altman, primjerice, jedan je od onih koji vjeruju da se oko AI industrije napuhao investicijski balon koji mora puknuti.

Slična se stvar dogodila i tijekom razvoja interneta; tzv. “dot-com balon” prsnuo je 2000. godine i na američkim burzama izbrisao oko 5 bilijuna dolara vrijednosti. Oporavak visokotehnološkog burzovnog indeksa Nasdaq je trajao 15 godina.

Simptomi iste bolesti koji su uzrokovali pucanje “dot-com balona” vidljivi su i danas: nepostojanje poslovnog modela koji će zajamčiti skoru profitabilnost mnogih vodećih kompanija, prebrza ulaganja u razvoj infrastrukture koja neće nužno pratiti ekvivalentan rast potražnje, gospodarski kontekst u kojem će zbog inflacije vjerojatno biti nužno podizati kamatne stope, čime se otežava pristup investicijskom kapitalu…

Postoji i jedna značajna razlika: energetske potrebe softverske industrije tada su bile značajno manje, a svijet se nije nalazio u jeku gospodarske krize nezapamćenih razmjera. Prema Međunarodnoj energetskoj agenciji, šok bi mogao biti čak i gori od tzv. naftnih šokova iz 1970-ih, koji su imali razorne posljedice: kombinaciju visoke inflacije i niskog gospodarskog rasta, što se otad naziva stagflacija.

Režim Donalda Trumpa bio je uvjeren da može upasti u Iran i razornom silom svrgnuti s vlasti tamošnju teokratsku diktaturu. To uvjerenje sada im se vraća u glavu kao bumerang: Iran je vojno osakaćen, ali režim je živ i zdrav, bez simptoma skorijeg kolapsa. Istodobno, ostatak svijeta se priprema za gospodarsku krizu koja prijeti da će povući američke burze u crveno i postati prekretnica koja će izazvati pucanje “AI balona”. Američka država i njezini građani ratom u Iranu ne dobivaju baš ništa, ali bi mogli izgubiti jako puno.