Rat u Iranu i mineralna gnojiva: Hoćemo li imati dovoljno hrane?

Dok svijet napeto prati što se događa na Bliskom istoku i kakve bi odluke moli donijeti glavni akteri uključeni u ratne sukobe, na globalnoj se razini najavljuje novi inflatorni val. Poskupljenja neće zahvatiti samo energente, nego i hranu.

Rat u regiji u kojoj se nalazi gotovo polovica svjetskih rezervi nafte ponovno u prvi plan stavlja pitanje energetske sigurnosti, ali i nužnosti energetske tranzicije radi postizanja neovisnosti od fosilne energije.

Blokada Hormuškog tjesnaca, ključne rute za transport energenata, u nebo je lansirala cijenu nafte, nakon čega se počelo postavljati i pitanje što će biti s proizvodnjom i cijenama hrane. Kroz morski prolaz, smješten između Irana i Omana, prolazi petina globalne trgovine naftom, ali i oko 30 posto sirovina ključnih u proizvodnji umjetnih (mineralnih) gnojiva. 

Fosilna goriva nisu samo izvor energije suvremenog svijeta, već i ključna sirovina u proizvodnji umjetnih gnojiva. Prirodni plin koristi se za proizvodnju amonijaka, temeljne komponente dušičnih gnojiva koja omogućuju prehranu više od polovice svjetske populacije. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca ograničilo je opskrbu uree i amonijaka, osnovnih kemijskih sastojaka bez kojih moderna poljoprivreda ne može funkcionirati. 

O toj ovisnosti o fosilnim gorivima godinama piše kanadski znanstvenik čeških korijena Vaclav Smil, profesor na Fakultetu za okoliš u kanadskom Winnipegu. Desetljećima skuplja i u svojim knjigama objavljuje činjenice o dubokoj ovisnosti današnjeg svijeta o fosilnim gorivima. U knjizi objavljenoj 2022. godine pod nazivom “Kako doista funkcionira svijet” kao glavna četiri materijalna elementa moderne civilizacije navodi cement, čelik, plastiku i amonijak. Svi zahtijevaju fosilna goriva ne samo kao izvor energije, već i kao osnovni kemijski input bez kojeg nema njihove proizvodnje.

Uvoz gnojiva u EU smanjen i prije izbijanja rata

Aktualna naftna kriza dodatno razotkriva krhkost cijelog ovog sustava. Poremećaji u opskrbi plinom, i drugim fosilnim komponentama izravno utječu na proizvodnju gnojiva, a time i na cijeli prehrambeni lanac. Najranjivije su zemlje koje ovise o uvozu, posebno u dijelovima Azije i Afrike, gdje bi smanjena dostupnost gnojiva mogla imati teške posljedice za sigurnost i opskrbu hrane. 

Situacija u Europskoj uniji po pitanju uvoza i dostupnosti mineralnih gnojiva dodatno je složena jer se sve događa baš u trenutku kad je u EU na snagu stupio Mehanizam za ugljičnu prilagodbu na granicama, tzv. CBAM (Carbon Border Adjustment Mechanism). Mehanizam se počeo primjenjivati od početka 2026. godine i doveo je do drastičnog pada uvoza mineralnih gnojiva u prva dva mjeseca ove godine u EU, tj. i prije izbijanja krize na Bliskom istoku.

Novim su zakonom uvedene naknade na uvoz proizvoda visokog ugljičnog otiska (željezo, čelik, cement, aluminij, gnojiva, vodik, električna energija). Cilj mu je spriječiti “curenje ugljika” i izjednačiti uvjete za uvoznike s domaćim proizvođačima koji plaćaju emisije unutar EU ETS sustava (Emission Trading System). 

Mehanizam je jedan u nizu povezanih zakona EU o klimi, energiji i prometu u sklopu tzv. paketa zakona “Spremni za 55%”. Njime EU nastoji smanjiti emisije stakleničkih plinova za najmanje 55% do 2030. godine (u odnosu na 1990.) i postići klimatsku neutralnost do 2050.

CBAM je od početka ove godine uveo obvezu kupnje ugljičnih certifikata za uvoz gnojiva te složene procedure i izvještavanje o emisijama, što je gotovo preko noći dovelo do velikog smanjenja uvoza umjetnih gnojiva u EU, čak i preko 80 % u nekim segmentima. To je izazvalo val zabrinutosti i nezadovoljstvo kod europskih poljoprivrednika u strahu od nestašice i rasta cijena umjetnih gnojiva i to u jeku priprema za novu sjetvenu sezonu.

Kutinska Petrokemija se ponovno okrenula proizvodnji

Ukupna potrošnja mineralnih gnojiva u EU procjenjuje se na 12 do 15 milijuna tona godišnje i odnosi se na sva NPK gnojiva zajedno (dušična, fosforna i kalijeva). Zbog skupog plina, proizvodnja mineralnih gnojiva se u EU posljednjih godina smanjila tako da se oko 60 % potreba prijašnjih godina pokrivalo domaćom proizvodnjom, a 40 % uvozom, pri čemu je ovisnost posebno velika kod fosfatnih i kalijevih gnojiva. Sve to čini i europsku poljoprivredu osjetljivom na energetske i geopolitičke poremećaje. 

S obzirom na sve navedene okolnosti, ne čudi što se kutinska Petrokemija ponovno okrenula vlastitoj proizvodnji mineralnih gnojiva. Netom prije izbijanja krize na Bliskom istoku, iz Petrokemije su izvijestili da su u drugoj polovici veljače ponovno pokrenuli vlastitu proizvodnju, nakon višegodišnjeg zastoja u proizvodnji uzrokovanog visokim cijenama plina. 

Zbog skupog prirodnog plina proizvodnja amonijaka u Kutini je bila ekonomski neisplativa, pa se, kako bi zadržala tržište, Petrokemija prijašnjih nekoliko godina okrenula uvozu gotovih gnojiva, koja je prodavala kroz svoju distribucijsku mrežu.

Iz Petrokemije poručuju da gnojiva imaju dovoljno za ovogodišnju sjetvu te da opskrba mineralnim gnojivima nije upitna, ali se i dalje sve vrti oko cijene plina, što utječe i na konačnu cijenu gnojiva.

“Trenutačna situacija u kutinskoj Petrokemiji stabilna je unatoč izazovima na tržištu energenata. Proizvodnja se odvija gotovo punim kapacitetom, a opskrba domaćeg tržišta odvija se uredno i kontinuirano. Petrokemija ima ključnu ulogu u opskrbi hrvatskih poljoprivrednika mineralnim gnojivima, osobito uoči proljetne i jesenske sjetve. Trenutačni proizvodni kapaciteti, uz postojeće zalihe na skladištu, dostatni su za pokrivanje potreba ovogodišnje sjetve u Hrvatskoj. Proizvodnja u Petrokemiji planira se tako da se prvenstveno osiguraju potrebe domaćeg tržišta. S obzirom na to da se dio proizvoda, poput uree, proizvodi i isporučuje gotovo odmah, proizvodnja je u velikoj mjeri vezana uz aktualne narudžbe i potrebe tržišta. Istovremeno, dio proizvodnje i prodaje planira se unaprijed, ali cijene nisu dugoročno fiksne. One se prilagođavaju tržišnim uvjetima, prvenstveno kretanju cijena prirodnog plina, koji je ključni element u proizvodnji mineralnih gnojiva”, odgovaraju iz Petrokemije na naš upit, dodajući da nakon zadovoljenja domaćih potreba, preostale količine plasiraju na izvozna tržišta.

Plina (i gnojiva) ima dovoljno, ali po kojoj cijeni?

Pritom se količine pojedinih proizvoda razlikuju, primjerice, urea je najtraženija i proizvodi se kontinuirano bez većih zaliha, dok KAN i NPK postoje u dovoljnim količinama na skladištu. Ovisno o tržišnim okolnostima, dio mineralnih gnojiva i industrijskih kemikalija kutinska kompanija izvozi u 16 zemalja širom Europe.

Što se tiče utjecaja krize na Bliskom istoku i blokade Hormuškog tjesnaca, iz Petrokemije odgovaraju da nisu izravno vezani uz to područje kroz dobavne ili prodajne lance, ali posredno osjećaju posljedice kroz globalna tržišna kretanja energenata.

“Blokada Hormuškog tjesnaca primarno utječe na cijene energenata, osobito prirodnog plina, a ne na njegovu fizičku dostupnost. Budući da je plin ključna sirovina u proizvodnji mineralnih gnojiva (oko 70 % potrošnje koristi se kao sirovina, a 30 % kao energent), rast njegove cijene ima izravan utjecaj na troškove proizvodnje. Rast potražnje na svjetskim tržištima može dodatno utjecati na rast cijena gnojiva, no ključni faktor i dalje ostaje cijena prirodnog plina. Od početka godine cijene plina značajno su porasle (s oko 30-ak eura/MWh na razine iznad 50 eura, uz velike dnevne oscilacije), što je dovelo i do rasta cijena finalnih proizvoda. Najveće poskupljenje zabilježeno je kod uree (oko 35–40 %), dok su KAN i NPK poskupjeli manje zbog postojećih zaliha proizvedenih po ranijim cijenama. Plina na tržištu ima dovoljno, ali njegova cijena i volatilnost predstavljaju glavni izazov. Petrokemija trenutačno ima osigurane količine za proizvodnju, ali je nužno stalno pratiti tržišna kretanja”, poručuju iz kompanije.

Alternativne tehnologije i “zeleni amonijak”

Ova kriza jasno pokazuje da prijelaz na održive izvore energije nije samo pitanje klimatskih promjena, nego i stabilnosti opskrbe hranom. Diverzifikacija izvora energije i razvoj alternativnih tehnologija postaju ključni kako bi se smanjila ovisnost o fosilnim gorivima i povećala otpornost globalnog prehrambenog sustava.

EU kroz mehanizam CBAM nastoji smanjiti emisije štetnih plinova i potaknuti prijelaz na čišću proizvodnju, a diverzifikacija izvora energije i razvoj alternativnih tehnologija postaju ključni kako bi se smanjila ovisnost o fosilnim gorivima i povećala otpornost globalnog prehrambenog sustava.

Aktualna energetska tranzicija još uvijek je ograničena ponajprije na proizvodnju električne energije, koja čini tek manji dio ukupne potrošnje. Industrija, transport i poljoprivreda i dalje uvelike ovise o fosilnim gorivima. Iako postoje tehnologije za proizvodnju tzv. “zelenog amonijaka”, njihova primjena zasad je zanemariva u globalnim razmjerima.

Proizvodnja “zelenog amonijaka”, umjesto prirodnog plina i emitiranja velikih količina CO2, napaja se obnovljivim izvorima energije (sunce i vjetar) te se elektrolizom vode proizvodi vodik koji se potom spaja s dušikom iz zraka. U EU postoji nekoliko pilot-projekata i pogona, od kojih su neki u Njemačkoj, Nizozemskoj, Španjolskoj i Danskoj. Veliki proizvođači poput Yara International i BASF-a ulažu u takve pogone, no sve je to još u povojima.

I kutinska Petrokemija, koja je od 2022. godine u većinskom vlasništvu turske multinacionalne kompanije Yildirim (s tim da je RH zadržala manji suvlasnički udjel) spominje se u strategijama o modernizaciji industrije gnojiva u Hrvatskoj. Petrokemija prati europske trendove dekarbonizacije i razmatra projekte vezane uz zeleni vodik, ali su za to potrebna ulaganja od nekoliko stotina milijuna eura.