Kad vrane brane svoje mlade: Priča o suživotu s divljim životinjama u Zagrebu

“Tam’ su ti u Nehajskoj. Tam’ ti je najgore. I oko parka” – ovako nas je uputio  prijatelj s Trešnjevke kad smo mu objasnili da za potrebe teksta tražimo zagrebačke vrane.

U taj kvart zaputili smo se zbog medijskih napisa i objava na društvenim mrežama, koji sugeriraju da je križanje Nehajske ulice i Zagrebačke avenije jedan od epicentara proljetnih susreta vrana i ljudi u Zagrebu.

Što institucije kažu o razmjerima problema?

Iako se može steći dojam da su vrane svakodnevnu šetnju pretvorile u avanturu, podaci ipak sugeriraju manje dramatičnu sliku.

Iz Županijskog centra 112 Zagreb navode da su u posljednje tri godine primili oko 80 poziva povezanih s naletima vrana. Pozivi najčešće stižu između ožujka i lipnja, a najveći broj prijava dolazi iz Novog Zagreba, s Trešnjevke, Knežije, Jaruna i područja oko Nehajske ulice.

U tom razdoblju zabilježena je i jedna prijava ozljede glave prilikom naleta vrane. Osoba je zadobila lakšu tjelesnu ozljedu, a nije bilo životno ugroženih.

Iz Zoološkog vrta Grada Zagreba kazali su nam da s Gradom Zagrebom i Skloništem za nezbrinute životinje godišnje prime između 20 i 30 dojava vezanih za vrane, najčešće s područja Trešnjevke, Knežije i Srednjaka.

Ističu pritom da zdrave mladunce ne bi trebalo izuzimati iz prirode – ako se ptić prerano ukloni iz svog okoliša, treba ga hraniti na ruku, što je zahtjevan postupak s neizvjesnim ishodom.

Iz ove ustanove sugeriraju da mjesta gdje vrane salijeću treba zaobilaziti. U nekoliko slučajeva kada to nije bilo moguće, objašnjavaju, terenska služba Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba izašla je na intervencije i premjestila ptiće na sigurnije lokacije udaljene od frekventnih pješačkih ruta. U sezoni gniježđenja vrana na pojedinim lokacijama angažiraju se i sokolari, kako bi vrane preusmjerili prema drugim područjima.

Što kažu građani?

Kako bismo provjerili koliko je strah od vrana utemeljen, zaputili smo se upravo prema Nehajskoj.

Nisu svi prolaznici bili raspoloženi za razgovor. Nekima su pitanja o vranama djelovala pomalo komično. Ipak, oni koji su pristali na razgovor uglavnom su imali priču.

Kćeri jedne sugovornice vrana je iz ruke ukrala hranu. Druga je svjedočila naletu na biciklisticu – vrana se biciklistici zaletjela se u glavu, a nakon malo vriske odletjela je dalje, prepričava nam.

Mlada majka koju smo zatekli u šetnji kaže da se vrana ne boji. Više ju je, kaže, uznemirio znak koji su na tom području postavili Grad Zagreb i udruga BIOM, a koji upozorava prolaznike da se ondje gnijezde sive vrane koje mogu braniti svoje mlade.  Prisjeća se i da je tijekom studija na obližnjem Učiteljskom fakultetu taj dio grada bio poznato okupljalište vrana.

Još jedna prolaznica kaže da ih se ne boji, ali ih radije zaobilazi.

“Imaju tu kljunčinu. Ako ste gledali Hitchcocka, onda sve znate”, govori uz smijeh.

“Triput sam doživio nalet vrane”

Među ljudima s kojima smo razgovarali, nitko nema toliko iskustva s vranama kao Luka Ostojić, stanovnik Knežije i povremeni prijatelj životinja, kako se sam opisuje.

U posljednje tri godine tri puta je doživio nalet vrane. Svaki put u istom dijelu godine, na istom mjestu, na isti način: u proljeće, na potezu Zagrebačke avenije između križanja s Ujevićevom i Omiškom ulicom, dok je vozio bicikl.

“Vrana bi mi se uvijek zaletjela odozgo na glavu, nedovoljno jako da me ozlijedi ili sruši s bicikla, ali dovoljno da me prestraši i izazove nelagodu. Napad bi trajao sve dok ne bih napustio tu zonu. Dakle, s obzirom na to da je to dio godine kad su mladi u gnijezdima, pretpostavljam da je motiv napada zapravo obrana gnijezda na tom području”, opisuje te susrete.

Na pitanje radi li se možda o istoj jedinki, Ostojić se smije.

“Teško je reći. Nismo se baš upoznali.”

Pretpostavlja da je razlog uvijek bio isti.

“Je li to zato što sam prijetnja samim time što jurim na biciklu? Ili sam učinio nešto što me dovelo na zao glas među vranama? Moguće, jer znao bih tijekom vožnje prstima proći kroz grane stabala, pa bih vjerojatno zatresao i sama gnijezda. Ali nisam dobio objašnjenje, a očito nisam ni toliki zločinac budući da je svaki napad bio relativno blag i s očitim ciljem da me potjera, a ne da me ozlijedi.”

No, naći se s druge strane oštrog kljuna vrane nije lako. Ovako naš sugovornik opisuje prvi susret:

“Osjećaj je bio jako nelagodan, pogotovo prvi put kad sam pomislio da mi je bumbar uletio u kosu, ali onda sam shvatio da je to mnogo veće od bumbara i da me povlači za kosu.”

Nasreću, usprkos strahu i panici, uspio je stati, sići s bicikla, udaljiti se od vrane i smiriti se.

“Iduća dva puta bila su također strašna, pogotovo prošli put kad sam tijekom vožnje samo primijetio ptičju sjenu iznad vlastite i odmah potom osjetio kandže na kosi. Ali tad sam već znao da ne smijem paničariti, nego stati, pokriti glavu i udaljiti se. U tom smislu nisam razvio naročiti strah od vrana. Znam da me napadaju samo na tom području, a i kad me napadnu, da mi zapravo neće napraviti ništa dramatično. Stoga izbjegavam voziti tim dijelom ili, kad vozim, više promatram nebo nego pločnik. I više ne diram grane stabala dok vozim.”

Zašto vrane imaju tako lošu reputaciju?

Strah od vrana nije nova pojava.

Vrane i gavrani stoljećima su prisutni u mitovima, legendama i narodnim predajama brojnih kultura. Negdje su smatrani simbolima mudrosti i kreativnosti, a među nekim autohtonim narodima sjeverne Rusije imali su gotovo sveti status.

Istovremeno, zbog hranjenja strvinama na bojištima ili tijekom epidemija, često su povezivani sa smrću i nesrećom. U europskoj kulturi i kršćanskoj simbolici postupno su dobili reputaciju zlokobnih ptica, a popularna kultura (poput filma “Ptice” Alfreda Hitchcocka, na koji se referira i jedna od naših sugovornica) dodatno je učvrstila takvu sliku.

No, stvarne vrane mnogo su zanimljivije od svojih stereotipa.

Riječ je o izrazito inteligentnim, društvenim i prilagodljivim životinjama koje žive u složenim društvenim odnosima, prepoznaju lica ljudi i uspješno se prilagođavaju urbanom okolišu.

Gradovi nisu suprotnost prirodi

Dio problema u odnosu vrana i ljudi je i to što ljudi gradove doživljavaju kao suprotnosti prirodi, prostoru u kojem prirodi nije mjesto.

Takav stav je “uvriježen, ali pogrešan”, govori nam biologinja Iva Šoštarić iz udruge BIOM, koja Hrvatsku predstavlja u najvećoj svjetskoj mreži za zaštitu ptica i prirode, BirdLife International.

Gradovi su specifična staništa u kojima živi velik broj biljnih i životinjskih vrsta prilagođenih životu uz ljude. Vrane su među najuspješnijima.

Posljednjih godina njihova se brojnost povećala, a s njom i broj susreta s ljudima. Međutim, prije nego vrane proglasimo neprijateljem broj jedan, trebali bismo analizirati problem, smatra Šoštarić.

U Zagrebu žive dvije vrste vrana, siva vrana i gačac. Svaka vrsta dolazi sa svojim izazovima. Trenutačno se u glavnom gradu gnijezdi oko 1200 parova gačaca i oko 950 parova sivih vrana.

Gačac, potpuno crna ptica sivog kljuna, kolonijalna je vrsta koja gnijezdi u većim, glasnim skupinama i ostavlja nered ispod kolonije, koji je najintenzivniji tijekom početka gnijezdeće sezone, u ožujku i travnju.

Siva vrana, sivo-crna ptica, teritorijalna je vrsta. Par zauzima određeno područje, na njemu hrani i podiže mlade te ih po potrebi brani od potencijalnih prijetnji.

Šoštarić pritom ističe da prisutnost vrana sama po sebi nije problem. Međutim, razina izazova je, pojašnjava biologinja, “specifično vezana uz vrstu vrane, doba godine, lokaciju na kojoj se nalaze, infrastrukturu na lokaciji i informiranost ljudi”.

“A kad se sama prisutnost vrana predstavlja kao problem, onda je jedino rješenje koje se logično nameće – riješiti se svih vrana. No, takav pristup (osim što je neetičan i neizvediv) izbjegava postaviti ključna pitanja: zašto i gdje su vrane u gradu, zašto im se mijenja brojnost, gdje i kako se javljaju problemi? Dok ne odgovorimo na ta pitanja i adresiramo uzroke problema, moglo bio nam se dogoditi da kroz koju godinu oko sličnih ili identičnih problema krenemo voditi bitke s nekom drugom urbanom vrstom.”

Kako reagirati kad vas vrana salijeće?

Iako većina susreta prolazi bez posljedica, osjećaj nije ugodan. Zato stručnjaci preporučuju da se u slučaju naleta ne paničari.

Najveći rizik često ne predstavlja sama vrana, nego reakcija čovjeka – naglo trčanje, gubitak ravnoteže ili pad.

Ako se vrana zalijeće, preporuka je ostati smiren, pogledati prema ptici, zaštititi glavu torbom, rukom ili kišobranom te se lagano udaljiti od mjesta na kojem se nalazi gnijezdo.

Upravo je tako reagirao i naš sugovornik Luka Ostojić.

Naravno da je suživot moguć

Na kraju, bez obzira na poneki neugodan susret, svi sugovornici s kojima smo razgovarali slažu se u jednom: vrane nisu privremeni gosti u gradu, one su njegov dio.

“Vrane žive ovdje, ne može ih se istrijebiti niti ih treba istrijebiti. Općenito mislim da je težnja suživotu s drugim bićima na nekom prostoru jedina održiva strategija. Definitivno nisam sklon zaključku da treba naprosto eliminirati vrane jer nas smetaju. Inače, takav pristup – da treba sterilizirati životni prostor od svih bića koja nas na bilo koji način uznemiruju ili ugrožavaju – nas je i doveo u silne lokalne i globalne nevolje, ali to je već tema koja nadilazi pitanje vrana”, govori Ostojić.

Na tom je tragu i Šoštarić.

“Problem je što mi ljudi često želimo brza i jednostavna rješenja, a u mnogim slučajevima je promjena moguća samo dugoročnim i strateškim pristupom”, ističe biologinja.

Rješenja, kaže, svakako postoje. Kod gačaca to mogu biti zelene nadstrešnice, pažljivije planiranje sadnje drveća ili zaštita postojećih gnjezdilišta. Kod sivih vrana posebno je važno kvalitetno gospodarenje otpadom – zatvoreni spremnici za smeće, redovit odvoz otpada i sanacija otvorenih odlagališta.

Vrane će, sasvim sigurno, i dalje živjeti u Zagrebu. Pitanje je samo kakve ćemo gradove graditi – one u kojima se svaka divlja životinja doživljava kao problem ili one u kojima učimo živjeti s vrstama koje su se, baš kao i mi, prilagodile urbanom okolišu.

A Ostojić?

On se i dalje nada da će jednog dana razriješiti nesporazum sa svojom ljutitom vranom. Dotad će pažljivije gledati prema krošnjama.

“Nije ni to najgora stvar na svijetu”, zaključuje.