Mogu li tovari zaštititi Dalmaciju od požara?

Što ako tovar, zaštitni znak Dalmacije, može i doslovno zaštititi dalmatinske otoke radeći samo ono što ionako voli – pasući travu, makiju i drugo nisko raslinje koje pogoduje širenju požara?

U Španjolskoj se upravo na toj jednostavnoj ideji temelji jedan od zanimljivijih primjera prirodnih rješenja za prevenciju šumskih požara. U nacionalnom parku Doñana, na izuzetno suhom i vrućem jugozapadu lako zapaljive Španjolske, gotovo desetljeće u prevenciji požara sudjeluje magareća vatrogasna postrojba “Los Burritos Bomberos“.

Čini je 18 magaraca koji svakodnevnom ispašom uklanjaju suhu vegetaciju i tako smanjuju količinu zapaljive biomase u krajoliku. I čine to po cijeni od nula eura, trošeći samo tridesetak litara pitke vode dnevno.

Projekt provodi organizacije “Veseli magarčić” (El Burrito Feliz), izvorno osnovana s ciljem spašavanja magaraca koji su napušteni uslijed depopulacije španjolskih sela i nestanka tradicionalne poljoprivrede. S vremenom je ta briga za životinje prerasla u inovativan (a istovremeno i drevni) model prevencije šumskih požara. Prema njihovim riječima, na području kojim upravljaju nije zabilježen veći šumski požar. Predsjednik udruge Luis Manuel Bejarano kaže da su se njihovi štićenici od 2014. godine “prekvalificirali” u biljojede vatrogasce.

Nacionalni park Doñana velik je kao dvije Korčule, čijih je čak devet stotina hektara opožareno ovih dana. Ljeto jedva da je počelo, a dalmatinski otoci gore jedan za drugim. Gorjela je rajska uvala Telašćica na Dugom otoku, vatra je zacrnila hektare zelenila na Hvaru, Mljetu, Visu…

U samo jednom vikendu vatrogasci su imali stotine intervencija, u pogonu su bile stotine vatrogasnih vozila, kanaderi, helikopteri, kao i više od tisuću vatrogasaca. Fraza koja se uporno ponavlja u izvještajima vatrogasne zajednice glasi kako je požar “zahvatio travu, nisko raslinje, makiju i borovu šumu”.

> > Prirodnim rješenjima protiv požara na Mediteranu

“Magareća posla”

Ovoga proljeća National Geographic pratio je radni dan nekoliko biljojeda vatrogasaca.

Članovi magareće vatrogasne postrojbe Mortadeli, Magallanesu, Leonor, Ainoji i Umi od ožujka do studenoga svakodnevno provode i do sedam sati na ispaši. Kreću se unaprijed određenim područjima (u trakama od oko 40 metara sa 15 metara) na kojima uklanjaju suhu vegetaciju i održavaju protupožarne koridore, smanjujući tako rizik od izbijanja i širenja požara.

Budući da u Doñani veći šumski požar nije zabilježen devet godina, projekt je privukao pozornost i izvan nacionalnog parka. Španjolska vojna postrojba za intervencije u izvanrednim situacijama (UME), zadužena za požare, poplave i druge katastrofe, simbolično je “posvojila” jednu magaricu i darovala joj vatrogasni šljem. Potporu projektu pruža i civilna zaštita.

Posjetila ih je i bivša španjolska kraljica Sofija, koja se družila s magaricom Leonorom. Osim protupožarne zaštite, Leonora radi i kao terapeutski magarac, pomažući oboljelima od Alzheimerove bolesti i raka te slijepoj i gluhoj djeci. Izuzetno miroljubiva i dražesna narav ovih životinja, naime, čini ih pogodnima za različite oblike terapijske potpore.

Širenje protupožarnog modela

Uspjeh projekta potaknuo je slične inicijative diljem Španjolske.

U katalonskoj Tivissi (Tarragona) program je pokrenut 2020. godine s tri magarca. Danas ih je četrdesetak i održavaju gotovo 400 hektara zemljišta. Prema riječima voditelja projekta, otkako sudjeluju u održavanju vegetacije na tom području nije zabilježen veći požar.

Sličan model razvijen je i u galicijskom Allarizu (Orense), gdje udruga Andrea koristi magarce za održavanje gotovo tisuću hektara unutar rezervata biosfere. Opremljene GPS ogrlicama, životinje dnevno prijeđu i do 19 kilometara hraneći se grmljem i drugom niskom vegetacijom. Slične inicijative danas postoje i u drugim dijelovima Katalonije, Galicije i Baskije, spajajući zaštitu prirode, obnovu ruralnih područja i prevenciju požara.

Projekt je ujedno postao i lokalna turistička atrakcija. Posjetitelji mogu upoznati životinje, sudjelovati u njihovu timarenju i saznati više o ulozi ispaše u očuvanju mediteranskih ekosustava. Za svakodnevnu skrb o magarcima zadužene su volonterke ekološke udruge Mujeres por Doñana, koje do udaljenih šumskih područja dopremaju vodu i drugu opremu ondje gdje vozila ne mogu pristupiti.

Zašto baš magarci?

Magarci, naravno, nisu jedine domaće životinje koje pasu te se mogu koristiti u održavanju krajolika. Ispaša koza, ovaca i krava također se koristi za smanjenje količine raslinja, no magarci su posebni. Za razliku od mnogih drugih životinja, rado jedu tvrdo i suho raslinje – upravo onu vegetaciju koja u mediteranskim krajevima tijekom dugih sušnih razdoblja može postati gorivi materijal za požare.

“Magarac je tri puta teži od koze pa kada se kreće, učinkovitije usitnjava vegetaciju… Također pojede otprilike deset puta više od koze, što znači da je njegov dnevni utjecaj puno veći”, kaže Joan Cedó, osnivač brigade vatrogasnih magaraca u Tivissi.

No, ni magarci nisu čarobno rješenje za sve veći problem šumskih požara. David Lema, predsjednik udruge Andrea, koja je uvela održavanje biomase uz pomoć magaraca u gradiću Allariz, za National Geographic je naglasio da se ova taktika pokazala uspješnom, no da prava prevencija šumskih požara ne može temeljiti samo na životinjama, nego na cjelovitom planiranju korištenja zemljišta.

“Pravo rješenje leži u planiranju korištenja zemljišta… Ono s čime se ne smije nastaviti jest da se komunalna šumska zemljišta zasađuju pirofitskim vrstama poput bora ili eukaliptusa – to jamči požar. Iako su životinje vrijedan alat, one nisu potpuno rješenje; one su dio rješenja.”

Povratak magaraca u Dalmaciju

Magarci su stoljećima bili dio života u Dalmaciji. U vrijeme kada su radili na poljima, njihov broj na području današnje Hrvatske iznosio je nekoliko desetaka tisuća jedinki. S nestankom tradicionalne poljoprivrede njihova populacija pala je na svega nekoliko stotina.

Danas se njihov uzgoj ponovno potiče, najviše zbog očuvanja pasmine i proizvodnje magarećeg mlijeka. Iako manjka istraživanja o učinku magarećeg mlijeka na ljude, provedene su studije na životinjama koje su pokazale da magareće mlijeko ima protuupalna svojstva. Hipokrat, najpoznatiji liječnik antičke Grčke, bio je fasciniran magarećim mlijekom i smatrao ga skoro pa panacejom, rješenjem za sve probleme. Smatra se narodnim lijekom za dišne puteve i bolesti kao što su bronhitis, astma pa čak i magareći kašalj, odnosno hripavac. Zato je prilikom epidemije hripavca u Hrvatskoj prije par godina potražnja za njim naglo skočila.

No, uloga magaraca u budućnosti bi mogla biti šira od stočarstva. U zemlji poput Hrvatske, gdje su mediteranski otoci i priobalje sve izloženiji sušama i požarima, kontrolirana ispaša domaćih životinja mogla bi postati jedan od alata za održavanje krajolika i smanjenje količine suhe vegetacije.

Naravno, magarci sami neće zaustaviti požare. Nužno je bolje upravljanje šumama, održavanje protupožarnih putova, prilagodba poljoprivrede i promišljenije planiranje prostora. Ali prirodna rješenja poput kontrolirane ispaše mogu biti vrijedan dio šire strategije prilagodbe klimatskim promjenama.

Budući da nam dolaze sve toplija i sušnija ljeta, uz više toplinskih valova, grmljavinskih nevremena i ekstremnih vremenskih uvjeta, svaka pomoć u smanjenju rizika od požara postaje važna.

Hoće li se dalmatinski tovar jednog dana vratiti u krajolik ne samo kao simbol tradicije, nego i kao saveznik u borbi protiv požara? Ako može pomoći jedući ono što ionako voli, možda će upravo on postati jedan od neočekivanih saveznika Dalmacije u klimatskoj budućnosti.

> > Ne mora nam biti ovako vruće