Zašto nas mediji plaše toplinskim valovima?

Svako ljeto isti prigovor: toplinskih valova je uvijek bilo, ali mediji se nisu ponašali kao da je ratno stanje!

Istina, mediji vole širiti strah, to se dobro klika i s pažnjom prati. Međutim, smrti povezane s vrućinom spadaju u preventabilne. Spriječiti se ne mogu bez informiranog stanovništva koje “prilagođava brzinu okolnostima na cesti”.

Dobar primjer je Australija. Ovih dana je ponovo tema poricatelja klimatske krize, jer je krajem 19. stoljeća bio jedan od tri najsmrtonosnija vala vrućine u Australiji od europske kolonizacije naovamo.

Štoviše, iako je u novom mileniju zabilježeno 14 od 15 najtoplijih godina otkada postoje mjerenja, samo 2009. po broju umrlih parira ljetima s 1895. na 1896. i onome s 1938. na 1939. godinu. I to u apsolutnim brojkama – od oko 440 preminulih.

> > Klima uređaji – mitovi i činjenice

Kada bi se gledao udio u stanovništvu poginuo zbog vrućine, novi milenij izgleda daleko bolje. Lucinda Coates i Katharine Heynes iz australskog Kooperativnog istraživačkog centra za šumske požare i prirodne opasnosti u analizi iz 2014. godine pišu kako je dekadna stopa smrtnosti pala s 1,69 smrtnih slučajeva na 100.000 stanovnika u 1910-ima na 0,26 u 2000-ima: 1896. bilo je 12.66 smrti na 100,000 stanovnika, 1908. je stopa iznosila 5.81, 1939. je bila 6, a 2009. “samo” 1.99 umrlih na 100.000 stanovnika. Čemu onda panika?

Ista analiza kao jedan od razloga zašto je stopa smrtnosti smanjena navodi između redaka upravo dosadna upozorenja, i to ih rangira visoko.

“Smanjenje se može pripisati raznim čimbenicima, ali uglavnom smanjenom broju ljudi koji rade vani, bolje informiranoj javnosti, većoj slobodi odijevanja i poboljšanju komunalnih usluga, mogućnosti hlađenja doma, pristupu i širini zdravstvenih usluga uključujući usluge skrbi za starije osobe, sustave upozorenja i službe spašavanja”, pišu one u radu čiji zaključci jako podsjećaju na ono što inače možemo čuti od prognostičara kad nas “plaše” toplinskim udarom.

Drugim riječima, ljudi danas malo manje ginu, jer malo više znaju da na vrućinu ne izlaze ako baš nije potrebno. Kad se mora, nose bocu vode. Postoje funkcionalna kola hitne pomoći koja će vas odvesti do bolnice i protokoli za oporavak od pregrijavanja i dehidracije. Pribrojimo tome i da prosječna kuća prije sto i kusur godina nije bila opremljena danas uobičajenim mašinama za proizvodnju tzv. termalne ugode – tuševima, zamrzivačima, hladnjacima, ventilatorima, a da se ne govori o klima-uređajima, ovlaživačima i odvlaživačima zraka.

Postojale su metode hlađenja, no izbor se nekada svodio na umatanje bolesne djece u mokre dekice. Iako se nije radilo o jednom od spomenuta tri najsmrtonosnija vala vrućine u Australiji, opis Dječje bolnice u Perthu pred Božić 1927. glasi ovako:

Coates i Heynes su s timom pretresle sve dostupne javne podatke o više od 5332 vrlo konzervativno procijenjenih smrtnih slučajeva od vrućine u toj zemlji unazad 167 godina i izlistale rizične situacije za žrtve toplinskih valova. Prvo, došle su do očekivanog podatka da se većina dokumentiranih smrtnih slučajeva dogodila na otvorenom.

Ali taj se udio s vremenom smanjuje: u prvih 55 godina koje su promatrale, udio umrlih napolju bio je čak 94.3 posto; u idućem periodu od 55 godina pao je na 76, a u zadnjih 55 promatranih godina na 57 posto.

“To bi moglo biti zbog toga što ljudi rade i provode manje vremena na otvorenom nego ranijih godina i/ili zbog boljeg razumijevanja potencijalnih opasnosti od vrućine i kako ih svesti na minimum”, pišu u svom radu. S vremenom se, doduše, povećao udio zabilježenih smrti osoba koje su vježbale vani, hodale ili putovale po “zlu vremenu”.

Među umrle u zatvorenom prostoru broje se i osobe preminule u bolnici, ali i oni koje su tek pred smrt unijeli u zatvoreni prostor. Što se tiče najopasnijih aktivnosti u zatvorenom prostoru, dostupni su podaci pokazali da je to bio rad u rudniku i u kuhinji. Zajednička im je visoka temperatura i slaba ventilacija.

No, radno aktivno stanovništvo je, prema nalazima, u manjem riziku od osoba starije dobi koje su “relativno više izložene riziku od ekstremne vrućine”. I njihov udio među umrlima raste protokom vremena, s 28,8 % u 19. stoljeću na čak 87 posto krajem 20. i početkom 21. stoljeća.

“Ovo će vjerojatno biti sve važniji čimbenik sa sve starijim stanovništvom i ako se globalne srednje temperature povećaju prema predviđanjima (IPCC, 2012.). Smanjenje budućih utjecaja ekstremnih vrućina bit će posebno izazovno budući da mnoge od najranjivijih skupina predstavljaju one sektore društva koji su najmarginaliziraniji, kojima nedostaju resursi i do kojih je teško doći”, pišu u analizi.

Također su zamijetile da je najubojitiji dan za Australce kada je vrućina u pitanju – 27. siječnja.

“Dan nakon državnog praznika kojim se slavi ‘Dan Australije’, povijesno se ističe kao datum s najviše smrtnih slučajeva povezanih s vrućinom. Mnogi ljudi, slaveći ovaj praznik uz roštiljanje i piknike na otvorenom, izloženi su znatnoj količini topline i dehidraciji, a potonje pogoršava konzumacija alkohola”, upozoravaju autorice.

Tehnologija nije svemoguća

Dakle i kad je društvo na visokom tehnološkom stupnju razvoja, vrućina može biti ubojita. Te 2009. godine Australiju su pogodile najveće vrućine u 70 godina. No, vrućina ubija puno tiše od požara. Iako se često priča rekordima maksimalnih temperatura, minimalna temperatura još važnija.

“Ako imate visoku minimalnu temperaturu, ne samo da nećete doživjeti olakšanje noću, nego će temperature naglo rasti rano u danu i doseći maksimum puno prije”, kaže John Nairn koji je 2009. godine radio u Uredu za meteorologiju Južne Australije. Tijekom tog je toplinskog vala jedan kvart u Adelaideu u 3 ujutro zabilježio temperaturu od 41,7 stupnjeva. Ljudi su se također maksimalno okrenuli tehnologiji, sretnici koji su imali klima-uređaje “navili” su ih na maksimum. To je opteretilo mrežu i pola milijuna kućanstava je ostalo bez struje.

Mrtvačnica u Melbourneu je bila puna prvi puta otkad je sagrađena i leševi su pohranjivani na improviziranim lokacijama.

Zakazao je i odgovor hitnih službi.

“Hitne, socijalne i zdravstvene službe Južne Australije nisu bile pripremljene i da su morale razviti odgovor kako se događaj odvijao. Planovi države Victorije još su bili u razvoju kada se udar dogodio: njihov je odgovor također bio ad hoc“, pišu Coates i Haynes.

Iako javno obrazovanje i upravljanje hitnim slučajevima smatraju važnim, autorice pišu kako dugoročno smanjenje rizika također mora uzeti u obzir urbano planiranje, dizajn zgrada, razvoj zajednice i društvenu jednakost.

Osim individualne odgovornosti, nužna je i kolektivna

Od 2009. pa na dalje, australske pokrajinske vlade i lokalne zajednice sastavile su planove za toplinske valove. Uspostavljeni su pozivni centri za kontakt s ranjivim ljudima, koji ih pravovremeno savjetuju, hitne službe spremne za priskakanje u pomoć i sistem upozoravanja. Uspostavljeni su protokoli zaštite električne mreže, vodoopskrbe, prometa i javnog transporta za slučaj velikih vrućina. Naime, i željeznica je 2009. godine podbacila jer su tračnice nabrekle od vrućine.

Doktor Nairn navodi da je u takvim trenucima važno i da se ljudima ne isključuje struja ako ne plaćaju račune. Lokalne vlasti i skloništa za beskućnike uspostavili su prostore za hlađenje ljudi kada se moraju skloniti s vrućine. Melbourne sada ima “oficire za vrućinu” koji su na razini grada zaduženi za ublažavanje posljedica ekstremne vrućine.

Jer vrućine se polako pogoršavaju. Samo četiri godine nakon 2009., val vrućine u Australiji i probijanje temperaturnih rekorda bili su zaslužni što je to ljeto dobilo nadimak “Gnjevno ljeto“. Procjenjuje se da je između 2016. i 2019. godine od vrućine umrlo više od tisuću ljudi.

U kolektivnoj memoriji Australaca je, međutim, snažnije utisnut završni udarac toplinskog vala 2009. godine. Najvrućeg dana ikad do tada zabilježenog u državi Victoriji, 7. veljače, započeli su požari, koji su nakon četristotinjak umrlih od vrućine ubili još 173 ljudi.

Međutim, to što nam pažnju lakše zaokupi puno umrlih odjednom u padu aviona ne znači da su avioni ubojitiji od automobila: nesreće na cestama događaju se svakodnevno.

Kako izbjeći nepotrebne smrti

Zato je, uz slušanje upozorenja Državnog hidrometeorološkog zavoda, tijekom ljeta važno znati ponašati se u skladu s toplinskim valom. Primarno to znači rashlađivati prostor u kojem boravite, a ako nemate čime, onda je preporuka barem tri sata dnevno provesti u klimatiziranom prostoru izvan doma.

To znači i rashlađivanje tijela: tuširanjem, nogama u lavoru, mokrim ručnicima i slično te ispijanje rashlađene vode. Preporučuje se i izbjegavanje boravka na suncu u razdoblju od 10 do 17 sati, poglavito za djecu, trudnice, starije osobe i srčane bolesnike te one oboljele od šećerne bolesti.

DHMZ ističe još jednu stvar koju je pokazalo iskustvo s toplinskim valovima. Važno je kontaktirati nemoćne i starije osobe, pogotovo ako žive same. Potrebno ih je obići barem jednom dnevno, obraćati pažnju na simptome koji ukazuju na iscrpljenost visokim temperaturama: vrtoglavicu, slabost, nemoć, tjeskobu, izrazitu žeđ ili jaku glavobolju.

Preporučuje se da u slučaju da imate bolne grčeve, najčešće u nogama, rukama ili trbuhu, često nakon rada ili vježbe po vrlo vrućem vremenu, pijete tekućinu koja sadrži elektrolite. U slučaju da grčevi ostanu prisutni duže od jednog sata, potražite medicinsku pomoć.

“Ako neki član vaše obitelji ili osobe kojima pomažete imaju vruću suhu kožu ili delirij (nerazumno razgovaraju i nemirni su), grčeve i/ili su bez svijesti, odmah zovite liječnika/hitnu pomoć. Dok čekate na liječnika/hitnu pomoć, smjestite osobu u hladnu prostoriju u vodoravan položaj, podignite joj noge i kukove, odstranite odjeću i počnite s vanjskim hlađenjem – kao što su hladni oblozi na vrat, pazuhe i prepone uz ventilator i špricanje kože vodom temperature 25 – 30 °C. Mjerite temperaturu tijela. Hladite osobu dok se tjelesna temperatura ne spusti ispod 38 °C. Nemojte davati acetilsalicilnu kiselinu ili paracetamol. Osobe bez svijesti postavite u bočni ležeći položaj”, navodi se na stranicama DHMZ-a.

Stoga, ne vjerujte onima koji na upozorenja od vrućine odmahuju rukom i ponavljaju kako je ljeti “uvijek bilo vruće”. Da, toplinski valovi su uobičajena pojava u Zemljinom klimatskom sustavu, ali vrućine kakvima danas svjedočimo zbog klimatskih promjena nisu uobičajene. Mediji skloni senzacionalizmu i katastrofiranju u nekim stvarima nedvojbeno pretjeruju, ali to ne znači da je mudro zanemarivati upozorenja stručnjaka. Sustavi ranog upozoravanja na vremenske ekstreme dokazano spašavaju živote.