Sidrenje razara posidoniju i u zaštićenim područjima. Ekološka sidrišta dio su rješenja

Činjenica da je neko morsko područje zaštićeno ne znači da je ono u praksi doista i zaštićeno, barem kada je riječ o sidrenju na livadama posidonije.

Na to upućuju rezultati satelitskog praćenja plovila provedenog tijekom posljednje dvije godine u sklopu Interreg projekta BIOPRESSADRIA na području Paklenih otoka, Nacionalnog parka Kornati te na područjima ekološke mreže u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

Splitska Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce, partner na projektu, nedavno je objavila da se između 25 i 65 posto plovila nalazilo usidreno na livadama posidonije.

Rezultati pokazuju i da je udio plovila koja sidre na toj morskoj cvjetnici manji u područjima s višom razinom zaštite i uređenim ekološkim sidrištima, poput Nacionalnog parka Kornati. U područjima ekološke mreže, kao što su Pakleni otoci i otok Badija, taj je udio znatno veći.

Zašto su tradicionalna sidrišta problem

Posidonija (lat. Posidonia oceanica) endemska je sredozemna morska cvjetnica i jedna od ključnih vrsta za očuvanje bioraznolikosti Mediterana.

Na njezinim livadama žive, hrane se i razmnožavaju stotine vrsta biljaka i životinja. Fotosintezom proizvodi velike količine kisika te doprinosi oksigenaciji morske vode, a njezini dugi listovi ublažavaju snagu valova i štite obalu od erozije. Dodatno, gusta mreža rizoma i korijenja učvršćuje morski sediment i sprječava njegovo odnošenje (1, 2).

Kako smo ranije pisali, uništavanje posidonije u Hrvatskoj događa se na dnevnoj bazi, a najintenzivnije je u ljetnom periodu kada se Jadransko more nakrcano nautičkim plovilima.

> > Nautički turizam u Jadranu uništava “pluća Mediterana”

Jedan od glavnih razloga jest tradicionalni sustav sidrenja, koji se najčešće sastoji od betonskog ili kamenog bloka postavljenog na morsko dno, lanca, užeta i površinske bove. Upravo takva konstrukcija može ozbiljno oštetiti livade posidonije.

Iz Udruge Sunce pojašnjavaju kako do toga dolazi. Masivni betonski blokovi zauzimaju znatne površine morskog dna i uništavaju organizme koji se nalaze ispod njih. Osim toga, zbog svoje glatke površine i kemijskih svojstava najčešće ne dopuštaju novim organizmima da se nastane na njihovu površinu.

“Ovakva sidrišta najčešće su opremljena tradicionalnim teškim pridnenim lancima pričvršćenim na betonski blok te nisu odignuti od morskog dna. Prilikom kretanja privezanog broda uslijed vjetra, morskih struja i valova pridneni lanac struže po morskom dnu i stvara ogoljene površine”, navode iz Udruge Sunce. 

Najizraženija posljedica takvih sidrišta vidiva je upravo na livadama posidonije. Oko sidrenog sustava nastaju ogoljeni kružni dijelovi livade, pojava poznata pod engleskim nazivom halo effect (efekt aureole).

Osim izravnog utjecaja na morsko dno, konvencionalna sidrišta opterećuju okoliš i tijekom proizvodnje, postavljanja te uklanjanja. Za izradu betonskih blokova potrebne su velike količine cementa, čija proizvodnja stvara znatne emisije stakleničkih plinova.

Blokove zatim treba transportirati i uz pomoć teške mehanizacije te ronilačke opreme postaviti na morsko dno, što dodatno povećava emisije zbog potrošnje goriva.

U konačnici, napušteni betonski blokovi najčešće se ostavljaju na morskom dnu i postaju otpad koji, zajedno s pratećim konopima, lancima i plutačama, trajno ostaju u moru.

Postoje i drugačije metode sidrenja

Ekološka sidrišta predstavljaju znatno prihvatljivije rješenje za zaštitu morskog dna, ističu iz Udruge Sunce.

Riječ je o sustavu u kojem se, umjesto betonskog bloka i teškog pridnenog lanca, koristi kombinacija geotehničkog sidra, odignute pridnene linije i privezne linije, koja može biti izvedena i kao elastična. Sustav uključuje i plutaču koja pridnenu liniju drži odignutom od morskog dna (tzv. reidur) te površinsku plutaču opremljenu kratkim priveznim konopom za privez plovila.

“Na ovaj način se osigurava da cijela instalacija ostane u vodenom stupcu, kontakt s morskim dnom je jedino u dijelu gdje je bušeno geotehničko sidro. Metalne spojne komponente koje se nalaze izvan sedimenta i izložene su djelovanju korozije i različitih opterećenja, svedene su na minimum”, navode iz Sunca. 

Takvi se sustavi mogu postaviti na različitim tipovima morskog dna, uključujući stijenu, pijesak i mulj. Kako navodi Udruge Sunce, moguće ih je primijeniti i u područjima livada posidonije uz znatno manji utjecaj na rizome nego kod klasičnih sidrenih sustava. Povezivanjem više sidara moguće je sigurno privezati i veća plovila, dok elastične privezne linije mogu smanjiti potrebnu površinu sidrišta i do 40 posto u odnosu na konvencionalna rješenja.

Prednost ovakvih sustava je i to što se po potrebi mogu ukloniti iz mora, reciklirati ili premjestiti na drugu lokaciju.

Ističu i da je spostava ekoloških sidrišta zahtijeva pažljivo planiranje, uključujući određivanje broja i rasporeda plovila te ispitivanje morskog dna kako bi se odabrao odgovarajući tip sidra. Ugradnju bi trebali izvoditi iskusni izvođači uz stručni nadzor, vodeći računa da se utjecaj na okoliš svede na najmanju moguću mjeru.

Jednako je važno i redovito održavanje svih elemenata sustava da bi sidrište dugoročno ostalo sigurno i učinkovito.

Najvažnije je spriječiti nova oštećenja

Posidonija je među najugroženijim morskim cvjetnicama Mediterana, ponajprije zbog iznimno sporog rasta. Njezini rizomi šire se prosječno tek oko jedan centimetar godišnje pa oporavak oštećenih livada traje desetljećima.

Zbog toga je više mediteranskih država posljednjih godina pokrenulo projekte obnove livada posidonije. Takvi zahvati mogu dati rezultate, ali riječ je o dugotrajnom, tehnički zahtjevnom i skupom procesu čiji uspjeh nije zajamčen.

Već smo pisali o tome da je prva transplantacija posidonije na istočnoj obali Jadrana provedena u Nacionalnom parku Kornati u sklopu projekta SASPAS. Biljke su presađene s očuvanih livada na područja koja su oštećena dugogodišnjim sidrenjem plovila. Transplantanti su pričvršćeni na nosače od biorazgradivih materijala kako bi se rizomi mogli ukorijeniti i postupno obnoviti livadu.

Dosadašnji rezultati pokazali su da se dio presađenih izdanaka uspješno ukorijenio i nastavio rasti, dok dio nije preživio ili je ponovno oštećen sidrenjem. Kako su nam ranije objasnili stručnjaci uključeni u projekt, stvarna uspješnost obnove moći će se procijeniti tek nakon dugogodišnjeg praćenja.

No iskustva s takvim projektima pokazuju da sama obnova nije dovoljna ako se istodobno ne uklone uzroci propadanja livada. Među njima je nekontrolirano sidrenje jedan od najvažnijih, zbog čega bi šira primjena ekoloških sidrišta mogla imati važnu ulogu u očuvanju posidonije na istočnoj obali Jadrana.