Kako preživjeti požar

Dok sam se rano ujutro spuštala stepenicama obiteljske kuće, uz buru koja mi je šamarala obraze, ugledala sam dim od požara koji je to jutro buknuo na Braču, otoku na koji gledamo iz obiteljske kuće u Lokvi Rogoznici.

Jutarnji mir razbijali su naleti bure i zvuk kanadera. Jedan. Dva. Tri. Četiri. Dobro je, razdanilo se i nema vjetra, mogu letjeti. To je najvažnije. Čim su kanaderi tu, sve je lakše. Bio je četvrtak, 13. kolovoza.

Nekoliko sati kasnije u inboks mi je stigao odgovor iz Vatrogasne zajednice grada Omiša. Neka se telefonski javim zapovjedniku Višeslavu Pešiću. Naumila sam ih posjetiti za reportažu o radu vatrogasaca tijekom požarne sezone.

Načelni dogovor pao je na idući ponedjeljak. Doći ću ujutro u vatrogasnu zajednicu u Omišu. Tamo uvijek ima nekoga za razgovor, ili Pešić ili zamjenik.

Ni omiški vatrogasci ni ja tada nismo znali da nas nešto manje od osam sati dijeli od jednog od najrazornijih požara koji je ikad pogodio ovo područje. U 96 sati između tog četvrtka i idućeg ponedjeljka stat će više od tisuću hektara opožarenog područja, evakuacija 2500 ljudi, jedan izgubljeni život, nekoliko ozbiljno ozlijeđenih i nebrojene uništene kuće, automobili i plovila.

To popodne, na povratku kući s plaže ugledala sam slabi dim. Nisam obraćala preveliku pažnju, izgledalo je kao da je netko upalio gradele.

Nakon što smo sjeli za večeru, majka me žustrim mahanjem pozvala da dođem na terasu. Pred očima nam se žarila najgora boja na svijetu, crveno-narančasta koju većina ljudi iz Dalmacije predobro zna. Požar!

Nevjerojatna brzina vatre

Da to nisam vidjela svojim očima, ne bih vjerovala da se vatra može tako brzo proširiti. Fotografije koje sam napravila u razmaku od samo nekoliko minuta svjedoče da se požar u tako kratkom razdoblju udvostručio pa utrostručio.

I dok se vatra opasno približavala, a vrućina postajala sve jača, još uvijek smo se nadali da neće doći do nas. Iako je u Lokvi Rogoznici proteklih desetljeća gorjelo nebrojeno puta, nikada nije došlo blizu našoj kući.

Ubrzo je panične glasove koji su odjekivali naseljem zamijenila najgora tišina. Većina ljudi je pobjegla, a jedini preostali zvukovi dolazili su od bure i vegetacije koja je gorjela.

Kada je vatra ubrzo stigla do nas, više nismo imali gdje pobjeći. Pola sata kasnije, s mokrom kuhinjskom krpom zavezanom preko lica, s ostalim sam članovima obitelji gasila vatru koja je opkolila kuću.

Koristili smo sve čega smo se mogli dohvatiti. Imamo dva šmrka, od kojih jedan služi za zalijevanje vrta. Lavore i lonce punili smo vodom. Dok smo gasili, po nama je padala žeravica s obližnjih stabala koja su gorjela.

U jednom trenutku sam u panici plastične stolice i sušila za ručnike i kupaće kostime počela bacati iza kuće, jer je žeravica zapalila platneni jastučić na stolici.

Uspjeli smo. Imali smo sreće, a i nešto pameti, budući da moj otac održava okućnicu i redovito kosi.

Iz zelenog u crno

Nakon što je poharala Lokvu Rogoznicu, vatra je nastavila dalje prema Medićima, Mimicama, Stanićima, Nemiri i Omišu. Potpuno je izgorjelo 106 vozila, 28 kuća i 45 plovila, a djelomično još 43 kuće, 20 vozila i devet plovila.

Požar je zahvatio područje dugo oko 23 kilometra i široko oko 1.5 kilometara. U požaru je nestalo oko 1000 hektara trave, niskog raslinja i borove šume.

Jedna osoba je izgubila život, a Hrvatska vatrogasna zajednica je izvijestila i da su 43 osobe ozlijeđene, kao i tri vatrogasca.

Cijelu noć područje Omiške Dinare iznad i oko nas tinjalo je, načičkano malim plamenovima koji su se dimili još satima, neki i danima.

Iduće jutro otkrilo je razine devastacije. Svugdje oko nas pougljena drveća, olupina susjedova automobila koji je nastradao u požaru, smokva koja nije izgorjela, ali su njeni listovi požutjeli od topline, a plodovi se pretvorili u kamen. Vrućina vatre je iz njih isisala svu vodu.

Vatra je mediteransko zelenilo jednim potezom prebojala u sivo-crnu, a miris bilja i vegetacije zamijenio je nesnosan smrad koji se zavukao u kosu i kožu i koji će nas pratiti još danima.

S vatrogascima u Omišu

U ponedjeljak sam se ipak odlučila otići u Omiš. Prijevoz sam našla starom lokalnom metodom, zaustavljanjem autobusa Prometa Makarske koji vozi na relaciji Makarska – Zagreb.

Potez kojim smo se vozili izgleda post-apokaliptično, a smrad spaljene vegetacija šamara osjetila.

Utješno, u Omišu se život polako normalizirao, kao da pred koji dan vatrena stihija nije došla gotovo do njegova centra. Dolazim do vatrogasnog doma, gdje se nalazi nekoliko vatrogasaca. Umorni su, ali smiješak je na licima. Polako se oporavljaju. Preko puta parkiran je kamion prepun donacija vode i drugog pića koje su građani ostavljali kako bi im bar malo olakšali rad.

Pešića nema, ali dolazi zamjenik zapovjednika Dobrovoljnog vatrogasnog društva Omiš Marko Malenčić, pa sjedamo na kavu.

U DVD-u Omiš ima 12 stalno zaposlenih vatrogasaca. Tijekom sezone, od 1. lipnja do 30. rujna, radi još 13 sezonskih vatrogasaca. Na području Vatrogasne zajednice grada Omiša još je 20 stalno zaposlenih i tridesetak sezonskih vatrogasaca.

Malenčić kaže da broj vatrogasaca nije nedovoljan, iako bi, naravno, uvijek bi bilo bolje da je više opreme i više ljudi. Požar poput ovoga opisuje kao “ekstrem”.

Vatrogasci su navikli i na takve događaje, a Malenčić se doima poprilično smirenim. No u ekstremnim situacijama stres se pojačava, a stvari otežava i veliki protok ljudi tijekom turističke sezone.

Malenčić govori kako vatrogasci pokušavaju reagirati što bolje, smiriti ljude i ne dozvoliti da se proširi panika. Svaki teren je niz odluka: spašavati ljude i zaustavljati požar, spašavati ljude ili zaustavljati požar.

Život, naravno, uvijek ima prednost. Ali nije uvijek lako procijeniti gdje je prioritetno gasiti da se sačuva što više života.

“Mi dobro poznajemo teren i znamo kako će se požar širi. U ovoj buri znali smo da moramo sve snage preusmjeriti na zapadni dio požara. Poznavajući starije požare, znamo koje su točke kritične i gdje je požar možda moguće zaustaviti”, objašnjava Malenčić.

U Lokvi Rogoznici često gori.

“A gledajte, to je nažalost jako strm teren i stoga jako pogodan. Onda u kombinaciju dolazi i ekstremni, jaki vjetar i vatra se brzo širi”, govori Malenčić.

Pojašnjava kako je stvari otežala činjenica što je planulo navečer, kada zračne snage ne mogu djelovati. Malenčić povlači paralelu s požarom koji je prošle godine pogodio Pisak, Marušiće i Mimice. Taj požar je po nekim parametrima, poput izrazito dugog suhog razdoblja i jake bure, bio sličan ovome.

“Taj požar je planuo u 6.30 ujutro, pa su zračne snage došle oko devet. To je pomoglo. A sad kontajte, mi u ovom požaru do sljedećeg jutra nismo imali pomoć zračnih snaga i to uvelike otežava situaciju. Znači požar je bio sličan, samo je vrijeme izbijanja požara bilo različito”.

Važnost prevencije

Požari nisu sudbinski predodređeni. Moguće ih je spriječiti, što se postiže ulaganjem u mjere prevencije.

Malenčić ističe važnost odgovornog ponašanja. “Mi naglašavamo da je svake godine sezona sve teža i teža. Moramo raditi na ljudskoj prevenciji. Dakle, oslobađanje vatrogasnih puteva i prilaza, pravilno odlaganje smeća…”

Više računa svakako treba voditi i o održavanju vegetacije. Malenčić u šali citira prijatelja koji ima teoriju o tri najveće pošasti Dalmacije – galeb, maestral i bor. Alepski bor, prepun smole i šiški, koje kad se zapale lete zrakom i šire vatru, za puno je ljudi dežurni krivac nakon svakog većeg požara. A veliki požari ovdje nisu rijetkost.

Međutim, ne dijele svi takvo mišljenje. Kako je za Tportal kazala Lukrecija Butorac, predstojnica Zavoda za šumarstvo Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, alepski bor posljedica je dvije činjenice – “prva je da smo kao društvo napustili selo i odustali od poljoprivrede i stočarstva, a druga je da naprosto ne provodimo vlastite zakone koji su zapravo sjajno napisani”.

Požare prvo treba pokušati spriječiti, odgovornim ponašanjem i održavanjem terena, a ako do njih ipak dođe, teren je potrebno sanirati.

Butorac upozorava da ni devet godina nakon velikog “splitskog požara” dijelovi tog zahvaćenog terena nisu sanirani, a sličan prizor vidim i na potezu prema Mimicama i Pisku. I ondje se još uvijek kao “spomenik” crne izgorena stabla i druga vegetacija.

Nered i nebriga

No, možda je lakše prstom uperiti u bor, nego zrcalo okrenuti prema sebi. Pogledati gdje mi možda možemo djelovati.

Tijekom povratka u Lokvu Rogoznicu, dok na jakom suncu čekam Prometovu liniju 60, preda mnom mile automobili. Stvorio se prometni čep po kojem je Omiš nadaleko poznat.

Onu utjehu i olakšanje što se šušur vratio, a život unormalio, polako zamjenjuju poznati bijes i ljutnja. Dok se kuham na suncu, preda mnom se izmjenjuju scene.

Gospođa iz Poljske nonšalantno na zadnjem sjedalu automobila puši i pepeo baca kroz prozor. Istu stvar ponavlja mladić iz Nizozemske, ruka s napola izgorenom cigaretom visi mu kroz prozor automobila. Troje turista na stanici nonšalantno za sobom ostavlja staklenu bocu od piva. Ovakav nered i nebrigu viđam stalno i iznova, kako od stranaca, tako i domaćih, a onda i vladajućih.

Turistima je ovo ionako usputna stanica. Požar, ako su ga osjetili, postaje dobra priča za obitelj i prijatelje. Nama ostaje za vidjeti hoćemo li nešto naučiti.

Sve nas, i ljude i prirodu, čeka dug oporavak. Posljedice su već vidljive. Sinoć sam osvijestila da više ne čujem cvrčke.