Data centri će stvoriti masu otpada

Infrastruktura potrebna za rad tzv. umjetne inteligencije (AI) u narednim bi desetljećima mogla stvoriti goleme količine elektroničkog otpada.

Brojka bi se mogla povećati čak tri puta; sa sadašnjih 67 milijuna tona na 196 do 211 milijuna tona godišnje do 2050. godine, od čega će 31 do 46 milijuna tona činiti otpad povezan s AI-jem. Procjena je to koja se može naći u nedavno objavljenom izvješću Basel Action Networka (BAN), američke neprofitne organizacije smještene u Seattleu, koja upozorava da ne postoje konkretni planovi kako će se taj otpad zbrinuti. 

Naime, rad podatkovnih centara, osim što zahtjeva velike količine električne energije i vode, istovremeno troši velike količine grafičkih kartica i drugih čipova, potiče brzu izmjenu generacija hardvera te traži snažnu elektroenergetsku infrastrukturu, specijalizirano hlađenje, kao i baterijske sustave te dodatnu mrežnu infrastrukturu izvan samih centara. 

Sve su to elementi koju su uglavnom zanemareni kada se računa ekološki otisak podatkovnih centara; dosadašnje analize uglavnom su se fokusirale na potrošnju resursa, ali ne i na otpad koji AI infrastruktura stvara.

Golema ulaganja

Autori izvješća u svoju su računicu uključili planove koji se odnose na gradnju budućih podatkovnih centara.

Do 2030. predviđena su ulaganja od sedam bilijuna dolara samo za gradnju infrastrukture potrebne za napajanje AI alata. Iznos je to koji bi bio otprilike dovoljan za iskorjenjivanje gladi u svijetu tijekom sljedećih 75 godina. Ta izgradnja će do 2030. godine rezultirati ukupnim kapacitetom podatkovnih centara od približno 219 gigavata, što je 80 posto više od kapaciteta koji je postojao 2025. godine.

Takav razvoj pratit će i ogromna količina potrošne robe; brza zamjena grafičkih procesora već sada skraćuje životni vijek opreme za umjetnu inteligenciju na dvije i pol do pet godina, što znači da infrastruktura za njen rad postaje otpad puno prije nego što je to ranije bio slučaj. 

Osim toga, povećanje elektroničkog otpada autori povezuju s dosezanjem granica takozvanog Mooreovog zakona koji je omogućavao eksponencijalno povećanje performansi stalnim poboljšanjem pojedinačnih čipova (tzv. vertikalno skaliranje).

Naime, desetljećima se računalna snaga povećavala tako da je svaki novi čip bio manji, brži i snažniji. Danas pak postoje fizička ograničenja u takvoj proizvodnji; sve je teže proizvesti čipove manje od onakvih kakvi danas jesu. Tako je upotreba umjetne inteligencije dovela do novog modela; umjesto da jedan čip postaje sve jači, paralelno se koristi veliki broj čipova zajedno (tzv. horizontalno skaliranje) što dovodi do povećanja prateće elektroničke infrastrukture.

Autori navode kako problemu doprinosi i filozofija “cattle not pets” (stoka, a ne kućni ljubimac). Naime, u starom sistemu, kada bi se server pokvario, on bi se i popravio. U novoj konstelaciji server je samo “govedo u stadu” – ako jedan otkaže on se automatski zamjenjuje novim. Takav sustav, navodi BAM u svom izvješću, dovodi do manje popravljanja servera i njihovog kraćeg vijeka te više zamjene uređaja i posljedično veće količine otpada. 

Rad uvodi još jednu zanemarenu kategoriju e-otpada povezanog s umjetnom inteligencijom koji autori nazivaju “zarazom otpadom uslijed AI-ja” (AI Waste Contagion). To se događa kada usvajanje AI tehnologije na globalnoj razini potakne brzu zamjenu osobnih računala, telefona i telekomunikacijske infrastrukture kod kuće i na poslu.

Autori predviđaju da će količina elektroničkog otpada nastala tim putem premašiti količinu otpada nastalog unutar samih podatkovnih centara.

Okolišna pravda

Ovakve procjene zabrinjavaju zbog postojećih problema oko elektroničkog otpada.

Svijet trenutačno sigurno zbrinjava tek petinu onog koji nastaje, dok se velik dio izvozi u zemlje u razvoju, što organizacija BAM naziva waste colonialism (otpadni kolonijalizam). Bogate zemlje proizvode veliku količinu elektroničkog otpada koji na kraju završi u zemljama sa slabijom infrastrukturom za njegovo sigurno zbrinjavanje.

Autori upozoravaju da bi razvoj umjetne inteligencije mogao proizvesti isti model, zbog čega pitanje povećanja elektroničkog otpada tretira kao pitanje okolišne pravde. 

Osim na povećanje mase, BAM upozorava i na sam sastav otpada odnosno na njegove problematične materijale. Na primjer, određeni sustavi hlađenja, izolacije kablova i druge komponente koriste PFAS-ove, takozvane “vječne kemikalije” koje se tako nazivaju jer mogu dugo ostati u okolišu.

Osim toga, rashladni sustavi koriste tvari koje imaju visok potencijal doprinosa globalnom zatopljenju, pa tako njihovo nepravilno ispuštanje može stvoriti dodatne probleme za klimu.

Izvješće također uzima u obzir i mogućnost da se rast AI infrastrukture uspori, što bi smanjilo količinu novog otpada. Međutim, to i dalje ne rješava problem. Ako se izgrade svi najavljeni podatkovni centri, oni će svakako jednog dana morati biti nadograđeni, zamijenjeni, reciklirani ili odbačeni. Autori navode kako postoji i mogućnost da precjenjuju problem te da bi potencijalni duži vijek servera mogao smanjiti problem otpada, na čemu već radi nekoliko kompanija.

Međutim, takve se najave prvenstveno odnose na općenamjenske severe, a ne na specijaliziranu AI infrastrukturu.