Andrijana Mićanović: Bez biljaka i životinja nema ni nas

Andrijana Mićanović biologinja je zaposlena u nevladinoj organizaciji Crnogorsko društvo ekologa (CDE) koja je 2012. godine osnovana u Danilovgradu. Inače znanstvenica koja proučava životinje poput zmija i kornjača, Mićanović je već šest godina zaposlena u CDE-u te je u proteklih nekoliko godina radila na par velikih okolišnih kampanja.

CDE se godinama borio za očuvanje kanjona rijeke Komarnice na kojoj su investitori planirali izgraditi hidroelektranu, kao i protiv prevelike izgradnje na Velikoj plaži, jednoj od najpoznatijih plaža u Crnoj Gori i jedinstvenom pješčanom ekosustavu. Mićanović smo upoznali tijekom jedne medijske radionice o bioraznolikosti gdje je održala predavanje, pa smo joj se obratili za intervju. Razgovarali smo o razini zaštite okoliša u Crnoj Gori, glavnim okolišnim problemima s kojima se u toj državi suočavaju, velikim kampanjama koje je CDE proteklih godina vodio, kao i izazovima s kojima se nevladine udruge bore.

Što biste trenutno istaknuli kao najvažnije i akutnije probleme u Crnoj Gori, kada govorimo o okolišu i zaštiti životne sredine?

Crna Gora je u procesu pristupanja Europskoj uniji usvojila dosta pravnih tekovina EU-a, tako da smo dobro usklađeni s europskim zakonima. I nevladin sektor je sudjelovao u nekim od tih procesa i na papiru sve izgleda super.

Međutim, ono što ja vidim kao najveći problem jest implementacija. Kada konkretno govorimo o zaštiti prirode, Crna Gora nema kapaciteta da sve to implementira. Tu prvenstveno mislim na institucionalne kapacitete, koji su na ekstremno niskom nivou te na zapošljavanje ljudi u sektoru zaštite prirode koji nisu stručnjaci.

Za primjer, Crna Gora trenutno ima tek 11 ekoloških inspektora, što je jedan dramatično nizak broj. Također, sistem kažnjavanja koji trenutno postoji nedovoljan je da zagađivače stimulira da promijene praksu. Zagađivači prirode radije biraju da plate više kazni godišnje, nego da ulože u adekvatne tehnike sanacije.

Dodatno, pitanja okoliša i zaštite prirode se ne prioritizira kroz obrazovni sustav, pa ni građani i građanke Crne Gore još uvijek nisu osvijestili šta znači odgovorno ponašanje prema prirodi. Recimo, ljudi i dalje odlažu otpad u rijeke i potoke.

Ljudi onda ponekad okoliš i prekrasnu prirodu koja ih okružuje uzimaju “zdravo za gotovo”?

Svi mi rođeni u Crnoj Gori rođeni smo u divljoj prirodi. Mi uopće ne možemo percipirati što znači gubitak pitke vode ili neka velika prirodna katastrofa. To, naravno, neće vječno trajati, jer klimatske promjene prijete svima. Mi se još uvijek možemo kupati u gotovo svakoj rijeci.

Jednostavno zbog rata i ekonomske i industrijske nerazvijenosti nismo stigli devastirati prirodu, tako da zapravo ne shvaćamo što ju znači izgubiti. Opet, ne želim biti previše pesimistična, situacija danas bolja je nego prije deset godina. Proces ide jako sporo, ali ide.

Kakav je odnos ljudi prema okolišu?

Odnos prema okolišu je ogromni problem, ali za njega ne krivim građane, a ponajmanje one ljude koji su na selima i moraju negdje s otpadom i uginulim životinjama, a ni sustav im ne pomaže da to odrade propisno.

Uzmimo za primjer poljoprivredu. Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja Europske unije koja nema ni lokaciju, ni postrojenje, za odlaganje animalnog otpada.

Što to znači? To znači da onaj seljak koji drži krave, nema gdje odložiti otpad nakon klanja, recimo. Nije mu dostupna nikakva služba na državnom nivou koja će taj otpad odvesti. I što on bira? On bira da ga baci u rijeku. Sistem ne podržava ljude da se bave reciklažom ili bilo čim drugim.

Čini se da se vrlo često fokus stavlja na individualne izbore ljudi, a zapravo sustav ne prati i ne daje mogućnost koju bi treba.

Često putujem i onda se maltene razbolim kada vidim kako se ljudi ponašaju u drugim državama. Ali oni to ne rade zato što su bolji ljudi od nas, već im je bolji odnos prema okolišu već ugrađen u sustav. Sustav, sustav, sustav i ništa drugo.

Koliko turizam i pojačana turistifikacija utječu na okoliš?

Crna Gora nije toliko turistička zemlja koliko Hrvatska, ali turizam postaje sve veći problem i taj utjecaj se najviše vidi na prostoru. Naime, kod nas je dominantan u južnom dijelu zemlje, dakle, u obalnom području.

Naša obala je devastirana i postoji svega nekoliko zona u cijeloj zemlji koja nisu urbanizirana, a za koja smo mi predložili da se zaštite. Te zone zapravo nisu neurbanizirane niti nenaseljene, nego jednostavno nisu devastirane. Doslovno svaki centimetar površine je zauzet i to je veliki problem. Međutim, s obzirom na to da Crna Gora nema industriju ni proizvodnju, jako je teško javno zagovarati ograničavanje turizma ili smanjenje ovisnosti o toj grani.

Problemi su slični kao u Hrvatskoj: naša infrastruktura jednostavno ne može to podnijeti, naše ceste nisu dizajnirane za toliko prometa, a jak je pritisak u vidu otpada. Gotovo ni jedna općina na priobalju nema regulirano pročišćavanje otpadnih voda. Sve se to naravno odražava na prirodu i ultravrijedni prostor koji se zauzima. More pritom postaje nepristupačno lokalnom stanovništvu.

Mi tijekom ljeta ne idemo na more. Većina Crnogoraca si to ne može priuštiti, prvo zbog cijena. Drugi problem su postale gužve.

Postoji li volja među vladajućima da se uhvate u koštac s ovom temom? Recimo, da se stavi moratorij na turizam ili da se on ograniči?

Individualno netko zna imati razumijevanja, ali kada dođe do glasanja takve teme se izgube iz fokusa.

Dugo ste se borili protiv izgradnje Hidroelektrane Komarnica na istoimenoj rijeci. Možete li reći nešto više o tom projektu?

Taj projekt planirali su zajedno elektroprivreda Crne Gore i elektroprivreda Srbije. Dakle, planirala se sagraditi 171 metar visoka hidroelektrana u jednom divljem i netaknutom području kanjona rijeke Komarnice. Inače, ta rijeka graniči s nacionalnim parkom Durmitor. Projekt datira iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali tada je zaključeno da on nije isplativ. Hidroelektrana se dugo nije spominjala, da bi se 2019. i 2020. godine “vratila iz mrtvih”.

Investitor je prvo radio stratešku procjenu utjecaja na okoliš, pa potom ekološku procjenu, što je zapravo zadnja faza. I onda smo se mi uključili. Tada smo u našoj udruzi radile samo kolegica i ja te smo imali jednog kolegu s kojim smo surađivale. Radili smo istraživanja na rijeci Komarnici, koja je uistinu važna, divlja i netaknuta.

Kampanja je trajala preko pet godina. Krenuli smo od ničega, tražili pomoć gdje god smo stigli, organizirali smo znanstvene ekspedicije. Također smo otkrili dvije nove vrste puža koji žive samo na tom području.

Htjeli smo, naime, dokazati vrijednost kada govorimo o bioraznolikosti ovog područja. Također smo radili i na dokazivanju energetske i ekonomske neisplativosti elektrane u kontekstu klimatskih promjena i dotoka vode koji opada.

Investitor se zasad povukao iz procesa, ali prije nego su dobili konačni negativ, što znači da postoji šansa da se projekt ponovo pokrene.

Bila je to, dakle, velika kampanja?

Jako velika. I ne bi bila tako uspješna da nije prodrla mimo Crne Gore. Podržale su nas brojne organizacije, dobivali smo besplatnu podršku, besplatnu pravnu pomoć. Recimo, surađujemo s grupom znanstvenika koji pet godina zaredom besplatno dolaze na kanjon Komarnice i ondje rade istraživanja.

Promijenilo se i mišljenje ljudi o projektu?

Totalno. Kada smo krenuli s kampanjom, većina nije ni znala gdje je Komarnica jer se radi o uistinu zabačenom i nepristupačnom mjestu. Mještani bi nam govorili da im je rijeka beskorisna jer se ni stoka tamo ne može napojiti.

Ali kako je kampanja napredovala, ljudi su postali osvješteniji o njenoj važnosti i zašto ju je važno očuvati. U obrani rijeke spojili su se razni ljudi. Nama su pomagali kajakaši, turistički vodiči, planinari. Dakle, jedna zajednica van ekologije i biologije. To je možda i najveći uspjeh te kampanje.

Borili ste se i protiv projekta na Velikoj plaži. Naime, firma Eagle Hills Montenegro, iza koje stoji arapski kapital, dala je najveće novčane ponude za više od deset kupališta na Velikoj plaži na javnoj licitaciji za zakup plaža. Ista firma gradila je kontroverzni projekt Beograd na vodi.

Radio se o memorandumu o suradnji između crnogorske vlade i vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAM). Mi smo uspjeli zaštiti plažu kao dio mreže Natura 2000, ali i na nacionalnom nivou. Investitor je poslije rekao da se povlači iz projekta.

Radi se o jedinstvenom ekosustavu. Velika plaža jedna je od najljepših plaža u ovom dijelu Europe, s nepreglednim pješčanim žalom koji se prostire na 13 kilometara. Ona je dom posebnim vrstama od kojih su neke zbog specifičnosti staništa samo tu nastanjene. Međutim, ne upozoravamo samo na opasnost od investitora. Postoji i problem ilegalnih deponija i ilegalne gradnje na mikronivou.

Što očekujete od ulaska u Europsku uniju, budući da je Crna Gora u pretpristupnim pregovorima? Pogotovo kada vidite situacije poput ilegalnog odlaganja otpada koje je potreslo i Hrvatsku.

Ta situacije me deprimira. Ali ja mislim da nam je EU jedina šansa. Naime, mi nismo nikakva sila i onda nas je lako za povući na razne strane. Moram istaknuti da su europski kriteriji za očuvanje prirode visoki i to mi daje nadu. Ja znam da neće biti savršeno, da ima rupa, ali ono što smo dosad u Crnoj Gori uspjeli sačuvati, uspjeli smo jer smo se kačili za EU direktive.

Što biste istaknuli kao najveće probleme s kojima se suočavate?

Ja sam biologinja koja se bavi neatraktivnim temama kao što su kornjače, gušteri i zmije. Generalno postoji nerazumijevanje toga što je suština biologije, znanstvenih istraživanja i bioraznolikosti. I to nerazumijevanje ne dolazi samo od strane političara.

Ja sam kroz rad spoznala da podaci puno ne znače, ako ih ja ne znam prevesti na razumljiv način. I da je naš posao kao biologa na najjednostavniji jezik prevesti što vrste i bioraznolikost znači za svakog pojedinačnog čovjeka. Da bez svih tih biljaka i životinja nema ni nas.

Vaš pristup ljudima se promijenio?

Tako je, transformirao se. Krenula sam od tog nekog uskog znanstvenog pristupa. I onda sam shvatila da ono što se događa na terenu moraš povezati s emocionalnim reakcijama ljudi, posljedicama koje mogu osjetiti. Suočavamo se s dosta nerazumijevanja. Investitori pričaju o financijama, novcu, investicijama, broju radnih mjesta, a kolegica i ja o endemskim vrstama, slijepim miševima… Shvatili smo u jednom trenutku da moramo promijeniti pristup.

Nije dovoljno to što mi razumijemo nešto, nego moramo uključiti i društveni i pravni aspekt. Objasniti zajednici kako će i zašto biti na gubitku ako projekt prođe. Zadatak je još teži ako ste žena i onda mlada žena. Znali smo imati reakcije u stilu “Ma što ona govori? Hidroelektrana vrijedi 400 milijuna eura, a ona meni priča o nekim tamo gušterima”.

A kako se nosite sa situacijama borbe između očuvanja prirode i ekonomske dobiti? Sigurno nije lako objasniti lokalnom stanovništvu kojem trebaju radna mjesta i posao zašto da se odluče za zaštitu nekog područja.

To je možda i najizazovniji dio jer kada ti zagovaraš nešto, boriš se za očuvanje nekog područja, ti pričaš o dugoročnoj dobiti, o novcu koji će možda biti dugotrajniji, ali će doći za pet ili deset godina.

Na to nemamo konačan odgovor, ali onda uvijek pokušavamo koristiti i ukazivati na neke primjere iz prakse, recimo, poslovanja u kojima ljudi privređuju, ali da pritom ne štete okolišu, kao što je eko-turizam i slično. Ali to je izazov za svako područje i svakako ovisi od slučaja do slučaja.