Kako tehno-optimizam utječe na društveni angažman znanstvenika?
Novo istraživanje ukazuje na snažnu povezanost između uvjerenja da će tehnološki napredak riješiti klimatsku krizu i slabijeg društvenog angažmana u borbi protiv klimatskih promjena.
Znanstvenici koji vjeruju da će tehnološki napredak uvelike riješiti klimatsku krizu znatno manje su skloni sudjelovati u klimatskim akcijama poput prosvjeda, javnog zagovaranja ili peticija te mijenjati životne navike u korist održivosti. Točnije, 23 posto manje su društveno angažirani i 18 posto manje skloni promjeni životnog stila od znanstvenika i znanstvenica koji taj optimizam ne dijele.
Pokazala je to nova studija “Tehno-optimistični znanstvenici rjeđe poduzimaju klimatske akcije” (Techno-optimistic scientists take fewer climate actions). Objavljena je u znanstvenom časopisu Environmental Research Letters, a vodeći znanstvenici dolaze s Londonske škola ekonomije i političkih znanosti (London School of Economics and Political Science, LSE).
“U ovom istraživanju ispitujemo tehno-optimizam – koji definiramo kao uvjerenje da će tehnologija uvelike riješiti probleme uzrokovane klimatskim promjenama – među znanstvenicima, koristeći podatke iz ankete u kojoj je sudjelovalo 9199 znanstvenika iz 115 zemalja”, objašnjavaju autori Fabian Dablander, Viktoria Cologna, Maien Sachisthal i Jonas Haslbeck.
Ističu da je riječ o najvećem istraživanju tehno-optimističnih uvjerenja među znanstvenicima dosad.
“Kao proizvođači znanja i vrlo cijenjeni društveni akteri, znanstvenici imaju ključnu ulogu u oblikovanju javne rasprave te mogu biti uzori za individualne i kolektivne promjene potrebne za suočavanje s klimatskim promjenama.”
S tvrdnjom da će tehnologija u velikoj mjeri riješiti probleme uzrokovane klimatskim promjenama slaže se 27 posto (u potpunosti slaže i slaže), dok se 44 posto znanstvenika i znanstvenica ne slaže (i u potpunosti ne slaže); njih 29 posto je neutralno.
Tehno-optimizam kao oblik narativa odgode
“Uvjerenje da će tehnologija uvelike riješiti klimatske promjene i njihove posljedice – koje ovdje nazivamo tehno-optimizmom – može dovesti do pretjeranog oslanjanja na tehnološka rješenja nauštrb dalekosežnih socioekonomskih transformacija potrebnih za suočavanje s klimatskim promjenama”, navode autori.
Kao jedan od primjera navode snažno oslanjanje na tehnologije hvatanja i pohrane ugljika (CCS tehnologije).
Kako smo pisali, tehnologija hvatanja ugljika nije zamjena za temeljno rješenje klimatske krize, a to je što brže napuštanje fosilnih goriva. Naftne kompanije nastoje izbjeći taj put i zato ulažu velike napore u lobiranje za što širu primjenu CCS tehnologije. To potvrđuje i sve veći broj lobista iz fosilne industrije koji svake godine sudjeluju na UN-ovim klimatskim konferencijama (COP).
Prekomjerno oslanjanje na buduću primjenu ovakvih spekulativnih tehnologija, smatraju autori, ima široke društvene posljedice: otežava razvoj alternativnih modela dekarbonizacije usredotočenih na bihevioralne, političke i strukturne promjene nužne za napredak prema održivijim društvima te skreće pozornost s hitne potrebe za momentalnim smanjenjem emisija stakleničkih plinova.
“Drugim riječima, tehno-optimizam omogućuje beskonačno odgađanje transformacije na temelju uvjerenja da će buduće inovacije transformaciju učiniti nepotrebnom, stoga je prepoznat kao jedan od narativa odgode.”
> > Staklenički plinovi i CCS tehnologija – mitovi i činjenice
Tko su tehno-optimisti u znanosti?
Istraživači su analizirali u kojoj su se mjeri tehno-optimistični znanstvenici odazvali na 15 različitih klimatskih akcija, a u odnosu na znanstvenice i znanstvenike koji ne dijele njihov optimizam.
Da su potpisivali klimatske peticije, prijavilo je 41 posto tehno-optimističnih znanstvenika, u usporedbi s 52 posto onih koji se s tvrdnjom nisu slagali. Na prosvjede se odazvalo 17 posto tehno-optimističnih, u odnosu na 28 posto. U javnom zagovaranju klimatskih politika ili mjera sudjelovalo je 25 posto, prema 33 posto članova znanstvene zajednice koji ne vjeruju u toj mjeri u tehnološka rješenja.
Sličan obrazac isplivao je i kad je u pitanju promjena životnog stila. Manje letova prijavilo je 43 posto tehno-optimističnih, u odnosu na 57 posto znanstvenika koji nisu uvjereni da je rješenje klimatske krize leži isključivo na tehnološkom napretku. Slično vrijedi i kad je u pitanju vožnja automobilom – 62 posto u odnosu na 74 posto. Na vegansku i vegetarijansku prehranu odlučilo se 31 posto tehno-optimističnih, prema 45 posto koji ne dijele optimizam.
Zanimljiv je nalaz da razlike gotovo nestaju kad klimatska akcija podrazumijeva promjenu životnog stila koja je bazirana na tehnologiji.
Tako se na električni automobil odlučilo 18 posto tehno-optimista i 21 posto znanstvenika i znanstvenica koje to nisu, dok je u korištenju obnovljivih izvora energije u kućanstvu rezultat bio 46 prema 47 posto.
Drugim riječima, razlika je bila izraženija kod angažman podrazumijeva smanjenje određenih aktivnosti ili potrošnje, nego kod promjena kojima se postojeći način života zamjenjuje tehnološkom alternativom.
Tehno-optimizam varira u različitim znanstvenim područjima. Najviše je tehno-optimista u strukovnim, prirodnim i primijenjenim znanostima.
Varira i ovisno o političkoj orijentaciji. Među znanstvenicima koji su se najsnažnije svrstali na lijevi politički spektar, tehno-optimistima se izjasnilo samo 13 posto, u usporedbi s 55 posto onih koji su na skali političke orijentacije od 1 (lijevo) do 7 (desno) odabrali vrijednost 6. Među znanstvenicima koji su se najsnažnije svrstali na desnu stranu političkog spektra, tehno-optimistima se izjasnilo 40 posto.
Udio tehno-optimista snažno je varirao i s obzirom za razinu zabrinutosti zbog klimatskih promjena. Među znanstvenicima koji uopće nisu bili zabrinuti zbog klimatskih promjena 51 posto ih je bilo tehno-optimistično. Među onima koji su rekli da su jako zabrinuti taj je udio iznosio 23 posto.
To je snažna povezanost, ali ni ona sama po sebi ne govori što je uzrok, a što posljedica. Moguće je, primjerice, da uvjerenje u tehnološka rješenja smanjuje osjećaj hitnosti i zabrinutosti, ali autori također naglašavaju da je moguće i da različite razine zabrinutosti utječu na tehnološke stavove.
“Tehnološka rješenja često su politički privlačna jer obećavaju rješavanje klimatskih promjena bez potrebe za promjenama u načinu na koji ljudi žive i troše”, zaključio je glavni autor studije Fabian Dablander za The Guardian.
