Soja – najvažniji strateški resurs za “proteinsku tranziciju”

Još je 2008. godine tadašnji predsjednik Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC-a) dr. Rajendra Pachauri izjavio da svatko od nas može pridonijeti suočavanju s klimatskim promjenama tako da smanji konzumaciju mesa, s obzirom na to da su stočarstvo i mesna industrija jedan od većih izvora stakleničkih plinova. Savjetovao je da barem jednom tjedno preskočimo meso kao obrok. Ovaj Indijac i vegetarijanac pritom je kazao da bi, osim mesa, trebali općenito smanjiti potrošnju, želimo li pozitivno utjecati na okoliš. 

Sljedeće je godine u Europskom parlamentu održano javno saslušanje, na kojem je također sudjelovao predsjednik IPCC-a, a tema je bila “Globalno zagrijavanje i prehrambena politika – manje mesa, manje vrućine” s ciljem da se kroz europsko zakonodavno tijelo širu javnost potakne na smanjenje konzumacije mesa. 

U zadnjih 20 godina Hrvati poduplali konzumaciju mesa

Od tada je prošlo 17 godina, a proizvodnja i konzumacija mesa u svijetu i dalje je u uzlaznoj putanji. Štoviše, čak i oni dijelovi svijeta koji u svojoj tradicionalnoj prehrani nisu imali toliko mesa, sada ga konzumiraju sve više, poput Kine i drugih azijskih zemalja. 

Prema podacima FAO-a (prezentiranim na portalu Our World in Data) od 1961. do 2022. godine ukupna proizvodnja mesa u svijetu se više nego učetverostručila, ali je taj rast varirao u različitim dijelovima svijeta. Sredinom prošlog stoljeća Europa i Sjeverna Amerika bile su glavne regije po proizvodnji mesa, ali je od početka 21. stoljeća vodeću poziciju preuzela Azija. 

Europska proizvodnja mesa se u posljednjih 60-ak godina približno udvostručila, dok se u Sjevernoj Americi povećala za dva i pol puta, ali je zato povećanje proizvodnje u Aziji zapanjujuće; porasla je za čak petnaest puta od 1961. godine, ponajviše zahvaljujući rastu proizvodnje i potražnje za mesom u Kini. Proizvodnja mesa rasla je i u drugim dijelovima svijeta, poput Brazila, dok je najmanji rast zabilježen u zemljama poput Indije, ali, primjerice, i Rusije. 

Što se tiče godišnje količine konzumacije mesa po glavi stanovnika, ona je i dalje najveća u Sjevernoj Americi, Europi i Australiji, a tim su se brojkama sada približili i stanovnici Kine te Brazila. Amerikanac prosječno godišnje pojede oko 120 kilograma mesa, Australac 112 kg, Argentinac 113 kg, Brazilac 101 kg, a Kinez 70 kg… S druge strane, najmanje se mesa pojede u Africi, južnoj i jugoistočnoj Aziji te na Bliskom Istoku. U Indiji, zemlji s tradicionalnom vegetarijanskom prehranom, godišnje se pojede tek oko 6,5 kilograma mesa po stanovniku.

U Hrvatskoj se konzumacija mesa od 1992. godine naovamo više nego udvostručila. Tijekom 1990-ih godina prosječna godišnja konzumacija mesa po stanovniku kretala se od 35 do 40 kilograma, da bi nakon 2000. godine počela kontinuirano rasti i sada premašuje 90 kilograma. 

Čime zamijeniti životinjske proteine?

U Europi se najviše mesa po stanovniku konzumira na Sredozemlju (Portugal, Španjolska), a najmanje na istoku Europe. Zanimljivo je da u zemljama zapadne i središnje Europe, poput Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Češke, konzumacija mesa posljednjih godina stagnira ili čak lagano pada, ali je riječ i dalje o visokim brojkama koje se kreću od 70 do 80-ak kilograma godišnje po stanovniku.

Nekih pomaka ipak ima. S obzirom na sve veću svijest o negativnom utjecaju pretjerane konzumacije mesa na ugljični otisak, ali i o određenim zdravstvenim rizicima te brigu o dobrobiti životinja, posljednjih se deset do dvadeset godina širi trend ishrane bazirane na biljnim proteinima. Prehrambena industrija nudi proizvode koji su izgledom i okusom nalik mesu, ali su zapravo vegetarijanski ili veganski. Danas se “plant based” namirnice mogu pronaći u gotovo svim trgovinama te su sve zastupljenije i u ugostiteljstvu, poput “plant based” burgera, a u Europi još od 2003. godine djeluje interesno udruženje koje okuplja europske proizvođače biljne hrane pod nazivom Plant-Based Foods Europe.

Najčešći izvori biljnih proteina su grašak, soja, konoplja, riža i badem. Pritom se soja često ističe kao namirnica koja sadrži gotovo sve esencijalne aminokiseline kao i životinjsko meso, a narodi kod kojih je ova mahunarka i uljarica stoljećima dio tradicionalne prehrane (Kina, Japan) svoje jelovnike dodatno obogaćuju i fermentiranim proizvodima od soje poput soja sosa.

Soja kao jedan od najvažnijih strateških proizvoda u svijetu

Sojine prerađevine za ljudsku prehranu na hrvatskom su tržištu prisutne još od 80-ih godina prošlog stoljeća. Prvo su se u ponudi našli proizvodi poput sojinih ljuskica, medaljona i odrezaka, a potom su na police stigli sojino mlijeko, tofu sir i slični proizvodi. No, soja je ubrzo stigmatizirana kao “najrasprostranjenija GMO kultura” tj. kao kultura koja se u svijetu gotovo više ne može naći, a da nije GMO. 

Takvu etiketu dobila je zahvaljujući tome što su se vodeće svjetske regije u proizvodnji soje, Sjeverna i Južna Amerika (SAD, Brazil, Argentina…), u najvećoj mjeri orijentirale na GMO soju, kako bi ostvarili što veće i sigurnije prinose i prihode. 

Soja je danas najuzgajanija visoko proteinska kultura na svijetu i jedan od najvažnijih strateških resursa, slično poput npr. nafte, ali je njezina nutritivna vrijednost prvenstveno usmjerena na prehranu stoke, a ne na direktnu ljudsku prehranu. Umjesto da u većoj mjeri doprinosi prelasku čovječanstva na biljnu prehranu, s manjim utjecajem na okoliš, proizvodnja soje je u najvećoj mjeri dio lanca zahuktale proizvodnje mesa.

Najveći proizvođač soje u svijetu danas je Brazil, a slijede ga SAD i Argentina; zajedno čine 73% svjetske proizvodnje. Azijske zemlje proizvode oko 20% svjetske soje, a Europa samo 3% pa je Europa, nakon Kine, najveći uvoznik soje iz Brazila i SAD-a. Iako proizvodnja soje na europskom tlu čini tek neznatne količine u odnosu na svjetsku proizvodnju, Europa posljednjih godina bilježi kontinuirani rast proizvodnje, koja je u Europi specifična po isključivom uzgoju non-GMO soje. 

Europa predvodi “proteinsku tranziciju”, ali potrebna im je Kina kao partner

Među vodećim proizvođačima soje u EU su Italija, Francuska, Rumunjska i Austrija, a u top deset europskih država po proizvodnji soje ubraja se i Hrvatska. U Hrvatskoj je soja danas treća ratarska kultura po zasijanim hektarima, odmah nakon pšenice i kukuruza. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, njezina je proizvodnja rasla i prošle godine, i to za 12,7 % u odnosu na prethodnu godinu.

Radi postizanja veće samodostatnosti u proizvodnji strateških prehrambenih sirovina i EU je u svoju Zajedničku poljoprivrednu politiku ugradila poticaje za proizvodnju uljarica i industrijskog bilja. Također je osnovano udruženje “Dunav soja” koje promiče “europsku tranziciju na proteine s posebnim naglaskom na održivu europsku proizvodnju negenetski modificirane soje”. Sjedište mu je u Beču, s regionalnim uredima u Srbiji, Ukrajini i Moldaviji. 

Na njihovoj internetskoj stranici mogu se naći svi podaci o proizvodnji soje u Europi, od proizvođača i količina do otkupnih cijena. No, u EU su svjesni da “proteinska tranzicija” globalno ne može polučiti rezultate bez drugih velikih regija, poput Kine.

“Izazovi proizvodnje i snabdijevanja proteinima su globalnog karaktera. Iako je važno da Europa predvodi promjenu sustava, potrebna nam je Kina kao partner. Čak i uz značajne promjene u poljoprivredi, Europa će vjerojatno i dalje morati uvoziti proteine biljnog porijekla iz glavnih izvoznih regija. No, moramo prijeći na uvoz certificiranih proizvoda iz regija i sustava koji su temeljito provjereni i certificirani u skladu sa strogim ekološkim i socijalnim standardima. Naši sadašnji poljoprivredni i prehrambeni sustavi imaju najveći utjecaj na ciklus dušika te su proizvodnja i potrošnja proteina glavni pokretači emisija stakleničkih plinova. Onečišćenje zraka i vode nitratima i amonijakom, zajedno s gubitkom prirodnih staništa i biološke raznolikosti, može se riješiti samo globalnim prelaskom na održivu proizvodnju proteina. Europa i Kina ovdje mogu surađivati kako bi potaknule globalne promjene”, stoji u strateškim ciljevima udruženja Dunav soja.

Trendovi proizvodnje soje u Hrvatskoj u plusu; nedostaje još samo prerada

I Hrvatska je ulaskom u EU 2013. godine postala potpisnica Deklaracije Dunav soja, te se od tada kontinuirano bilježi rast proizvodnje genetski nemodificirane soje, pretežito u Slavoniji. Te je trendove u svome radu opisala grupa autora s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Poljoprivrednog instituta Osijek, objavljenom 2022. godine u Glasniku zaštite bilja (Z. Andrijanić, M. Matoša Kočar, L. Brezinščak i I. Pejić). 

U promatranih deset godina, od 2009. do 2019. godine, proizvodnja soje se u Hrvatskoj udvostručila. U tom se razdoblju uzgajala na oko 65.000 hektara, dok je 2020. godine soju sijalo 9.864 korisnika u sustavu potpora i to na 84.302 hektara. Najveći prinos u Hrvatskoj, a i u drugim dijelovima svijeta, ostvaren je 2018. godine (245.188 tona). Te je godine prinos zrna u Slavoniji premašio tri tone po hektaru. 

“Proizvodnju soje u Hrvatskoj karakterizira pozitivan trend u porastu površina čemu su pridonijele stabilne i visoke cijene sirovina i otkupa te sustav poticaja i potpora, dok su na porast prosječnog prinosa zrna najviše utjecali primijenjena tehnologija i znanje proizvođača te izbor kvalitetnog sortimenta. Sjemenska proizvodnja također bilježi konstantan porast, a u uzgoju je najzastupljeniji rani do srednje rani domaći sortiment Poljoprivrednog instituta Osijek te talijanski rani sortiment. Mogućnost postrne sjetve, sposobnost fiksacije dušika u plodoredu, te sigurnost otkupa non-GMO sortimenta idu u prilog mogućnosti intenzivnijeg povećanja površina i prinosa zrna soje u Hrvatskoj”, stoji u radu u kojem se kao prednost proizvodnje soje u Hrvatskoj ističe upravo dugogodišnja tradicija i razvoj vlastitih sortimenata soje, za što su ponajviše zaslužni stručnjaci s Poljoprivrednog instituta Osijek. 

Među njima je dr. sc. Aleksandra Sudarić koja se oplemenjivanjem soje bavi više od 30 godina. Također je urednica monografije objavljene 2021. godine u Velikoj Britaniji pod nazivom “Soja za ljudsku prehranu i stočnu hranu”. U izradi monografije sudjelovali su znanstvenici iz raznih dijelova svijeta koji kroz sedam poglavlja prezentiraju najnovija istraživanja o prehrambenoj vrijednosti soje ističući njezine potencijale za prehranu i zdravlje ljudi i životinja, ali i mogućnosti njezina korištenja u farmaceutskoj industriji.

Jedina karika koja nam još nedostaje u proizvodnom lancu soje je njezina prerada. U Hrvatskoj proizvodimo kvalitetnu genetski nemodificiranu soju koja završi u izvozu, dok istovremeno uvozimo soju kao stočnu hranu, i to iz zemalja u kojima prevladava uzgoj GMO soje. S tim u vezi još je 2021. godine pokrenut projekt izgradnje Centra za preradu GMO free soje u Drenovcima, pored Županje. Nositelj projekta je Vukovarsko-srijemska županija, a Poljoprivredni institut u Osijeku navodi se kao jedan od partnera. Centar je najavljen kao prva hrvatska tvornica GMO free soje i zasad je, čini se, došao tek do faze ishođenja građevinske dozvole.

ISPRAVAK (02.06.2025.) – Izvorno je u ovom tekstu stajalo da je rad objavljen 2022. godine u Glasniku zaštite bilja napravio tim stručnjaka s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zapravo se radilo o suradnji stručnjaka s Agronomskog fakulteta i Poljoprivrednog instituta u Osijeku.