Stari problemi hrvatske poljoprivrede zbog klimatskih promjena postaju sve veći

Zbog natprosječno visokih temperatura i manjka padalina tijekom lipnja i srpnja ove je godine proglašena prirodna nepogoda suša na području dviju županija: Varaždinske i Bjelovarsko-bilogorske. 

U Varaždinskoj je županiji početkom kolovoza suša prvo proglašena za dva grada i devet općina, a nakon tjedan dana za još jedan grad i sedam općina. Šteta na brojnim poljoprivrednim kulturama iznosi od 30 do 90 posto očekivanog uroda.

Poljoprivredni proizvođači toga kraja već su krajem lipnja bili svjesni da će ove godine zbrajati gubitke zbog suše, koja se u takvim razmjerima ne pamti još od 2003. godine. 

Očuvanje starih sorti i bioraznolikosti

Prva na popisu općina u Varaždinskoj županiji pogođenih sušom je Vidovec, poznat po proizvodnji voća i povrća, među kojima je i zaštićena sorta varaždinskog zelja. 

OPG Jurice Cafuka pored krumpira, kukuruza, pšenice, cikle i batata, uzgaja i zeljarice, i to u zaokruženom ciklusu, od sjemena do glavica kupusa. Jurica Cafuk četvrta je generacija u obitelji koja se bavi poljoprivredom, a proizvodnju je preuzeo od tetke Marije Cafuk, jedne od ključnih osoba zaslužnih za očuvanje varaždinskog zelja kao posebne sorte i uvrštavanje njegova sjemena na nacionalnu i europsku sortnu listu. 

Njezino je imanje prije nekoliko godina bilo pokusno-pokazno polje u sklopu županijskog projekta čiji je cilj bila prezentacija agrotehničkih mjera povezanih sa smanjenjem emisije ugljika, očuvanjem biološke raznolikosti i očuvanjem domaćih sorti prilagođenih klimatskim promjenama.

Kao “čuvari sjemena varaždinskog zelja”, uzgajaju ga na tradicionalan način, kroz postupak koji traje dvije godine, ali i tu se stari običaji pomalo mijenjaju zbog klimatskih promjena. Nakon sijanja, u jesen se izdvajaju najbolje glavice zelja koje se puste da procvatu kako bi se zatim iz cvata bralo sjeme. Nekad su se glavice preko zime pokrivale slamom i stajskim gnojivom da bi se zaštitile od smrzavanja. Zbog blagih zima to se posljednjih godina više ne radi jer ispod pokrova, uslijed viših temperatura, može doći do truljenja. 

Glavice varaždinskog zelja su karakterističnog plosnatog oblika i koriste se za kiseljenje, pa mnogi kažu da se od njih radi najbolja sarma. No, stare sorte teško podnose sušu pa se sve više sade i novije sorte otpornije na klimatske promjene. Proizvodnju zelja započeli su još Marijini djed i baka koji su varaždinsko zelje i krumpir vagonima prevozili do Opatije gdje se prerađivalo u kiseljari u Matuljima i posluživalo u opatijskim restoranima. 

Velike oscilacije u temperaturama i padalinama

“I u ono je vrijeme bilo vruće i proizvodnja je bila teška, ali je bilo podnošljivije. Dizali smo se u 4 sata ujutro i do podneva bismo sadili zelje. Tada ga nismo imali čime zalijevati, a sad ga posadimo i bez zalijevanja se posuši. Ovo sad su ekstremi”, govori Marija Cafuk. 

Navodi i nedavno objavljene podatke projekta koji je proveo LAG Sjeverozapad, o utjecaju klimatskih promjena na ratarstvo i povrćarstvo sjeverozapadne Hrvatske, prema kojima je temperatura na tom području u prosjeku porasla za stupanj i pol. 

“Kad to kažete našim poljoprivrednicima, oni komentiraju kako to nije neka velika promjena, ali ono što danas imamo su zapravo velike oscilacije. Temperature se tijekom ljeta u polju penju i do 38 stupnjeva, pa zatim dođe zahlađenje i pad temperatura na oko 15 stupnjeva. Kad se zbroje svi dani u mjesecu, dobije se prosječna temperatura koja ne odudara drastično od dugogodišnjeg prosjeka, ali su oscilacije velike. Tako je i s kišom. Tjednima nema ni kapi kiše, a onda u jednom danu padnu ogromne količine. Veliki su ekstremi i to je najveći problem. Agronomi sugeriraju promjenu sortimenta krumpira i prelazak na ranije sorte kako bi ga pokupili s polja prije ljetnih suša. No, takav krumpir ima kraću vegetaciju i nema u sebi dovoljno hranjivih tvari kako bi izdržao u hladnjačama tijekom zime, sve do proljeća. Zato sadimo i kasnije sorte, koje su sad nastradale od suše”, kaže Marija Cafuk. 

Ističe i da su uvjeti proizvodnje, unatoč svim dosadašnjim ulaganjima u modernu mehanizaciju, sve teži, pa se pita hoće li domaća poljoprivreda opstati za sljedeću generaciju.

Teže proizvesti nego prodati

Iako se u posljednje vrijeme puno govori o velikom rastu uvoza hrane nakon ulaska Hrvatske u EU, vidovečki poljoprivrednici ističu da nemaju problem s plasmanom svojih proizvoda, nego s uvjetima u kojima proizvode hranu i koji su iz godine u godinu sve teži. 

“Stvari su se jako zaokrenule posljednjih godina. Nekad je bilo teže prodati, ali danas koliko god robe imamo, sve ćemo prodati, a trgovački lanci uglavnom uvoze robu koja se kod nas ne proizvodi ili je nema dovoljno. Tijekom korone, sjećate se, svi su govorili kako trebamo razvijati vlastitu proizvodnju radi postizanja samodostatnosti u opskrbi hranom. Zatim je ta priča utihnula, a poljoprivredna proizvodnja nam i dalje opada. No, nitko se o tome više ne brine, jer na razini Europske unije nećemo ostati gladni”, govori Marija Cafuk ističući da svoj krumpir i zelje direktno prodaju školama i bolnicama. 

Svojim su krumpirom već dugo prisutni i u jednom velikom trgovačkom lancu pod robnom markom rezerviranom za domaće proizvode. “Kupci su željni domaćih proizvoda i čitaju što kupuju jer kad nema našeg krumpira na policama, zovu nas i pitaju kad će ga biti”, govori ona.

Rascjepkanost zemljišta otežava navodnjavanje

Kako bi se prilagodili klimatskim promjenama, osim odabira alternativnih sortimenata i hibrida otpornijih na suše, danas je svima jasno da je proizvodnja nezamisliva bez kontinuiranog navodnjavanja. No da bi ono bilo učinkovito, prvo treba riješiti problem o kojem se govori već 30 godina, a to je komasacija poljoprivrednog zemljišta.

“Sustave za navodnjavanje koristimo već posljednjih 25 godina i oni nam nisu ništa novo, ali su novost vrućine od 40 stupnjeva koje traju po 20 dana bez kapi kiše. Nekad smo navodnjavali povremeno, a sad je nemoguće išta proizvesti bez navodnjavanja. Problem u svemu tome je rascjepkano zemljište. Mi ih obrađujemo više od 300 i ne može se imati toliko bunara, pa opremu za navodnjavanje selimo noću s jedne na drugu parcelu ili se međusobno dogovaramo sa susjedima i posuđujemo je jedni od drugih. Da bi navodnjavanje bilo učinkovito treba grupirati zemljište na način da od stotinjak manjih dobijemo jednu veliku parcelu. Nama nije potreban javni sustav navodnjavanja, kao u Slavoniji, jer nam voda nije problem, bunari ni ljeti ne presuše. No potrebno je konačno provesti komasaciju, ali to mora država provesti. Bilo je pokušaja da se vlasnici međusobno dogovore i razmjene zemljišta, ali su to rijetki primjeri. O tome se priča već 30 godina, ali nema bitnih pomaka, osim što imamo svake godine drugog ministra”, kaže Jurica Cafuk. 

I Marija Cafuk spominje da je bilo pokušaja okrupnjavanja temeljem dogovora vlasnika, ali su to tek rijetki učinili. Vidovec je, naime, prije dvadesetak godina sudjelovao u projektu okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta koji je financirala švedska vlada i za koji je bilo odabrano pet lokacija u Hrvatskoj. 

U Vidovcu je tada za okrupnjavanje bilo predviđeno 760 hektara zemlje na kojoj se nalazilo 2.806 parcela podijeljenih na 700 vlasnika. Švedskim novcem formirao se županijski zemljišni ured koji je vodio postupke komasacije. 

“Tada je ideja bila da se ljudi dobrovoljno jave i međusobno zamjene zemljišta. Oni koji su bili pametni, tada su to mogli napraviti gratis, ali većina je bila nepovjerljiva. Uglavnom je bilo komentara u stilu ‘kaj budu oni s mojim zemljištem’ pa su se svake nedjelje organizirale edukacije na kojoj se ljudima pojašnjavala pravna procedura oko zamjene zemljišta. Na kraju su se uspjeli riješiti imovinsko – pravni odnosi na 800 čestica, čime se dobilo nekoliko većih parcela. Nakon što su sredstva potrošena, ured se zatvorio i na tome je stalo”, prisjeća se Marija Cafuk.

“Komasaciju može provesti samo država”

I to iskustvo potvrđuje, smatraju Cafuki, da se komasacija može učinkovito provesti samo “odozgo”. 

“Prije nekoliko godina trebao se u našem mjesnom odboru održati sastanak na temu okrupnjavanja zemljišta i došlo je samo troje ljudi. To je razina svijesti naših ljudi, iz nekog se razloga svi toga boje, a s druge se strane svi žale na male parcele. Što su izraženije klimatske promjene, to se intenziviraju i svi problemi u poljoprivredi, kao što je sad situacija s navodnjavanjem i malim parcelama. Želimo li da se u ovim uvjetima održi domaća proizvodnja, komasaciju treba provesti kao strateški korak”, smatra Jurica Cafuk dodajući da se okrupnjavanje proizvodnje već dogodilo na razini proizvođača. Nekad se poljoprivredom bavila svaka kuća, a sada broj registriranih proizvođača u općini ne prelazi stotinu.

 “Kod nas nema zapuštenih parcela, sva se zemlja obrađuje. Samo što nas više nema tisuću malih proizvođača, nego stotinjak velikih. Još kad bi svaki imao zemlju u komadu, a ne po 300 parcela… Zemlja na našem području je svugdje iste kvalitete i nema razloga da netko misli da će komasacijom dobiti lošiju zemlju”, govori on.

A koliki je problem usitnjenih zemljišta u Hrvatskoj, dovoljno govore brojke prema kojima imamo oko 14 milijuna čestica i čak 60 milijuna upisanih vlasnika tih čestica. Prvi zakon o komasaciji poljoprivrednog zemljišta donesen je 2015. godine, da bi potom bio zamijenjen novim zakonom iz 2022. godine. Tada je donesen i program komasacije do 2026. godine, čija je provedba uvjet za povlačenje sredstava iz NPOO-a. 

Kako se stanje na terenu i dalje ne miče s mrtve točke, proljetos su usvojene zakonske izmjene čiji je cilj ubrzati komasaciju lakšim dobivanjem suglasnosti vlasnika. Izmjene su usvojene po hitnom postupku da bi se povukla sredstva iz NPOO-a i osigurala komasacija 18.000 hektara poljoprivrednog zemljišta do sljedeće godine.

Prema ranijim pravilima bila je potrebna suglasnost najmanje 50 posto plus jednog vlasnika zemljišta na kojem se želi provesti komasacija, uz uvjet da je u njihovu vlasništvu najmanje 67 posto ukupne površine poljoprivrednog zemljišta, što je bilo gotovo nemoguće zadovoljiti. Izmjenama zakona sad je za provedbu komasacije dovoljna suglasnost od najmanje pet posto vlasnika koji moraju biti vlasnici najmanje deset posto ukupne površine zemljišta planiranog za komasaciju. Osim toga država na površini na kojoj je 50 posto zemljišta državno sad može samostalno provesti komasaciju, bez suglasnosti vlasnika. S obzirom na to da komasaciju provode lokalne vlasti, u pojedinim regijama, poput zadarskog zaleđa, poljoprivrednici strahuju da će zahvaljujući novim pravilima njihovu zemlju sad lakše prigrabiti i među sobom razdijeliti lokalni šerifi i moćnici.

S druge strane, dekan Fakulteta agrobiotehničkih znanosti u Osijeku prof.dr.sc. Krunoslav Zmaić smatra da u proces komasacije treba uključiti pravnike, geodete, ali i psihologe. S obzirom na brojne proturječnosti, riječ je o problemu pod velikim utjecajem ljudskog faktora, a potreba prilagodbe klimatskim promjenama stvara dodatni pritisak da se konačno obavi posao koji je još u 18. stoljeću započela carica Marija Terezija.