Lejla Kusturica: Potrebna nam je narodna buna za obranu prirodnih dobara

Fondacija Atelje za društvene promjene – ACT u susjednoj Bosni i Hercegovini djeluje tek zadnjih pet godina, no u tom je kratkom periodu surađivala s brojnim ekološkim pokretima diljem Balkana. Javnost u Hrvatskoj upoznala ih je prošlo ljeto kada su članovi organizacije dali podršku mještanima Donje Suvaje u borbi protiv gradnje male hidroelektrane na Vrelu Une.

Vizija Fondacije, kako stoji na njihovoj stranici, je da na Zapadnom Balkanu žive u harmoniji jedni s drugima i s prirodom, u obnovljenim lokalnim zajednicama. O tome kako to postići, o zaštiti Une, ali i o drugim okolišnim pitanjima pričamo s Lejlom Kusturicom, pravnicom, aktivisticom i direktoricom Fondacije ACT.

Kako bi ocijenili stupanj zaštite Une? Možemo reći da je u Hrvatskoj ugrožavaju nasrtaji gradnje kao što je bio slučaj s malom hidroelektranom, ali i ribogojilište u blizini. Koje su ugroze s druge strane granice, u BiH?

S pričom o gradnji na Vrelu Une odjeknuli su i neki drugi problemi oko pitanja zaštite te rijeke.

Iz perspektive Bosne i Hercegovine, najalarmantnije je svakako planirano odlaganje nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, što je problem kojim se dugi niz godina bave kolege aktivisti iz organizacije Green Team iz BiH. Hrvatska je odlučna oko toga da se taj otpad skladišti uz obale Une, unatoč svim peticijama mještana koji se tome protive s obje strane granice. S bosansko-hercegovačke strane, problem je i taj što se obale Une, da se sarkastično izrazim, predano betoniraju. Osim preizgrađenosti privatnih i ugostiteljskih objekata, tu je i problem kanalizacijskog otpada koji završava u Uni. Neki aktivisti upozoravali su i da način na koji se Unom upravlja unutar nacionalnog parka nije najidealniji te da tu također postoji potreba za unaprjeđenjem. Pozitivno je to što se, nakon slučaja Vrela Une od prošle godine, formirala jedna šira grupa aktera koja uključuje građane, aktiviste, stručnjake pa i neke zainteresirane političare, koja je zainteresirana da zajednički rade na zaštiti Une u BiH i u Hrvatskoj. Rađena je jedna studija koja će uskoro biti finalizirana i u kojoj se predlažu nivoi zaštite cijelim njenim tokom. Nadalje, gradonačelnik Bihaća nedavno je najavio uklanjanje nelegalnih objekata s Une, što također pozdravljamo i gledamo kao veliki napredak. I nadamo se da neće ostati prazna obećanja, što je često kod nas slučaj.

Postoji dosta problema, ali rekla bih i ljubavi i volje različitih grupa da se Una još bolje zaštiti. Ali mora se djelovati.

… s jedne, i s druge strane granice?

Kada smo prošle godine dobili informaciju da se na izvoru Une, rijeke koja spaja BiH i Hrvatsku, planira gradnja male hidroelektrane, odmah smo sjeli u automobile s ciljem da dođemo tamo i povežemo se s mještanima Donje Suvaje i okolnih mjesta. Una u BiH ima status jedne od najvoljenijih rijeka, ukupno ih imamo preko 240 i naš identitet usko je vezan s vodama i šumama. Naša organizacija se prije pet godina pridružila brojnim organizacijama u zemlji koje su preko 10 godina posvetili puno vremena i energije u borbi protiv izgradnje malih hidroelektrana. Građani i aktivisti su uspjeli u tome budući da se u entitetu Federacija BiH danas službeno ne mogu graditi nove male hidroelektrane.

Znanja koja imamo o pogubnim efektima gradnje malih hidroelektrana u BiH na prirodu i ljude, o borbi koja je trajala jako dugo i još uvijek traje budući da u entitetu Republici Srpskoj još nisu zabranjene, spakovali smo sa sobom i otišli na Vrelo Une. Drago nam je da su mještani bili odlučni u tome da to ne dozvole i zato su i uspjeli.

Dio ste Save the Blue Heart of Europe kampanje koja se odnosi na zaštitu rijeka u Albaniji, Makedoniji, Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i BiH na kojima se planiraju gradnje brana za potrebe malih hidroelektrana. Imate li dojam da je zaštita rijeka malo bolja u Hrvatskoj i Sloveniji zbog članstva u EU i većeg stupnja zaštite koji (barem na papiru) dolazi s njim?

Kada se dogodio pokušaj gradnje blizu Vrela, to da u jednoj članici EU dođe investitor i bahato ruši i kopa po rijeci, nama je sve izgledalo kao uobičajen scenarij koji se događa u ostalim zemljama Balkana koje su van EU. Ali evo, ipak je investitorska logika svugdje slična i uvijek pokušavaju da proguraju svoje.

Dok se ljudi ne ujedine i ne djeluju zajednički, svugdje interesi profitera, privatnih kompanija i tajkuna, koji se često oslanjaju na nekakve zastarjele dozvole i nevažeće prostorne planove, kod nas i povezanost sa politikom, mogu proći ispod radara. Zato je važno da javnost drži oko na svojoj zajednici i gleda gdje se kopa. Kada je riječ o zaštiti prirode, prema podacima s kojima mi raspolažemo Slovenija je otišla najdalje u regiji; ima preko 50 posto zaštićenih područja. Bosna i Hercegovina je na samo 3 do 4 posto. Međutim, ljudi u BiH su jako povezani s prirodom, i tu prirodu ne daju olako. Postoji ozbiljan ekološki pokret u BiH te otpor rasprodaji naših prirodnih dobara. I svakim danom sve više raste.

Koje rijeke su u BiH najviše “propatile” zbog izgradnje mini hidroelektrana, o kakvim posljedicama je riječ?

Zabrana u entitetu Federacija BiH se desila upravo zato što su aktivisti posljednjih 15 godina vrlo rigidno prikupljali informacije i fotografije svih tih rijeka na kojima su izgrađene male hidroelektrane. Gdje god je napravljena jedna mala hidroelektrana, ekosistem i živi svijet na toj lokaciji je promijenjen, a nerijetko i potpuno devastiran. Male hidroelektrane su se gradile uglavnom na pritokama rijeka koje često opskrbljuju sela pitkom vodom i pune rezervoare. Došlo je do promjene u količini vode koja je ostajala za stoku i za poljoprivredu. Postoje i empirijski podaci koji govore da, tamo gdje su izgrađene male hidroelektrane, mnogo je novca otišlo vlasniku, a skoro nikakve koristi zajednici. Preko 120 malih hidroelektrana u BiH ukupno proizvode između dva i tri posto ukupne godišnje električne energije. To je mizerno u odnosu ekološke i socijalne posljedice kakve imaju po prirodu i po ljude.

Naše koncesije se izdaju na 30 do 50 godina. Jako teško je nekoga tko ima koncesiju i sve papire te radi sve “po zakonu”, natjerati da to sad ukloni. Postoji primjer male hidroelektrane “Zlate” na rijeci Doljanci u Jablanici koja je isključena s mreže zato što se, nekoliko godina nakon izgradnje i puštanja u rad, pokazalo da nije sve bilo zakonito. Ona je u međuvremenu izgubila dozvolu za rad nakon niza poništenih dozvola, i dalje stoji na rijeci i u nekom je limbu.

Koje primjere građanskog aktivizma i otpora u regiji (osim slučaja stopiranja gradnje kod Vrela Une) bi istaknuli kao pozitivne?

Slučaj Stare planine u Srbiji, gdje je postojao veliki projekt izgradnje malih hidroelektrana na tamošnjim rijekama koji je obustavljen. U Bosni i Hercegovini postoji niz velikih lokalnih pobjeda koje su dovele do toga da se na teritoriju entiteta Federacija BiH zabrani daljnja izgradnja malih hidroelektrana. Jedna od tih pobjeda jest borba za Neretvicu na kojoj je trebalo biti izgrađeno 17 malih hidroelektrana kao investicija Elektroprivrede Bosne i Hercegovine. Bila je to jedna vrlo usijana borba, ali ona je završila tako da je investitor, najveće javno poduzeće u državi, samoinicijativno raskinuo koncesijski ugovor. Druga važna pobjeda su Bunski kanali, mjesto gdje se Buna ulijeva u Neretvu i gdje su trebale biti izgrađene dvije male hidroelektrane. Taj je projekt također zaustavljen zahvaljujući aktivistima i građanima. Slučaj rijeke Kruščice koja je obranjena i brojni drugi. U Crnoj Gori kolege ne daju kanjon rijeke Komarnice i nadamo se da će u tome uspjeti…

Postoje li neke teme/problemi na kojima bi Hrvatska i BiH treble više surađivati, odnosno projekti koji imaju nekog utjecaja na okoliš i u BiH i u Hrvatskoj? 

Sva naučno-prirodnjačka zajednica “plače” pred potencijalnim posljedicama u slučaju projekta “Gornji Horizonti” ako to bude do kraja realizirano i pušteno u rad. A sve je izglednije da će se on dogoditi. Moj je dojam kao da se u hrvatskom dijelu javnosti ne priča dovoljno o tom problemu. Iako je ranije postojao nekakav otpor, ali čini mi se da je nekako utihnuo. Posljedice su enormne, od zaslanjenja Neretve do gubitka poljoprivrednih aktivnosti u cijelom srednjem i donjem toku Neretve. Sve to se neće dogoditi odmah, niti možda za par godina, ali dugoročno su to realne opasnosti. A čini se da čovjek takav, da mu je teško percipirati ozbiljnu opasnost ako ona ne prijeti sada, odmah, već u budućnosti. No, opasnost je ozbiljna i tu je.

Pokrenuli ste i kampanju “Rude” fokusiranu na neodgovorno rudarenje. Mislite li da će ovi prostori u budućnosti biti više na udaru ovakvih projekata, budući da su EU potrebni minerali poput litija za energetsku tranziciju? Vidjeli smo kako to ide u Srbiji…

Smatramo da je to trenutno naš najviše gorući ekološki problem u BiH i regiji. Apsolutno su prisutni nasrtaji kompanija, onih s Istoka i Zapada, koji prijete da prostor BiH i Srbije potencijalno pretvore u jedan rudarski kolonijalni prostor, iako su stručna i opća javnost ujedinjeni u stavu da su takvi projekti apsolutno nepoželjni. Obični ljudi, seljaci, ratari, stočari, radnici su ovdje na gubitku. U slučaju da se ostvare svi ovi rudarski projekti koji se najavljuju i za koja se rade geološka istraživanja, mi slobodno možemo da se pozdravimo sa našim opstankom na ovim prostorima. Zahvaljujući globalnoj dostupnosti i razmjeni informacija, lako se možemo informirati i vidjeti kakve su posljedice takvih projekta bile negdje drugdje u svijetu; uništenje prirode vode, tla, zraka, kršenje ljudskih i radničkih prava, duboka korupcija, progoni, raseljavanja, sukobi…. S promjenom geopolitičkih okolnosti u Europi i svijetu postajemo interesantan prostor kao periferija EU te pogodno mjesto za rudarenje sirovina potrebnih za energetsku tranziciju i sigurnost EU ili drugih sila dok će ekološka, ekonomska i socijalna šteta biti fakturirana isključivo nama, ali samo ako mi to dozvolimo.

BiH, nažalost, u praksi nije pravna država i kod nas ne postoji vladavina prava. Naše institucije i naši političari vrlo su kratkovidni i zaslijepljeni vlastitim i stranačkim ambicijama i pozicijama. Ne vidimo da razmišljaju o dugoročnom opstanku svih nas. Prave kondicionalne ugovore i zaključuju projekte na 30 godina, za koje se, već nakon nekoliko godina, vide razarajuće posljedice na okoliš. Usprkos opravdanjima vlasti kako strane rudarske kompanije u našu zemlju donose ogromne investicije, običan čovjek, ali i naša cijela država, od toga nemaju stvarne koristi, baš naprotiv; čak i ta financijska dobit od koncesijskih naknada tako je mizerno i sramotno mala u odnosu na dobit koju ostvaruju rudarske kompanije da možemo biti sigurni kako nam je jedino zagarantirana šteta i to dugoročna i potencijalno nepopravljiva. No, narod ustaje i spreman je da to ne dozvoli, potrebna nam je šira narodska buna za obranu prirodnih dobara.

Kakve su posljedice, gdje su vidljive?

Imamo situaciju u Varešu, gdje je otvoren jedan takav rudnik i gdje je već krenula eksploatacija.

Toliko je problema za obično lokalno stanovništvo; ljudi iz okolnih mjesta ne piju vodu iz česme, jer su neke analize pokazale prisutnost određenih štetnih tvari u vodi. Te posljedice vidimo već sad, a najavljeno je još desetak takvih projekata širom BiH. Mišljenja sam da ako se to dozvoli, cijela regija, pa i Hrvatska će biti ugrožena potencijalno našim vodama i zrakom…Ako smo išta naučili, to je da zagađenje ne poznaje granice. Tako ni priroda ne poznaje granice, uništenje jednog ekosistema ne može proći bez posljedica na ekosistem koji se naslanja na njega. Danas se vode bitke za jedno humano čovječanstvo u kojem ljudi žive u harmoniji jedni s drugima, i sa prirodom. Bez zdravih pašnjaka, bez zdravih šuma i oranica i zdravih voda, ne možemo proizvoditi zdravu hranu, a bez zdrave hrane nema zdravih ljudi. Danas se češće postavlja pitanje za koga je ovaj svijet organiziran. Sa ovakvim planiranim projektima nema mjesta za običnog čovjeka i za neki normalan i dostojanstven život. Mi se već sada borimo da nam neko ne otme rijeku, da imamo što da pijemo. Stvar oko prirode je nekako vrlo jasna, ili imaš zdravu prirodu ili nemaš ni nju ni budućnost za sebe i generacije koje dolaze.

Aktivirali ste se i oko usvajanja Zakona o šumama Federacije BiH. U kojoj je to fazi i zašto je bitno usvajanje tog zakona?

Pola države, entitet Federacija BiH nema zakon o šumama već preko 15 godina. Pored entitetskog nivoa, u Federaciji BiH postoji još 10 kantona, a svi ti kantoni imaju svoje neke zakone. Od kojih jedan kanton, kao što je Hercegovačko-neretvanski, onaj u kojem su se dogodile poplave u Jablanici i u Konjicu u listopadu 2024. godine, nema nikakav zakon.

Mnogi stručnjaci su smatrali da je upravo način na koji se gazdovalo šumama potpomogao nastavku klizišta u zadnjih poplavama. Dakle, nema nikakvog zakonskog uređenja u kantonu u kojem su se desile poplave koje su imale za ishod i smrt naših sugrađana. I to je strašno. Čak ni jedan takav tragičan događaj nije doveo do toga da, godinu dana poslije, nitko nije uhapšen te nitko nije dao ostavku. Niti se sa mrtve točke pomaklo pravljenje zakonskog okvira, upućivanje u parlamentarnu i skupštinsku proceduru federalnog i kantonalnog zakona o šumama.

Što bi bila prednost usvajanja zakona?

Pa konačno da federalni inspektor i poduzeća šumarstva mogu da rade svoj posao. Federalni inspektori šumarstva 15 godina idu na posao, a nemaju zakon po kojem mogu da djeluju. Potpuno je šizofrena situacija. Nažalost, mi nemamo, znači, ni državni zakon o šumama, a šuma je jedan jedinstven ekosistem. Ne zna šuma je li u entitetu Republike Srpske ili entitetu Federacije, ili da zna da je još u nekom kantonu, pa u nekoj općini. Ne postoji jedan cjelokupan pogled na jedno takvo bogatstvo, a svi stručnjaci kažu da to onemogućava da se odgovorno, cjelovito i sveobuhvatno gazduje šumama. Stručnjaci su također više puta učestvovali u pravljenju tog zakona, na kraju on uvijek bude ispolitiziran jer nema mogućnosti za donošenje nekog rješenja. Najviše zbog toga, naravno, pate šume, a onda mi ljudi.

U suradnji s lokalnom zajednicom izradili ste dokument fokusiran na zaštitu rijeka Kasindolske i Neretvice. Koliko je bitan taj odnos između aktivista i običnih građana? Kakva su Vaša iskustva u radu s lokalnim zajednicama?

Povezujemo se sa zajednicama bilo proaktivno ili se one nama javljaju kada zajednice već vide da postoji neka vrsta ekološkog problema i onda oni traže pomoć od neke organizacije, između ostalog i naše organizacije. Tako da nisu to ljudi koji su pasivni, već oni koji su se na neki način alarmirali i krenuli aktivno da djeluju.

Kada gradnja male hidroelektrane bude stopirana, prirodno je da se postavlja pitanje: “Kako ćemo tu rijeku dalje zaštititi od budućih ovakvih nasrtaja?”. Upravo u tom području pokušavamo pomoći ljudima. Imamo pristup stručnjacima, koji onda primjenjuju određene metodologije te zajedno s lokalnim stanovništvom daju prijedloge.

U zadnjih nekoliko godina napravljeni su neki pomaci, i imam dojam da se više nego ikad u BiH priča o zaštiti prirode. Ne možemo reći da su sve borbe završene, ali rade se brojni koraci da se dođe do toga.

A građani su u toj borbi najbitniji. 

Definitivno, građani su ključni, jer rješenja svakako ne dolaze odozgo. Političari u našoj zemlji, čast izuzecima koji se trude, uglavnom državu gledaju kao na jedno veliko eksploatacijsko polje koje treba rasprodati. U takvoj situaciji, građani uzimaju stvar svoje ruke i počinju da se ponašaju zaštitnički prema javnom i prirodnom dobru na način da postavljaju pitanja, traže javnu raspravu i transparentnu proceduru. Drugim riječima, tjeraju državu da se ponaša odgovorno.