Kome smeta Klimatski portal?

Mostov saborski zastupnik Marin Miletić u sklopu predizborne kampanje na svom je Twitter profilu napao Klimatski portal.

Tijekom četverogodišnjeg mandata u Saboru zastupnik Miletić nije napravio ništa osim što je javnu pozornicu zloupotrebljavao kako bi pratitelje na društvenim mrežama zatrpavao antivakserskim dezinformacijama i reciklažom propagande ruskog režima, čime je nedvojbeno doprinio iznimno visokoj stopi smrtnosti od kovida-19 u Hrvatskoj.

Očigledno je procijenio kako mu je zadržavanje istog kursa najbolji način da osvoji još jedan saborski mandat. Evo što Miletić kaže u obraćanju svojoj sljedbi, demonstrirajući pritom potpunu nebrigu za činjeničnu stvarnost:

“Mario Nakić piše o tome kako je Andrej Plenković utukao 200.000 eura u famozni portal o klimatskim promjenama, daje u ruke Petra Vidova, poznatog promicatelja cenzure i zaustavljanja sloboda i građanskih prava tijekom pandemije… 200 tisuća eura je dao tom liku da širi neistine i nebuloze o klimatskim promjenama, koje se događaju od postanka svijeta, ali oni pušu u rog samo jednog bezumlja zelenih politika, koje su tu samo da okrenu milijarde i milijarde eura. Mi ćemo ugasiti sve te udruge, nećemo im dati jedne lipe kada preuzmemo odgovornost za vođenje Hrvatske, nego ćemo tih 200 tisuća eura usmjeriti u pošumljavanje. […] Puno mudrije je tu usmjeravati novac i tako čuvati planetu, nego davati novac ovim likovima, lutkicama na koncu u rukama moćnika”.

Kako to i inače biva s Miletićevim tvrdnjama, najprije treba utvrditi što se doista dogodilo. Spoiler alert: Andrej Plenković nam nije dao 200 tisuća eura.

Mala i velika laž

Udruga Faktograf, izdavač Klimatskog portala, prijavila se 2023. godine na javni natječaj za projekte poticanja razvoja fact-checkinga u neprofitnim medijima. Za provedbu natječaja bila je zadužena Agencija za elektroničke medije (AEM), a odabrani projekti financirani su sredstvima iz EU fondova (konkretno iz Mehanizma za oporavak i otpornost). Naš projekt razvoja Klimatskog portala na natječaju je bio među najbolje ocijenjenima te je podržan iznosom od 198.811,44 eura. Za ocjenu kvalitete predloženih projekata AEM je angažirao stručne evaluatore čiji identitet je bio tajan.

Dakle, nešto manje od 200 tisuća eura javnog novca povukli smo na natječaju na kojem je mogao konkurirati svatko tko zadovoljava uvjete. Sredstva za svoje projekte su dobili i brojni drugi neprofitni mediji, često u partnerstvima s obrazovnim institucijama. Naš projekt provodi se u partnerstvu s Odjelom za sociologiju Sveučilišta u Zadru.

Andrej Plenković nam, dakle, nije dao baš ništa niti bi imao razloga da favorizira udrugu Faktograf, čiji medij o njegovoj vlasti dosljedno kritički izvještava.

Mala je to, međutim, laž u usporedbi s onim što je Miletić iduće izgovorio. Kad govori da klimatske promjene nisu bitne, da su nešto što se “događa od postanka svijeta”, Marin Miletić ponavlja najbesramniju laž ikad izrečenu.

Da se poslužimo njegovim riječima, razotkriva se kao “lutkica na koncu u rukama moćnika” koji već desetljećima uvjeravaju čitav svijet da klimatske promjene treba ignorirati kako bi na devastaciji okoliša i degradiranju uvjeta za život na Zemlji mogli nastaviti gomilati profite.

>>> Više doznajte u našem serijalu o povijesti negiranja klimatske krize

Mediji koji propituju točnost i utemeljenost obmanjujućih i poricateljskih narativa o klimatskoj krizi, kao što to radi Klimatski portal, smetaju ne samo “političarima” poput Miletića (koji se zapravo ne bave politikom, već monetiziranjem digitalnih dezinformacija i teorija zavjere), nego i slobodnotržišnim fundamentalistima poput blogera na čije se tvrdnje Miletić poziva.

Libertarijanska bajka

Mario Nakić je o pokretanju Klimatskog portala pisao na svom blogu Liberal.hr, gdje je također hladnokrvno slagao da Klimatski portal financira izravno predsjednik Vlade RH. Ide toliko daleko da nas karakterizira kao “HDZ-ov portal” te poziva svoje čitatelje da na parlamentarnim izborima kazne vladajuću stranku zbog financiranja Klimatskog portala.

Zbog čega Nakić prodaje tako neuvjerljivu laž? Najkraći i najlogičniji odgovor bi glasio – zbog ideološkog sljepila.

Iako se predstavlja kao liberalno glasilo, Liberal.hr zapravo služi zastupanju interesa glasne (i u interakcijama na društvenim mrežama uglavnom krajnje naporne) libertarijanske manjine, skupine odraslih ljudi koji su ogorčeni jer većina društva ne vjeruje u istinitost njihove omiljene bajke.

Libertarijanska ideologija je, naime, ekstremistički izraz neoliberalnih ideja o tržišnim slobodama.

Libertarijanci su uvjereni da su slobodnotržišni mehanizmi jedini relevantan alat za upravljanje društvom pa bi javne usluge trebalo u potpunosti ukinuti i prepustiti tržištu, što će omogućiti “nevidljivoj ruci tržišta” da uspostavi balans u svemiru. Kada bi samo tijela državne i javne uprave odolijevala napasti da interveniraju u tržišne odnose i redistribuiraju kapital kroz sustav prikupljanja poreza i financiranja javnih usluga, kulturnih potreba i sličnih tričarija, svima bi nam se otvorio ulaz u rajski vrt. Tržište bi se pobrinulo da svi imaju sve što im je potrebno.

Svakom iole razumnom ova priča, naravno, zvuči smiješno. Postaje još apsurdnija ako znamo da su božanska svojstva famozne “nevidljive ruke tržišta” u fabulu ušla zabunom, tj. da se radi o pogrešnoj interpretaciji slavne knjige “oca kapitalizma” Adama Smitha.

On u svom “Bogatstvu naroda” koncept “nevidljive ruke” spominje usputno, kao nedefiniranu metaforu, argumentirajući tezu da je prosperitetno društvo zapravo skup pojedinaca koji teže ispunjenju vlastitih materijalnih interesa. Smith doista zaziva slobodnu međunarodnu trgovinu (kao opreku merkantilističkim monopolima), ali ne i potpuno deregulirani kapitalizam kakav priželjkuju suvremeni slobodnotržišni fundamentalisti. Štoviše, krajnje je eksplicitan u stavu da je “regulacija koja ide u korist radnika uvijek pravedna”, a ujedno predlaže i sustav u kojem će bogati plaćati znatno više poreze nego siromašni, kako bi se spriječila pretjerana koncentracija ekonomske moći u rukama malog broja ljudi te omogućilo financiranje ključnih javnih usluga.

Klimatska kriza je kriza kapitalizma

I tako dolazimo do razloga zbog kojeg libertarijancima smeta činjenično točna i utemeljena rasprava o klimatskoj krizi. Prihvaćanje činjenične stvarnosti u ovom slučaju znači priznati da je klimatska kriza u svojoj osnovi kriza kapitalizma, tj. kapitalističkog načina proizvodnje. Drugim riječima, morali bi priznati sami sebi da su njihovi ideološki ciljevi neostvarivi i besmisleni.

Čitavo 18. poglavlje najrecentnijeg izvještaja UN-ovog Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC) posvećeno je tumačenju da se klimatski ciljevi ne mogu ispuniti bez značajnih, štoviše sustavnih društveno-političkih promjena. Jedna od nužnih promjena, prema IPCC-u, temeljna je redefinicija ideje razvoja; dosad smo razvoj promatrali mjereći ekonomski rast, a u budućnosti bi razvoj morali izjednačavati s blagostanjem, tj. dobrobiti populacije.

Razlog takve preporuke jednostavan je i vrlo lako razumljiv svakome tko ne gaji religijska uvjerenja o božanskim moćima “nevidljive ruke tržišta”: suvremena društva počivaju na težnji ostvarivanja neograničenog ekonomskog rasta, što je naprosto nemoguće ostvariti u svijetu ograničenih resursa. Količina resursa na našem planetu je, naravno, ograničena.

Identičan stav u recentnom izvještaju o stanju kružne ekonomije u Europi iznosi i Europska agencija za okoliš. Oni smatraju da bi ciljevi kružne ekonomije trebali postati obvezujući za zemlje članice Europske unije, kao i da ciljevi ne bi trebali biti orijentirani samo na smanjenje količine otpada, nego i na smanjenje korištenja prirodnih resursa. Tržišnim akterima, smatra Europska agencija za okoliš, trebala bi se uvjetovati proizvodnja visokokvalitetnih proizvoda s dužim životnim vijekom, proizvedenih tako da ih je moguće reciklirati.

Drugim riječima, ako smo doista ozbiljni u namjeri rješavanja sveobuhvatnog problema koji predstavljaju klimatske promjene (kao i povezani problemi gubitka bioraznolikosti i okolišnog zagađenja), izgledno je da ćemo morati znatno mijenjati potrošačke i proizvodne navike te odustati od ideje da je ekonomski rast ekvivalentan blagostanju.

Svatko tko na to javno upozorava za slobodnotržišne fundamentaliste je smrtni neprijatelj; u njihovom je svijetu bolje devastirati uvjete za život na Zemlji, nego ograničiti profite onima koji su najodgovorniji za tu devastaciju.