“Četvrta faza” poricanja klimatske krize razotkrivena u američkom Senatu

Gotovo trogodišnja istraga demokratskih zastupnika dva odbora američkog Senata – onoga za nazor te za proračun – uspjela je prikupiti 2,1 milijun stranica internih dokumenata naftne industrije relativno svježega datuma, od čega je 4,500 dokumenata do sada bilo nepoznato javnosti.

> Povijest negiranja klimatske krize

Konkretno, radi se o periodu nakon Pariškog sporazuma potpisanog 2015. godine, prema početku 2020-ih. Izvještaj o istrazi Kongresa predstavljen je prvog maja na saslušanju naslovljenom “Poricanje, dezinformacije i duplogovor” (eng. Denial, Disinformation, and Doublespeak) i bavi se evolucijom komunikacije giganata naftne industrije “iz eksplicitnog negiranja osnovne znanosti o klimatskim promjenama u obmanu, dezinformacije i duplogovor”.

Industrija fosilnih goriva prešla je od poricanja klimatske znanosti do širenja dezinformacija i dvoličnog komuniciranja o sigurnosti prirodnog plina, kao i angažmanu industrije u smanjenju emisija stakleničkih plinova, navodi se u izvještaju. Novi dokumenti pokazuju da u velike naftne kompanije, smatraju istražitelji, sada u četvrtoj fazi poricanja klimatske znanosti, kada:

• nastoje pozicionirati prirodni plin kao “gorivo za premošćivanje” između ugljena i čišćih, obnovljivih izvora energije, a istovremeno dugoročno ugrađuju prirodni plin u američko energetsko gospodarstvo;
• nastoje prikazati plin kao zeleno, klimi prijateljsko gorivo, dok interni dokumenti priznaju da postoje značajni znanstveni dokazi da su emisije plina kroz cijeli životni ciklus jednako loše kao i kod (lokalnog) ugljena te su nespojive s ciljevima smanjenja emisija utemeljenim na znanosti;
• javno obećavaju podršku Pariškom sporazumu i postizanje nultih emisija, dok interni dokumenti priznaju da te ciljeve ne mogu postići ili za njih navode da nisu dio njihovih poslovnih planova.
• privatno lobiraju – izravno ili putem svojih trgovačkih udruženja – protiv klimatskog zakonodavstva i propisa za koje javno tvrde da ih podržavaju;
• javno slave tehnologije za hvatanje ugljika, odnosno CC(U)S, a privatno priznaju da je tehnologija skupa i da je se ne može proširiti bez federalnih ulaganja;
• javno promoviraju biogoriva na bazi algi kao inovativnu niskougljičnu tehnologiju, dok malo ulažu u njeno istraživanje i razvoj, a zatim potpuno otkazuju programe.

Izvjestitelj Jamie Raskin i senator Sheldon Whitehouse objasnili su da se u suštini radi o četvrtoj fazi poricanja klimatske znanosti u naftaškim krugovima, što i danas stoji na putu ukidanja subvencija za fosilnu industriju i implementacije politika energetske tranzicije. Prethodila su joj desetljeća opstrukcije klimatske znanosti i tehnologija povoljnih za klimu, a nepovoljnih za njihove profite.

Opstrukcija istrage

Raskin se upitao što je u dokumentima do kojih nisu mogli doći kao istražna komisija. Tvrdi da kompanije i udruženja ExxonMobil Corporation (Exxon), Chevron Corporation (Chevron), Shell USA Inc. (Shell), BP America Inc. (BP), The American Petroleum Institute (API) i The Chamber of Commerce (the Chamber) u istrazi nisu postupale u dobroj vjeri. Istražiteljima su stizale ili stotine tisuće stranica ispunjenih trivijalnostima, poput kompanijskih newslettera, objava s web stranica i podnesaka regulatorima, ili bi im relevantni dokumenti dolazili zatamnjeni.

Cijelo šesto poglavlje izvještaja je posvećeno ovim opstrukcijama, a ilustrativni primjer je mail dužnosnika BP-ja u kojemu je izbrisano doslovno sve osim imena i poruke “sent from my iPhone”.

Uhođenje aktivista

Isto tako, e-mailovi otkrivaju kako su kompanije uhodile klimatske aktiviste. Jedan posebno uznemirujući e-mail pokazuje da je Exxonov glavni službenik za sigurnost bio zadužen za praćenje jednog aktivista, Dougha Grandta, uz napomenu da je on “u posljednje vrijeme vrlo aktivan u komunikaciji. Pratimo njegovu lokaciju (sada živi u Vermontu) i njegove društvene medije.”

Grandt je umirovljeni naftni i industrijski inženjer koji je nekoć radio za Exxon. U Vermontu je pred zakonodavcima svjedočio o infrastrukturi fosilnih goriva i pisao tekstove u medijima, primjerice o ​​predsjedničkim klimatskim planovima, zagovarajući bržu i pravednu klimatsku akciju. Nadgledali su i rasprave na društvenim mrežama te pojedine hashtagove.

Shell je, primjerice, uz pomoć partnerskih organizacija nadgledao aktiviste online i njihovo oglašavanje u vrijeme pandemije, pišući kako “ne sjede skrštenih ruku” unatoč tome što ne mogu protestirati na ulicama.

“[O]ni se prilagođavaju i očekujemo da će ove godine prikupiti više od milijardu dolara kako bi izgradili svoju vojsku pristaša s ciljem uništavanja industrije fosilnih goriva”, piše u mailu.

BP-jevi analitičari na tjednoj su bazi pratili što rade organizacije za zaštitu okoliša, ne samo u SAD-u. Direktor za regulatorne poslove, David J. van Hoogstraten, 2017. godine piše da ga zabrinjava što sve može iscuriti zbog njihovog legalnog pritiska:

“Porast u građanskim tužbama me također zabrinjava. Uz široku dostupnost visokotehnoloških uređaja za praćenje, nevladine organizacije će imati više informacija od podataka tipa EPCRA (dokumenata koje se dostavljaju Agenciji za zaštitu okoliša, EPA).”

Exxon Reutersu: Ubijte priču

U istrazi je isplivala i prepiska PR tima Exxona sa zaposlenicima agencije Reutersa, koji su krajem 2016. zamolili kompaniju za komentar na napis da konzervativnu neprofitnu organizaciju ALEC koriste kao poligon za lobiranje protiv klimatskih politika.

Inače, ALEC okuplja konzervativne političare i predstavnike industrije te zajedno razmatraju zakone, što za posljedicu obično ima deregulaciju. Kroz dugu povijest dovodili su u pitanje štetnost pušenja, protivili se LGBT pravima, zagovarali privatizaciju zatvora, a onda i strože i dulje zatvorske kazne za niz kaznenih djela, paralelno su poticali labavu kontrolu oružja, čak i proglašavanje aktivista za prava životinja teroristima ako bi snimali uvjete na farmama i slično.

Članak koji je Exxon trebao komentirati dovodi u pitanje izuzeće od plaćanja poreza u slučaju ALEC-a, koji s obzirom na utjecaj, donacije te, među ostalim, i suradnju s Exxonom na poricanju klimatske znanosti i lobiranju protiv klimatskih zakona, nije obična nevladina udruga. Tijekom 17 godina, stoji u članku, Exxon je uložio 1,7 milijuna dolara za financiranje aktivnosti lobiranja ALEC-a u vezi sa zakonodavstvom i javnim politikama koje idu u korist korporacije, dok su nepropisno i nezakonito tražili porezne olakšice za te troškove.

Alan Jeffers iz Exxona odgovorio je kratkom službenom izjavom kako kompanija priznaje rizike klimatskih promjena, uz neslužbeni komentar da će im to poslužiti “ako Reuters smatra ovo sranje ozbiljnim”.

“Sve prolazi za vijest ako mu nalijepiš ‘poricanje klimatske znanosti'”, prigovorio je dodatno. Iz Reutersa mu je stigla štura zahvala: “Hej Alane, razumijem. Hvala”, na što je Jeffers odvratio sa: “Nemoj ti mene razumjeti. Ubij priču.”

Manje od dvije godine kasnije stiže vijest, a objavljuje je i Reuters: Exxon Mobil pridružuje se egzodusu tvrtki iz lobističke skupine ALEC. Do tada je ALEC već toliko bio notoran po pitanju stajališta o klimi da su ga napustile brojne kompanije pa i BP, Royal Dutch Shell Group, Ford Motor i Expedia Group.

No, svakako je jedan od zanimljivijih nalaza komisije tiče se  financijskih veza naftnih kompanija i visokog školstva.

Zarobljavanje sveučilišta

O “zarobljavanju” visokog školstva priča se već neko vrijeme, a na temu je ispisana i nekolicina znanstvenih članaka i komentara u znanstvenim časopisima [1, 2, 3]. Studenti, i ne samo američki, prosvjeduju već godinama zbog novca sveučilištâ koji se ulaže u industriju, a u novije vrijeme i zbog priljeva novca iz fosilne industrije njihovim obrazovnim institucijama.

Šest je velikih kompanija, uključujući BP, Chevron, Exxon i Shell, potrošilo barem 700 milijuna dolara na programe akademskog istraživanja između 2010. i 2020. godine na ukupno 27 sveučilišta. Točne brojke su nepoznate, jer su zahtjevi za objavljivanjem podataka za sveučilišno financiranje ograničeni.

Financiranje je, navodi se u izvještaju, ispunilo ulogu oblikovanja istraživanja – istraživački su centri koje financira fosilna industrija “povoljniji u svojim izvješćima prema prirodnom plinu nego prema obnovljivoj energiji”; oni koji manje ovise o financiranju industrije su se prema plinu odnosili s neutralnijim sentimentom i većom naklonošću prema obnovljivoj energiji. Kako otkrivaju dokumenti iz istrage, kompanije su uglavnom tražile da se plin progura u energetski miks dekarbonizirane budućnosti, kao i CC(U)S.

Jedan od ciljanih programa je i Inicijativa za smanjenje ugljika (Carbon Mitigation Initiative, CMI) na Princetonu. BP je kao jedini financijer CMI-ja od 2012. do 2017. uplatio između 2,1 i 2,6 milijuna dolara.

U jednom mailu BP opisuje program s Tuftsom kao “dopunu politici naše dugogodišnjeg programa klimatske znanosti CMI”, napominjući da to koristi BP-u jer su “mnogi članovi njihovog fakulteta bivši visoki vladini dužnosnici s dubokim uvidom, vjerodostojnošću i utjecajem na američke i globalne kreatore politike”. U mailu iz 2016. godine, u raspravi o odluci da smanje izdvajanja za Harvard i Tufts, navodi se kako je s njima teže surađivati, nego s CMI-jem. Harvard i Tufts imaju, naime, brojne sponzore, a CMI samo njih. Osim toga, postoje i problemi s osobnostima, odnosno kadrovi s kojima se može bolje raditi, za razliku od drugih.

“Problemi na osobnoj razini mogu se riješiti (barem djelomično) stvaranjem veće uloge za Joea Aldyja i Roba Stavinsa i manje uloge za Henryja Leeja, uz zadržavanje ključne uloge za Kelly Sims Gallagher u Tuftsu”, navodi se u mailu.

U mailu BP-ja napominje se da će istraživač koji za Princeton razmatra tehnološka rješenja dekarbonizacije u sklopu projekta Net Zero America “preporučiti [jedan] infrastrukturni program za unaprjeđenje politike nultih emisija s naglaskom na CCUS – izgradnju ‘kičmenog’ cjevovoda za prijenos ugljičnog dioksida od emitera do Permskog bazena i obale Meksičkog zaljeva.”

BP je također platio 416 tisuća dolara Harvardu i 250 tisuća dolara Tuftsu svake godine između 2019. i 2021.  Bili su im partneri na programima na Tuftsovoj školi Fletcher i harvardskoj školi Kennedy, koji su fokusirani na osmišljavanje politika. Na Tuftsu, BP je financirao Climate Policy Lab. U proračunskoj tablici koja detaljno opisuje vrijednost tih ulaganja, BP navodi da “Harvard ima rotirajuća vrata za američke vladine dužnosnike”.

Mičite “Pariški sporazum” iz dokumenata

Za primjer su naveli Exxon, koji je nakon potpisivanja Pariškoga sporazuma javno komunicirao da ga podržava. Zajednička istražna komisija je među dokumentima otkrila “gotovo komičnu razinu korporativnog duplogovora da bi se sporazum izbjegao”. U internom dokumentu Exxona iz 2019. godine šef kompanije Darren Woods izdao je naputak da se iz dokumenata kompanije treba ukloniti referenca na Pariški sporazum.

“Zašto? Jer bi to moglo ‘stvoriti potencijalnu obvezu da se komunicira u korist ciljeva sporazuma'”, pročitao je senator Whitehouse.

Osim primjera s algama, u čije su reklamiranje upucali 150 milijuna dolara, a u istraživanje tek dvaput više, senatori su opisali i veličanje LNG-ja, ukapljenog plina za koji se tvrdilo da je klimatski prihvatljivo rješenje. Otkrili su mail lobista za kompaniju BP iz 2019., koji je kolegama slao istraživanje MIT-ja prema kojemu je plin štetan za klimu gotovo koliko i ugljen i to zbog curenja metana, potentnog stakleničkog plina.

“Ovo je problem koji neće samo tako otići, nažalost”, naveo je Randall E. Davies u mailu dužnosnicima BP-a. Ova kompanija je u internim prezentacijama također snažno promovirala plin kao “prijatelja obnovljivih izvora energije” i “premosnicu”, s ciljem osiguravanja budućnosti za taj energent. Iz dokumenata je vidljivo i da je BP lobiranjem podržavao labavljenje regulacije oko metana. Prikazali su i snimku Exxonovog zaposlenika koji je kazao da predstavnike API-ja šalje na saslušanja Kongresa kao žrtvene jarce (“whipping boy“). Raskin je citirao dopis unutar BP-ja, gdje su o Pariškom sporazumu kazali: “Nitko se ne obvezuje ni na što, osim na ostajanje u igri”.

Koliko kompanije zapravo financiraju tranziciju?

Raskin je naveo i kako je Shell utrošio nešto više od 11 posto ukupnih kapitalnih izdataka na niskougljične tehnologije; Exxon 6, a Chevron 4 posto. Istovremeno, sve su tvrtke širile su svoje ekstrakcijske projekte, povećavajući proizvodnju. U izvješću se tako istražitelji referiraju na ocjene konzultantske tvrtke MSCI, koja, među ostalim, “prevodi” korporativne ciljeve i putanju smanjenja emisija u implicirani porast temperature, kojim pokazuje kamo su krenule kompanije i gdje je potrebno agresivnije djelovanje.

Prema MSCI-ju, put kojim ide kompanija Chevron, usprkos proklamiranim ciljevima, vodi povećanju srednje svjetske temperature za više od 3,2 stupnjeva Celzijevih u odnosu na predindustrijsko doba, a isto vrijedi i za Exxon,

Shell s 2,1 stupnjem i BP s 2,5 stoje nešto bolje, ali ne puno bolje. Drugim riječima, ako nastave s dekarbonizacijom po vlastitom planu ovom brzinom, njihove emisije su u skladu s povećanjem temperature između 2 i 3,2 stupnja, što je i dalje iznad ciljeva međunarodnih sporazuma za ublažavanje posljedica klimatskih promjena.

Unatoč izvornom obećanju da će do 2050. dostići neto nulu za svoje ukupne emisije u skladu s Pariškim sporazumom, Shell sada priznaje da je “cilj za 2050. ‘trenutačno izvan našeg planskog razdoblja‘.”

Kompanije su također, navodi se u izvješću, lobirale i financirale kampanje za ubijanje klimatskih zakona i to kroz udruge naftaša.

Plin

Dokumenti također otkrivaju da je jedan od ključnih stupova strategije kampanje bio “‘iskoristiti uzbuđenje’ oko obnovljivih izvora energije pozicioniranjem plina kao savršenog partnera”, iako emisije metana i ugljičnog dioksida iz proizvodnje, transporta i spaljivanja prirodnog plina predstavljaju značajne rizike.

Dokument BP-a preporučuje financiranje informativnih dokumenata istraživačkih institucija poput Sveučilišta Princeton i Imperial College “naglašavajući [ulogu] plina kao prijatelja obnovljivim izvorima;” ugošćivanje događaja globalnih dionika s utjecajnim vođama; i isticanje “projekata heroja” za demonstraciju prednosti plina i nudeći anegdotske dokaze upravljanja metanom. BP je procijenio da je samo u prvoj godini kampanje potrošio 1,1 milijun dolara.

“Promicanje i zaštita uloge plina kao sve većeg dijela naše energetske mješavine najvažniji je prioritet. Moramo biti spremni razgovarati o tome gdje god postoji vjerodostojan napor da se plin destimulira”, piše u BP-ovim dokumentima iz 2017. godine.

Da se od plina odustaje teško u SAD-u, vidjelo se i u svjedočenjima konzultanata za energetiku, kako kroz podsjećanje na to da je SAD zahvaljujući plinu (i nafti iz škriljevca, op.ur.) postala izvoznica energije, tako i kroz upiranje prstom u poljoprivredu, jedine gospodarske grane čije se emisije metana mogu mjeriti s energetikom.

Michael Ratner, stručnjak za energetsku politiku iz istraživačke službe Kongresa podsjetio je kako je SAD povećao izvoz LNG-a, a udio na europskom tržištu porastao mu je sa 6 % prije ruske invazije na Ukrajinu na 18 % u 2023. godini. Ovdje treba podsjetiti da je i transport, uz bijeg metana, važna stavka u narušavanju klimatske prednosti LNG-a nad ugljenom, a za emisije je najproblematičniji prekooceanski izvoz.

Ariel Cohen, suradnik notorne Heritage fondacije i Atlantic Councila, apelirao je da se u obzir uzme i opskrba vojske energentima, kazavši da će SAD na svjetskom tržištu plina lako zamijeniti Rusija, Katar, Nigerija, Alžir i Mozambik, koje nisu baš “uzorne demokracije”.

Cohen je predložio i “nuklearnu renesansu”, među ostalim, zbog problema pohrane energije iz obnovljivih izvora. SAD, prema njegovim riječima, raspolaže energetskim zalihama iz obnovljivih izvora od samo 43 minute nasuprot fosilnim rezervama, koje, kad su pune imaju dovoljno nafte za 90 dana.

Greenwashing i prebacivanje odgovornosti na potrošače

Jedan od svjedoka bio je i Goeffrey Supran, izvanredni profesor znanosti i politike okoliša sa Sveučilišta u Miamiju. Njegovom je svjedočenju priložena i publikacija “Zavedena Amerika” (America Mislead) koju je napisao u suautorstvu s historičarkom znanosti Naomi Oreskes i drugim znanstvenicima, kao i brojni drugi prilozi koji ilustriraju koliko je dugo naftna industrija znala za posljedice paljenja fosilnih goriva, pretvarajući se da ne zna.

Govorio je, među ostalim, i o modernijim taktikama obmane, primjerice greenwashingu i prebacivanju odgovornosti na potrošače.

“Od lipnja 2020. do rujna 2021., na primjer, Chevron je emitirao 29.591 televizijskih oglasa – ili 65 dnevno – od kojih je 80% bilo usredotočeno na zelene poruke o održivosti… Za usporedbu, između 2010. i 2018. tvrtka je potrošila otprilike 99,8% svog proračuna na istraživanje i vađenje fosilnih goriva [1, 2]”, svjedočio je.

Tvrtke koje se bave proizvodnjom duhana, pakiranja, brze hrane, olova, automobila i alkohola te oružarski lobi, istakao je Supran, naglašavali su odgovornost potrošača i umanjivali korporativnu odgovornost u javnim poslovima i često u sudskim sporovima.

“BP-jeva kampanja ‘Upoznajte svoj ugljični otisak’ bila je vrlo uspješna. ‘Ugljični otisak’ je od gotovo nikada korištenog izraza prije BP-jeve kampanje postao Oxfordova riječ godine odmah nakon toga 2007. godine… Individualizirani okviri odgovornosti za klimu općenito, a posebno ugljični otisak, postali su sveprisutni u cijelom društvu, oblikujući način na koji mnogi znanstvenici, kreatori politike i članovi javnosti vide problem i svoju ulogu u njemu”, naveo je Supran.

Faze poricanja

O samim fazama poricanja klimatske znanosti govorio je senator Whitehouse.

Prva faza je ona u kojoj su znanstvenici kompanija jasno upozoravali na posljedice paljenja fosilnih goriva, prije gotovo 65 godina. Navode da je “otac hidrogenske bombe” Edward Teller još 1959. upozorio American Petroleum Institute (API), dok je Exxon upozoren od vlastitih znanstvenika 1977. godine [1].

Druga faza počinje kada se industrija upušta u tajnu operaciju da poništi saznanja klimatskih znanstvenika, uspostavljanjem armade organizacija za pritisak (front groups) koje će štititi njihove interese [2].

Treća faza je faza u kojoj su promovirali tvrdnju da su klimatske promjene prevara, odnosno da znanost nije usuglašena, te da će “lijek” biti gori od same promjene klime. Pritom su citirali tzv. API-jev “victory memo”, interni memorandum iz 1998. o strategiji sijanja sumnje vezane za klimatsku znanost:

“Pobjeda će biti postignuta kada prosječni građani prepoznaju nesigurnosti u znanosti o klimatskim promjenama.” [3] Kako su ekstremne vremenske pojave potaknute klimatskim promjenama počele izazivati kaos, treća faza obmane je kolabirala, naveo je Whitehouse.

“Klima nije postala ‘ne-tema'”, naglasio je Whitehouse, dodajući da je zatim industrija evoluirala od poricanja prema duplogovoru: rascjepu između javno proklamiranih politika i internog sprječavanja tih istih politika, “glumeći da su naftne kompanije dio rješenja za klimatsku krizu”.

“Faza 4 je kada se industrija pretvara da ozbiljno shvaća klimatske promjene, dok potajno podriva vlastite javno komunicirane ciljeve. Faza četiri je nominalno prihvaćanje klimatskih ciljeva Pariškog sporazuma, dok ih interno činite nedostižnima. To je proklamiranje ciljeva smanjenja emisija koji su tako ambiciozni da ne znače ništa, a interno ne poduzimanje koraka da ih se dostigne. Faza četiri je oglašavanje vlastitih interesa u tehnologijama vezanim za sigurnost klime, ali odbijanje da se u njih ulaže kako bi se materijalizirale. Četvrta faza je, pojednostavljeno rečeno, light verzija poricanja klimatske znanosti, zeleni paravan za industriju kako bi nastavila svoje tajne operacije kroz crne fondove, lažna udruženja građana, lažnu ekonomiku i bezobzirno vršenje političkog utjecaja da bi se blokirao smislen napredak u klimatskoj sigurnosti”, zaključio je senator Whitehouse.

Članak je nastao u okviru projekta “Činjenice o klimatskoj krizi – klima.faktograf.hr”. Projekt je sufinanciran putem bespovratne potpore dodijeljene od strane Agencije za elektroničke medije u okviru Programa potpora male vrijednosti (de minimis) za mjeru NPOO C1.1.1. R6-I2 Uspostava provjere medijskih činjenica iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.