Invazivne vrste riba sve su češće u Jadranu. Zašto dolaze i kako se s njima nositi?

Protekli mjesec u medijima je objavljeno više vijesti o slučajevima u kojima su u Jadranskom moru pronađene strane invazivne vrste riba [1, 2].

Unazad tjedan dana, na Luštici u Crnoj Gori ulovljen je primjerak vatrenjače (lat. Pterois miles), indopacifičke vrste poznate po štetnosti za lokalne ekosustave, odnosno po tome što se izdašno hrani autohtonim ribljim vrstama te brzo širi Sredozemnim morem. O pojavi vatrenjače u Jadranu u medijima se izvještavalo i prethodnih godina [1, 2].

Nedugo prije, sredinom svibnja, u Medulinskom zaljevu pojavila se srebrenopruga četverozupka – napuhača (Lagocephalus sceleratus), točnije njih sedam, od kojih je jedan primjerak odnesen na analizu u Laboratorij prirodnih znanosti pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile. Analiza koju su proveli morski biolozi pokazala je da se u želucu te ribe nalaze tri udice, što govori o njenoj agresivnosti u lovu, te ostaci rakova i školjkaša – što je pak dokaz o snažnim zubima i ugrizu.

Znanstvenici koji proučavaju ribe ne sumnjaju da će ovakvih slučajeva, u kojem strane vrste postaju sve češći stanovnici Sredozemlja, biti sve više.

Tako je Pero Ugarković iz splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo (IZOR) prilikom nedavnog ulova vatrenjače na Facebook stranici Živi svijet Jadranskog mora napisao kako je njegova prognoza da ćemo ovo ljeto imati najmanje deset takvih dojava na području južnog Jadrana, a možda i srednjeg.

Novo normalno

S njim se slaže i njegov kolega Jakov Dulčić, s istog splitskog instituta. Kaže kako u nadolazećim toplim i vrućim mjesecima zasigurno očekuje nove dojave o nalazima ovih dviju vrsta, kao i nekih drugih koje su do sada već bile zabilježene i za koje postoji sumnja da su već uspostavile svoje populacije u južnom dijelu Jadrana.

Dulčiću smo se javili povodom ulova o kojima su mediji protekli mjesec izvještavali. Zanimalo nas je koliko su te vrste štetne za jadranski ekosustav, zašto uopće dolaze ovdje i koliko su zapravo opasne.

Objašnjava nam kako je napuhača pronađena u Medulinskom zaljevu zasad jedina otrovna vrsta koja je ušla u Jadran, a koja u svom mišićnom tkivu, gonadama i jetri sadrži neurotoksin tetradotoksin koji je termostabilan toksin.

“Prilikom konzumacije ove vrste može doći do teškog trovanja i bolne smrti. Upravo zbog toga je u svim zemljama EU strogo zabranjena konzumacija svih vrsta iz porodice Tetraodontidae – četverozupke. Sedam vrsta iz spomenute porodice je dospjelo iz Crvenog mora preko Sueskog kanala u Mediteran i zovemo ih lesepsijskim migrantima”, priča Dulčić te dodaje kako je u Mediteranu zabilježena još jedna otrovna vrsta – kamena riba (Synanceia verrucosa) koja se također ne smije konzumirati jer je izuzetno otrovna vrsta.

Za razliku od napuhače koja ima termostabilan otrov, invazivna vatrenjača pronađena u Crnoj Gori sadrži termolabilan otrov, što znači da ga je moguće neutralizirati toplinom. Ipak, prilikom uboda na bodlje, on može prouzrokovati  izuzetno jake bolove.

Najčešće su u opasnosti ribari i podvodni ribolovci koji se prilikom susreta s ribom mogu ubosti i tako nastradati.

“Osobno ne vidim neku direktnu opasnost za kupače ali svakako treba biti upoznat s potencijalnim opasnostima koja se mogu pojaviti u morskoj sredini. U prethodna dva slučaja treba znati da se četverozupka ne smije konzumirati i da prilikom uboda na bodlju vatrenjače možete imati zdravstvene probleme. U svakom slučaju, obje vrste se ne pojavljuju na malim dubinama gdje se pojavljuju kupači.  Eventualne neugodnosti bi mogli imati ribari. Kada zateknu jedinke ovih dviju vrsta morali bi pažljivo manipulirati s njima tako da izbjegnu ugriz i ubod i, naravno, ne jesti nikako meso četverozupke. Bilo bi poželjno manipulirati jedinkama četverozupke u gumenim rukavicama. Meso vatrenjače se može konzumirati, ali uz prethodno odstranjenje bodlji”, govori Dulčić.

Zašto se pojavljuju?

Kako nam kaže naš sugovornik, cijeli Mediteran je u procesu tropikalizacije i meridionalizacije, što znači sve da je sve veća nazočnost tropskih elemenata faune u njemu, dok istodobno sve vrste koje vole toplije vode migriraju prema sjevernijim područjima.

Podsjetimo, Sredozemno more se zagrijava najbrže od svih svjetskih mora.

“Uslijed klimatskih promjena dolazi sve više do povišenja temperature u površinskim i dubinskim slojevima mora. Upravo maloprije spomenute vrste su dva klasična primjera. Postoji više vektora unosa autohtonih organizama u novi okoliš. Jedan od njih je unos balastnim vodama, zatim imamo slučajeva bijega iz marikulturnih postrojenja, a najčešći način dolaska je aktivna migracija organizma ili unos morskim strujanjima”, priča nam Dulčić.

Na njihovu selidbu može utjecati niz faktora. Osim promjena u temperaturi morske vode, strujanjima i ostalim hidrografskim parametrima, migracije mogu potaknuti i sve veće ribolovne aktivnosti koje utječu na hranidbeni lanac.

“Ako su odnosi unutar hranidbenog lanca narušeni u smislu da je sve manje glavnih grabežljivaca (morski psi, lampuge, kirnje….) postoji opasnost da se time povećaju šanse novopridošlim vrstama da razviju svoje populacije jer potencijalno nema onih koji će regulirati stanje brojnosti novopridošlih vrsta. To dovodi do poremećaja u relaciji grabežljivac-plijen”, objašnjava nam Dulčić.

Nadalje, nestanak prirodnih staništa, kao što su koraljni grebeni uslijed procesa izbjeljivanja (bleaching) u Crvenom moru i Mediteranu, također može biti glavni okidač ubrzavanja procesa lesepsijskih migracija preko Sueskog kanala u Sredozemno more. Porast maritimnog transporta, kaže Dulčić, donosi sve više ulazaka transportnih brodova, čime se povećava rizik od utjecaja balastnih voda.

Inače, lesepsijske migracije počele su nakon što je izgrađen Sueski kanal, a njihov naziv je vezan za graditelja kanala Ferinanda Mariea de Lessepsu. Otvorenjem kanala stvorio se prvi morski prolaz između Crvenog i Sredozemnog mora, a budući da je Crveno more više od istočnog Sredozemlja, kanal djeluje kao plimni tjesnac kroz koji se Crveno more “ulijeva” u Sredozemno.

Kako u svom tekstu iz 2015. godine navodi Jadranka Sulić Šprem iz Prirodoslovnog muzeja u Dubrovniku, prvi takav migrant, srebrna plotica (Pampus Argenteus), uočena je kod Rijeke još 1896. godine. Srebrenopruga napuhača, koja se u sedam primjeraka ovaj mjesec pojavila u Medulinskom zaljevu, u Hrvatskoj je prvi put ulovljena 2012. godine kod otoka Jakljana, dok je prva invazivna vjetrenjača zabilježena je nešto kasnije, 2019. godine.

Kako je u jednom ranijem intervju rekao Dulčić, procjenjuje se da je u protekla tri desetljeća zabilježen dolazak 46 novih vrsta riba u Jadransko more, gdje inače živi više od 460 vrsta riba.

Razmnožavanje i kontrola jedinki

Upitali smo ga na koje sve načine novopridošle vrste mogu imati utjecaja na one autohtone.

“Predstavljaju opasnost jer sve te vrste imaju neke biološke i ekološke značajke izraženije u odnosu na domicilne vrste. Brže rastu, imaju visoku stopu plodnosti odnosno fekunditeta, svejedi su, imaju šire ekološke valence za pojedine čimbenike okoliša. Sa nekim vrstama novopridošle vrste mogu razviti kompeticiju, odnosno konkurentnost u odnosu na prehranu, a isto tako neke domicilne vrste mogu postati plijen u hranidbenom lancu. Istodobno novopridošle vrste ne moraju neko vrijeme imati grabežljivca u hranidbenom lancu u novom okolišu”, kaže nam.

Zanimalo nas je također je li dosad zabilježen slučaj razmnožavanja stranih invazivnih vrsta u Jadranskom moru.

“Zasada smo za nekoliko vrsta utvrdili da se već razmnožavaju u Jadranskom moru jer je utvrđena nazočnost njihove mlađi odnosno juvenilnih primjeraka. Neki od primjera su plavotočkasta trumpetača (Fistularia commersoni) i tamna mramornica (Siganus luridus)”, kaže nam.

Strane invazivne vrste značajno mogu utjecati na bioraznolikost.

Znanstvenici iz susjedne Crne Gore nedavno su za Reuters potvrdili kako najviše “problema” imaju s plavim rakom, koji je u Jadran stigao prije dvadeset godina. Upravo su zbog toga zalihe “domaćih” rakova, kao što je zeleni rak, drastično smanjene, a na nekim mjestima su i potpuno nestale.

Osim gubitka bioraznolikosti, nove vrste utječu i na domaće ribare. Tako se jedan ribar iz Hrvatske također požalio Reutersu da je riba papagaj, koja je doselila u Jadran prije više od deset godina, sve češće ulov u njegovim mrežama, iako nema koristi od nje jer je lokalno stanovništvo ne želi jesti.

Što se može učiniti?

Prilikom slučaja ulova invazivne vatrenjače sredinom kolovoza prošle godine, iz IZOR-a su na svojoj Facebook stranici naveli nekoliko metoda koje se mogu primijeniti ako dođe do značajnijeg povećanja njene populacije.

Naime, na područjima veće brojnosti, ciljani izlov može biti učinkovita mjera kontrole populacije.

“Također, smanjenje antropogenog pritiska na morski ekosustav može povećati njegovu otpornost na štetne učinke invazivnih vrsta. U slučaju vatrenjače, hobotnica i neke vrste kirnji predstavljaju za sada jedine poznate predatore u Sredozemnom moru te očuvanje njihovih populacija može doprinijeti kontroli njene populacije”, naveli su tad iz IZOR-a.

Unazad nekoliko godina, Fakultet prirodnih znanosti u Puli izdao je brošuru naziva “U moru promjena: Vodič za prepoznavanje novopridošlih vrsta riba i rakova u Jadranu” u kojoj stoji kako su ribari u Istri još koncem 20. stoljeća u svojim mrežama počeli primjećivati vrste riba koje su bile neuobičajene za sjeverni dio Jadrana, koji je jedan od rijetkih hladnijih predjela Sredozemnog mora.

Glavnina tih novih termofilnih riba u sjevernom Jadranu su autohtone jadranske vrste, koje su do sada uglavnom bile prisutne na jugu gdje su prosječne godišnje temperature mora više. Danas su one postale uobičajene lovine u toplijem dijelu godine u Istri te je uočeno kako se one ondje zadržavaju tijekom jeseni i početkom zime.

Kako su naveli znanstvenici s pulskog fakulteta, poticanjem izlova i uvođenjem na tržište, ne samo termofilnih autohtonih već i stranih vrsta, postigli bi se pozitivni učinci; ribari bi mogli više iskorištavati ovaj sezonski dostupan resurs te bi smanjenjem njihove biomase u prirodi doprinijeli očuvanju stabilnosti lokalnih ekosustava.