Recikliranje plastike – mitovi i činjenice

Recikliranje plastike je mit osmišljen u drugoj polovici 20. stoljeća kako bi se izbjegla regulacija i  zabrane jednokratne plastike, što se prvi puta počelo predlagati prije četrdesetak godina. Kako se približava dan donošenja Globalnog sporazuma o plastici, mit se ponovo pokušava oživjeti. Akteri su isti, tehnologije su gotovo identične i, što je najgore, rezultat je isti — gotovo ga nema.

Naftne kompanije su 1980-ih krenule u agresivnu propagaciju mita o recikliranju zbog nesmiljenog rasta plastičnog otpada. Poslužio im je dovoljno dugo i dobro da je svijet uljuljkan u tu zamisao tek 20o5. godine doživio najveću eksploziju proizvodnje plastike. U stvarnom svijetu se danas reciklira samo oko 9 posto plastike.

Razlozi za propast recikliranja su kontaminacija, tehnološka ograničenja, skupoća i energetska intenzivnost postupka. Osim toga, recikliranje je moguće učiniti samo jednom, jer u procesu reciklaže plastika degradira.

I to čini sudbinu plastike linearnom, a recikliranje samo malo odgađa njeno pravocrtno kretanje prema trima visoko vjerojatnim destinacijama: odlagališta, spalionice i okoliš. Plastični materijal je nespojiv s idejom takozvane “cirkularne ekonomije”.

Ili nije?

Naftna industrija s notornim ExxonMobilom na vrhu, najvećim proizvođačem jednokratne plastike na svijetu, ni dan danas od svog starog mita ne odustaje. Štoviše, aktivno radi na njegovom prerušavanju na znalački i ciničan način. Kada javnost pritišće zakonodavce oko rješenja plastičnog otpada, naftna se industrija, naime, nudi kao spasitelj. I, paradoksalno, svojim prokušano propalim metodama “zbrinjavanja” minijaturnih količina plastičnog smeća uspijeva se naplatiti iz javnih kasa, paralelno zarađujući na proizvodnji desecima ili stotinama puta većih količina friškog plastičnog otpada.

>>> Ovdje pročitajte i ostale članke iz našeg serijala o mitovima i činjenicama vezanima za tehnologije koje su ključne za zelenu tranziciju

Rebranding: Napredno recikliranje

Ako ne znate gotovo ništa o recikliranju plastike, neke će vam internetske tražilice kao prvi rezultat nakon Wikipedije ponuditi promotivni dokument Exxona o obradi otpadne plastike kroz tzv. “napredno recikliranje“. Koji korak dalje, saznat će se da “napredno” nije ništa drugo nego novo ime za “kemijsko recikliranje”.

Preimenovao ga je 2017. godine Renewlogy, američki start-up mlade australsko-američke genijalke kašmirskog porijekla Priyankre Bakaye, koju i dan danas hvale i na Svjetskom ekonomskom forumu i u američkoj administraciji. Ideja se primila u industriji na krilima svijesti o rastućem problemu mikroplastike, odnosno propasti mita da je plastika čvrst i stabilan otpad koji ostaje ukopan tamo gdje ste ga ostavili.

I nastavlja se godinama nakon što je otkriveno da Bakayin Renewlogy nije u stanju iskoristiti plastiku koju su obećavali pretvoriti u gorivo pa je završila u peći cementare.

Štoviše, Exxon i druge kompanije idu tako daleko da svojim mušterijama garantiraju ISCC certifikate koji će, pak, kupce uvjeravati da je pakiranje u njihovim rukama održiva, cirkularna plastika, prijateljica klime. To zaslužuje posebnu pažnju, no za početak par riječi o (ne)naprednom recikliranju.

U početku, naime, bijaše mehaničko recikliranje (i mit o njemu). To je naziv za proces oporabe plastičnog otpada putem mehaničkih procesa kao što su razvrstavanje, pranje, mljevenje, taljenje i ponovnu obradu, a s ciljem stvaranja novog plastičnog proizvoda.

Američka Agencija za zaštitu okoliša (EPA)je  1991. godine, nakon prvih deset godina reciklaže, primijetila kako “izgleda da se trenutno samo dvije vrste mogu smatrati prikladnima za izradu visokokvalitetnih predmeta, PET i HDPE” (str. 22), posebno one koje dolaze iz boca. Ovo vrijedi i više od 30 godina kasnije. Greenpeace je 2022. godine iskoristivost PET otpada procijenio na 20,9%, HDPE 10,3%, dok se kapacitet recikliranja ostale plastike kreće od “zanemarivog” do manjeg od 5%.

Sve druge vrste plastike, svi oni “brojevi” nakon 1 i 2, poslije razvrstavanja su mahom završavale na odlagalištima.

Gotovo paralelno, oko pola stoljeća, postoji i “kemijsko recikliranje”. To je skup tehnologija razgradnje plastike do njezinih kemijskih sastojaka, obično izlaganjem ekstremnoj toplini, pritisku, kemijskim otapalima ili sva tri postupka odjednom. Među postupke spadaju piroliza, rasplinjavanje, hidroliza, metanoliza i drugi. I dan danas je najčešća piroliza, razlaganje plastike na temperaturama između 300 i 900 stupnjeva Celzijevih, bez prisustva kisika.

Obećanje reciklaže pirolizom može se pronaći u knjižici “Priča plastične industrije” (13. stranica) PR odjela nekadašnjeg Društva plastične industrije iz 1977. godine. Smješteno je uz niz drugih dezinformacija, primjerice laž da plastika iz odlagališta ne može zagaditi vodu ili da samo “substandardne” spalionice proizvode otrovni ispuh.

Duga i neuspješna povijest kemijskog recikliranja

Član spomenutog Društva je, naravno, i Exxon Chemicals, koji je 1985. godine bio i član direktorata “Zaklade za reciklažu plastike”. Radi se o istom Društvu koje je par desetljeća ranije, prije nego što se javnost uzbunila zbog količine novonastalog smeća, govorilo puno otvorenije o plastici.

Centar za klimatski integritet u istraživanju “Prevara plastičnog recikliranja” pronašao je kako je Društvo sudionicima na svojoj nacionalnoj konferenciji 1956. godine, mahom proizvođačima plastike, poručilo da bi plastika trebala završavati na otpadu. Savjetovali su da bi se “razvoj trebao usmjeriti na nisku cijenu, veliku količinu, praktičnost i jednokratnost (eng. disposability)”.

Kao rješenje za otpad sve do 1970-ih nudili su spaljivanje plastike i njeno otpremanje na odlagališta. No, kako su rasle šarene hrpe otpada, kao i svijest o otrovima koji nastaju spaljivanjem plastike, počinje priča o njenom recikliranju, mehaničkom i kemijskom.

Pritom se kod kemijskog recikliranja, koje se danas naziva “naprednim”, niti ne radi o recikliranju. U klasičnom mehaničkom postupku, većina plastike, između 55 i 85 posto, postane novi proizvod. U “naprednom” recikliranju pirolizom to nije slučaj. Samo 15 do 20 posto dobivenih kemikalija su pogodne za proizvodnju nove plastike, kao što su propilen i etilen, koji se u proizvodnji plastike inače dobivaju od nafte. Više od 80 posto produkta pirolize otpada na dizelsko gorivo, vodik, metan i druge kemikalije.

I tu priča postaje još bezobraznija.

Tajna naftne kuhinje

Nafta stvorena korištenjem reciklirane plastike je kontaminirana, pojašnjava ProPublica u svom istraživanju ove “revolucionarne” tehnologije. Proizvođači zato dodaju sve vrste kemikalija kako bi proizvodi bili savitljivi ili da se ne bi deformirali na Suncu. To se može postići velikim razrjeđivanjem reciklirane nafte.

“Čime, pitate se? Nerecikliranom naftom od obične sirove nafte!”, piše ProPublica.

Ovo je tihi — i praktični — dio revolucionarne metode pirolize u industriji: ona se uvelike oslanja na ekstrakciju fosilnih goriva. Najmanje 90% nafte koja se koristi u pirolizi je nafta iz fosilnih goriva. Tek tada se i reciklirana nafta može uliti u parni kreker kako bi se odvojile kemikalije koje čine plastiku.

Dakle, na kraju dana, ništa što fizički proizlazi iz pirolize ne sadrži više od 10% recikliranog materijala, iako su stručnjaci i studije pokazali da je to u praksi bliže 5% ili 2%.

Certifikati

Kako (maksimalnih) 10 posto zbilja izgleda jadno, ISCC sistem certificiranja proizvoda je omogućio da se kreativnim računovodstvom ta brojka nadiđe kroz tzv. ravnotežu mase i slobodu atribucije. ProPublica zato pojašnjava da su svi ti “certificirani” proizvodi koji uz oznaku “cirkularnosti” i natpise kao što je “mass balance”, a pritom nose i malu zvjezdicu (*) koja vodi na objašnjenje napisano sitnim slovima, zapravo nastali zahvaljujući “naprednom recikliranju” i pratećem kreativnom računovodstvu.

U donjem videu je objašnjenje pristupa “ravnoteže mase” na primjeru plastičnih boca, sa benevolentnim, ako već ne obmanjujućim scenarijem u kojemu reciklirana nafta čini 20, a ne realnijih 10 ili 2 posto sirovine.

Ako deset boca nastane od 80 posto sirove i 20 posto reciklirane nafte, može se reći da su od certificiranog, odnosno recikliranog materijala nastale dvije boce ili četiri sa 50 % udjela tog materijala. Na njih ide naljepnica s logom ISCC-a s pripadajućim postotkom, a ostale boce ostaju neoznačene.

Kako piše ProPublica, slobodna atribucija je dodatna makinacija. Tvrtke mogu slobodno tvrditi da reciklirana vrijednost dolazi i od drugih kemikalija, mimo etilena i propilena, iako one nikada ne bi postale plastika, niti to mogu. ISCC je odbio komunicirati s novinarima ProPublice vezano za istraživanje.

Kratica ISCC dolazi od međunarodne organizacije za certificiranje održivosti i ugljičnog otiska, International Sustainability and Carbon Certification. U kombinaciji s činjenicom da njihove certifikate priznaje i Europska unija, koja inače reklamira kemijsko recikliranje kao dio cirkularne ekonomije, mogao bi se steći pogrešan dojam da se radi o stručnoj i nepristranoj međunarodnoj organizaciji, koja u vidu ima informiranje javnosti.

Međutim, radi se o interesnoj skupini zagađivača koji si međusobno dijele pečate o održivom poslovanju i ugljičnoj neutralnosti, namijenjene obmani potrošača. Članovi ove grupe su, naime, svi naftaši, proizvođači plastike, aviona i dizel motora koji iole drže do sebe.

(Ne)izvedivo

Većina naftaša zadnjih je godina u nekom momentu počelo hvaliti i promovirati to “napredno recikliranje” na sva zvona (Exxon, Total, Chevron, ENI…), baš kao i proizvođači plastike, između čega zapravo nema neke razlike. U tom kolu su, dakako, i konzultantske kompanije koje zastupaju interese naftaških kompanija poput McKinsey&Co.

Jedna od rijetkih kompanija koja je povukla svoje obećanje, konkretno njihovo se ticalo milijun tona “napredno recikliranog” plastičnog otpada godišnje, je Shell. Nedavno su priznali da je to “neizvedivo” (stranica 45. izvješća), jer se tehnologija razvija presporo. Istovremeno, planiraju proširiti vlastitu proizvodnju plastike. Nedavno su otvorili kemijski pogon površine 300 nogometnih igrališta u blizini Pittsburgha, s kapacitetom proizvodnje milijun i šesto tisuća tona plastike godišnje.

No, Exxon i dalje gura tezu da je kemijsko recikliranje prikladno za 90 posto trenutne otpadne plastike koja se ne može reciklirati. U stvarnosti je otpadna plastika i dalje prljava i previše raznovrsna. Jedna od garancija za uspješnost kemijskih procesa razlaganja bi zato trebala biti uniformnost sirovine, a nju je teško dobiti iz smeća.

The Guardian piše da se  zato u pogonima koji razlažu najviše polimera ubacuje plastika koja nije korištena, već je postala otpad već u samom procesu proizvodnje nakon izrezivanja proizvoda. Drugim riječima, potrošače nikada nije ni vidjela.

“Tvornice” niču

Da bi stvar bila kudikamo bolnija, naftne kompanije svoje pogone za “naprednu reciklažu” često ne prikazuju kao striktno namijenjene zbrinjavanju otpada, već i kao — tvornice. Ovo im pruža šansu, navodi organizacija Beyond Plastic, da posluju po relaksiranijim okolišnim pravilima koji se tiču zagađenja zraka, kao i da lakše dolaze do javnih subvencija.

Krajem 2023. godine, nastavljaju, čak su 24 američke savezne države prilagodile svoja zakonodavstva pogonima za “napredno recikliranje”. A pogoni za kemijsko recikliranje niču i na krilima subvencija iz europskih fondova.

I sve to unatoč činjenici da ovi procesi ispuštaju kancerogene tvari poput benzena i dioksina te ispuštaju više stakleničkih plinova od proizvodnje plastike iz nafte.

Exxon pred novinarima odglumio “napredno recikliranje”

Jedan od najvećih pogona na svijetu ovoga tipa je Exxonov u Teksasu. Ovoga ljeta posjetila ih je ekipa Inside Climate Newsa i CBS-a, da bi otkrila da se radi o Potemkinovom selu. Osim što su razgovore s korporativnim operativcima snimali u golemim, praznim halama pogona, Exxon im je “pokazao” kako se smeće razlaže “na proste faktore” time što su njihovi zaposlenici (14. minuta priloga) prebacivali sirovinu u silos — iz praznog kamiona.

Osim toga, razgovarali su s aktivistkinjom koja je u vreće s otpadnom plastikom smještala uređaje za praćenje. Ispostavilo se da se plastično smeće gomila se u okolici već dulje od godinu dana i to na odlagalištu koje nije osigurano sukladno zakonskim mjerama za zaštitu od požara. Isto tako, nitko ni ne pokušava mehanički obraditi, odnosno reciklirati što se reciklirati može.

Štoviše, procjene kažu da sam proces “naprednog” recikliranja šteti okolišu deset do sto puta više od proizvodnje tzv. djevičanske plastike iz nafte. Studija iz 2023. procijenila je da su smole dobivene putem “naprednog recikliranja” plastike u plastiku neisplative, odnosno 1,6 puta skuplje od smola proizvedenih od sirovih materijala.

“Napredno recikliranje” također je neučinkovito. Samo 1-14% plastičnog materijala obrađenog kroz “napredno recikliranje” može se iskoristiti za proizvodnju novog plastičnog proizvoda. Preostalih 86-99% koristi se za napajanje sustava naprednog recikliranja ili se pretvara u naftu ili otpadne proizvode.

Vrlo, vrlo, vrlo, vrlo teško

Steve Jenkins, potpredsjednik savjetovanja o kemikalijama u Wood Mackenzie, tvrtki za analizu energije i resursa, za ProPublicu je komentirao koliko je plastiku teško razgraditi na ovaj način.

“Vrlo, vrlo, vrlo, vrlo teško”, odgovorio je. A na pitanje može li industrija pirolizom proizvesti dovoljno propilena i etilena da nadomjesti veći dio naše potražnje za novom plastikom, dao je optimističnu procjenu. Gledao je tri godine u budućnost i koristio najnovije podatke svoje tvrtke o globalnim ulaganjima u pirolizu. U najboljem slučaju, kazao je, svijet bi mogao zamijeniti 0,2% nove plastike proizvedene u jednoj godini proizvodima dobivenim pirolizom.

Deja vu

Obmana nevjerojatno podsjeća na metode poricanja klimatske znanosti u prošlosti. Industrija, primjerice, stoji iza organizacija zvučnih i “održivih” imena kao što su The Recycling Partnership, Alliance to End Plastic Waste (povezana s ACC-om), Sustainable Packaging Coalition (povezana s GreenBlueom), Consortium for Waste Circularity, Circular Plastics Fund (povezan s Closed Loop Partners), Ellen MacArthur Foundation, Campaign for Recycling and the Environment (povezan s FPA-om), World Plastics Council i Coalition to Advance Molecular Recycling, piše u izvještaju “Prevara plastičnog recikliranja“.

Nakon izgubljenih desetljeća i neprestanog izbjegavanja zabrana i plaćanja štete, u izvještaju se zagovara da velike naftne kompanije i industrija plastike — koja uključuje petrokemijske tvrtke, njihove trgovačke udruge i udruge koje zastupaju njihove interese — trebaju odgovarati za svoju kampanju obmane, slično kao proizvođači duhana, opijata i toksičnih kemikalija.

Među onima koji smatraju da netko doista mora odgovarati je i kalifornijski glavni tužitelj, koji je najavio tužbu protiv ExxonMobila zbog desetljeća obmanjivanja javnosti, prilažući najavi i ovaj oglas iz časopisa Time iz 1989. godine:

Čini se da i mit o naprednom recikliranju lagano kopni. Istraživanje Ipsosa o stavovima građana o plastici u 32 zemlje svijeta pokazalo je da ogromna većina smatra da se treba zabraniti plastiku koja se teško reciklira (87%), općenito smanjiti njenu proizvodnju (87%), zabraniti jednokratnu plastiku (85%) i kemikalije ocijenjene štetne za zdravlje ljudi, a prisutne u plastici (90%).

Gotovo tri četvrtine (73%) slaže se s uvođenjem jasnih posljedica za vlade koje krše pravila konačnog globalnog sporazuma Ujedinjenih naroda za okončanje zagađenja plastikom, koji se očekuje do kraja 2024. godine. Isti postotak (73%) slaže se s pravilima koja čine proizvođače plastike odgovornima za smanjenje otpada i zagađenja plastikom iz njihovih proizvoda.

Članak je nastao u okviru projekta “Činjenice o klimatskoj krizi – klima.faktograf.hr”. Projekt je sufinanciran putem bespovratne potpore dodijeljene od strane Agencije za elektroničke medije u okviru Programa potpora male vrijednosti (de minimis) za mjeru NPOO C1.1.1. R6-I2 Uspostava provjere medijskih činjenica iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.