Uzgoj atlantskog lososa u Jadranu – rizici i nuspojave

Slučaj prebjeglih atlantskih lososa iz uzgajališta u Lukovom Šugarju tvrtke Adriatic Farming, o čemu smo pisali u siječnju, ostavlja brojna neodgovorena pitanja o njihovom uzgoju te institucijama koje su ga amenovale.

Dok su ribari tijekom siječnja javljali da su tu stranu vrstu lovili od Umaga do Lokve Rogoznice, nadležno Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva obavilo je inspekcijski nadzor uzgajališta u kojem je, kako su nam kratko odgovorili s te adrese, utvrđeno da tvrtka Adriatic Farming provodi odgovarajuće procedure kontrole uzgajališta i postupanja u slučaju prebjega ribe.

Bijeg ribe iz uzgajališta samo je jedna od potencijalnih opasnosti koje se vežu uz projekt uzgoja atlantskog lososa u Velebitskom kanalu.

Naime, zbog promjene temperature mora, ta je vrsta osjetljiva na niz bolesti, nametnika i parazita, prema Procjeni rizika invazivnosti strane vrste ribe atlantski losos u odnosu na korištenje u akvakulturi koju je napravio Zavod za zaštitu okoliša i prirode. Procjena rizika je izrađena prije nego je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva dalo zeleno svjetlo za uzgoj lososa u moru.

Uzevši u obzir da klimatske promjene već sad znatno utječu na globalnu industriju uzgoja lososa, opravdano se u javnosti postavlja pitanje je li Jadransko more dobra lokacija za uzgoj te vrste te može li ona negativno djelovati na lokalni ekosustav.

“Pobjegla je minorna količina”

Miodrag Lacić, direktor tvrtke Adriatic Farming, za Klimatski portal priča kako kako je izgledao bijeg lososa iz kaveza. Zbog velike bure između Božića i Nove godine radnici par dana nisu mogli doći do kaveza, a nakon što se bura stišala uočili su da je metalni dio hranilice oštetio mrežu jednog kaveza. Prvo su zaključili da nije bilo bijega.

“Međutim, nakon nekoliko dana čuli smo da je nekoliko ribara ulovilo lososa pa je tako tvrtka obavijestila nadležne institucije. Prema našim procjenama, gornja brojka prebjeglih lososa jest oko 300 jedinki, što, ako uzmete u obzir da se u kavezima nalazi oko 100 do 150 tisuća komada, nije velika brojka. Zadnjih dana tražimo da se ljudi jave ako ga negdje ulove, međutim, nemamo informaciju da se zadnjih 15 dana taj losos negdje pojavio”, kaže.

Navodi kako je riječ o minornoj količini te da je razumljivo da je medijski odjeknulo jer se radi o vrsti koja je strana. Dodaje kako se bjegovi riba iz ribogojilištima događaju na dnevnoj bazi i u ostalim uzgajalištima te kako je važno da su sve jedinke ženke, što je, tvrdi Lacić, slučaj kod uzgoja atlantskih lososa u Lukovom Šugarju.

“Losos, ako i pobjegne iz kaveza, on je lovina, a ne predator. On se, kao i pastrva, ne zna ponašati u divljini i ovaj ambijent je za njih strani medij. Da nema ribara koji ih ulove, oni bi izdržali mjesec dana van kaveza. Nama je u inspekcijskom nadzoru utvrđeno da se u najvećem dijelu držimo svih mjera koje su nam propisane”, kaže Lacić.

Stručnjaci smatraju da će se losos u Jadranu ponašati kao predator

Znanstvenici Instituta za oceanografiju i ribarstvo (IZOR), koji su ranije priopćili kako nisu podržavali uvođenje atlantskog lososa u hrvatske vode, drugačijeg su mišljenja.

Kako su nam ranije rekli, riječ je vrsti koja je u ovom slučaju naviknuta na umjetnu hranu koju dobiva u ribogojilištu. Međutim, dio tih odbjeglih riba pretvorit će se u pravog predatora koji će se naviknuti na prirodnu sredinu te će se početi hraniti autohtonim vrstama.

Prema procjeni koju je izradio Zavod za zaštitu okoliša i prirode, vjerojatnost da se losos nakon bijega ili  raspršivanja uspješno naseljava i održava populaciju je niska, iako se ne može sa sigurnošću reći kako bi se ponašao npr. u rijeci Zrmanji, odnosno bi li se mogao u njoj mrijestiti, bi li ličinke i mlađ mogle preživjeti te bi li došlo do uspostavljanja populacija.

Ipak, i Zavod navodi kako je atlantski losos oportunistički predator.

“U području unosa (Velebitski kanal) živi mnogo vrsta riba i rakova koji bi atlantskom lososu mogli predstavljati adekvatnu hranu, s obzirom na to da je on oportunistički predator. Ipak, kako se radi o području na kojem atlantski losos do sada nije zabilježen, ne možemo sa sigurnošću zaključiti kojim bi se vrstama on ovdje hranio”, navodi se u procjeni rizika.

Ribe osjetljive na bolesti

Zavod za zaštitu okoliša i prirode također je upozorio kako bi, s obzirom na količinu patogena i parazita koji su vezani uz uzgoj lososa, moglo doći do širenja bolesti.

Mnogi paraziti i patogeni uneseni s ribom mogli bi u hrvatskim vodama pronaći nova staništa i organizme domaćine. Vjerojatnost za tako nešto je visoka, smatra Zavod za zaštitu okoliša i prirode. S obzirom na to da je većina navedenih bolesti i parazita usko povezana s uzgajalištima, Zavod procjenjuje vjerojatnost da bi zbog toga moglo doći do istrebljenja lokalnih vrsta kao srednju, ali s niskim stupnjem sigurnosti.

Stručnjaci s Hrvatskog veterinarskog instituta radili su analizu lososa uzgajanog u Lukovom Šugarju čija se mlađ najprije uzgaja u recirkulacijskom sustavu u Poljskoj, a zatim transportira u kaveze u Velebitskom kanalu.

Kako navode u sažetku rada koji se može naći na internetu, na analizu su dostavljeni uzorci bolesne ribe kod koje su bakteriološkim i molekularnim metodama utvrdili više bakterijskih vrsta – Vibrio harveyi, Vibrio splendidus, Aeromonas salmonicida, Aeromonas hydrophila, Tenacibaculum maritimum i Flavobacterium psychrophilum. Kao sekundarni uzročnik bolesti na koži pregledanih riba je utvrđena gljivica Saprolgenia.

“Najčešće su nepoznati zdravstveni problemi tijekom uzgoja u Poljskoj. Iako se ribe cijepe protiv vibrioze i furunkuloze osam mjeseci prije unošenja u more, postavlja se pitanje traje li još uvijek njihov stečeni imunitet i kako na ribu utječe dugi transport”, stoji u radu.

Dodaje se kako postoji opasnost od unošenja virusa koji uzrokuju “bolesti koje se suzbijaju po zakonu”- virusnu hemoragijsku septikemiju, zaraznu hematopoetsku nekrozu i zaraznu anemiju lososa.

Potencijalnu opasnost predstavljaju i druge virusne bolesti kao što su zarazna nekroza gušterače, bolest spavanja salmonida te upala srca i skeletne muskulature, ali i bakterijske bolesti koje su zajedničke različitim vrstama morskih riba. Veliku opasnost predstavljaju i ameba koja uzrokuje bolest škrga te lososova uš koje stvara lezije po koži pa riba postaje osjetljivija prema drugim bolestima, stoji u radu.

Lacić, kojeg smo upitali za nalaze ove analize, kaže nam kako tvrtka surađuje s institutom u slučaju kada dobiju sumnju da je neka riba bolesna ili zaražena te uzorak odmah šalju na analizu, što se radi kod kontrole postojeće i dolaska nove ribe.

“U tom radu spominju se pronađene bakterije, ne virusi, što je puno opasnije i jednom nam se dogodilo 2020. godine da smo uočili da je riba pokupila virus u ribnjaku. Bakterije se mogu javiti u transportu ili kad se riba stavi u more, no veći dio bakterija nestane u moru jer ne mogu trpjeti slani medij. Naš veterinar, koji je jedan od autora navedenog rada, radi analizu i evidenciju svakog mortaliteta. Moguće je da u ribljem mortalitetu ima bakterija, ali to se ne evidentira”, kaže nam.

Kako klimatske promjene utječu na uzgoj lososa

Kako navode autori rada, potreba lososa za visokim razinama kisika čini uzgoj u Jadranskom moru izazovnim zbog visokih temperatura koje smanjuju razinu kisika i posljedično uzrokuju respiratorni stres, a time i povećanu osjetljivost na bolesti.

Kako se klimatske promjene mogu reflektirati na uzgoj pokazuje i slučaj norveških uzgajivača koji su prošle godine imali visok mortalitet uslijed tople zime i visoke temperature mora. Prema Norveškom veterinarskom institutu, mortalitet od 16,7 posto bio je rekordan, a uzrokovale su ga visoke temperature koje u ribu učinile osjetljivijom na bolesti [Reuters].

Upitali smo Lacića kakvu budućnost uzgoj lososa ima u sve toplijem svijetu, naročito u Jadranskom moru koje se, kao dio Mediterana, zagrijava brže od ostatka svijeta. Navodi kako je malo vjerojatno da će se bolesti koje su se događale u Norveškoj događati i kod nas.

“Kod nas ima više strujanja mora te je stabilan dotok kisika u kaveze i mreže. Porast temperature mora se događa na površini, ispod 25 metara su uvijek iste temperature. U slučaju visokih temperatura, riba pobjegne na 30, 40 metara dubine, tamo su joj puno bolji uvjeti”, kaže Lacić.

Dodaje kako se losos i pastrva mrijeste se u rijekama te putuju do ušća, gdje dođu s pet, šest mjeseci starosti.

“Prilikom ulaska u more njihov se organizam prilagodi, salinitet im nije problem. Ako u određenom periodu nedostaje podvodnih voda, to ne mijenja ništa jer ta voda završava u površinskom sloju. Za uzgoj je između ostaloga  ključna temperatura mora, a ovdje je na dubini uvijek od 12 do 19 stupnjeva, to su temperature na kojoj ta riba može preživjeti”, kaže.

Znanstvenici se s takvom ocjenom ne bi složili. Kako je biolog Petar Kružić s Prirodoslovnog-matematičkog fakulteta tumačio pred kamerama televizije N1, temperatura Jadrana se mijenja, pa čak i na dubinama od 50 metara. Primjerice, u rujnu 2023. na toj je dubini mjereno od 19 do 20 stupnjeva, a prijašnjih godina znala je biti i 24 stupnja, što je duplo više nego što je bilo prije 30 godina.

Također, kada smo prvi put pisali o uzgoju u Velebitskom kanalu, stručnjaci su nam rekli kako je izgledno da će na rad uzgajališta značajan negativan utjecaj imati smanjen ili prekinut upliva slatke vode kroz vrulje zbog sve duljih sušnih perioda, što je pak rezultat klimatskih promjena.

Uzgoj u Velebitskom kanalu pokušava se već dva desetljeća

Za kraj, upitali smo Lacića smatra li da je Velebitski kanal i dalje dobra lokacija za uzgoj budući da je ovo treći pokušaj uzgoja salmonida na toj lokaciji u zadnjih 20 godina.

Odgovara nam kako je investitor uložio preko 23 milijuna eura u zadnjih pet godina te kako se uzgoj u ovoj fazi fokusira na probne količine. Prvo su krenuli s kalifornijskim pastrvama, a sada eksperimentiraju s lososom.

“Isprobavamo testove, gledamo na kojoj temperaturi se riba hrani. Nije poanta samo da riba preživi, nego i da dobije na masi te da dobije komercijalnu vrijednost. Postigli smo to da riba preživi. Sad treba vidjeti mogu li neke druge vrste iz porodice salmonida kao losos uspjeti. Sad smo u fazi kad treba vidjeli koja lokacija bolje odgovara pastrvama, a koja lososu. Sve je još u eksperimentalnoj fazi”, navodi Lacić.

Podsjetimo, uzgoj kalifornijskih pastrvi počeo je u Velebitskom kanalu početkom 2000-ih kada su taj posao pokrenuli norveški investitori iz tvrtke Karlsen riba d.o.o. Međutim, prvi put kada je riba ubačena u more, uginula je. Jedan od investitora s kojim je Faktograf pričao prije dvije godine rekao je kako su pokušali s uzgojem nekoliko puta, ali su izgubili puno novaca. Veliku štetu na kavezima i tada je uzrokovala bura.

Projekt je naknadno preuzela Jadran riba d.o.o. tvrtka kćer zadarske tvornice Adria koju tada vodi Miodrag Lacić.

Uzgoj je počeo ponovno u travnju 2010. godine, a početkom iduće godine počeo je i izlov prve ribe. Međutim, u veljači 2012. godine velebitska bura pokazala je svoju snagu; nevrijeme je devastiralo kaveze u uvali Porat, nakon čega je kalifornijska pastrva uočena kod udaljenog Voloskog.

“Adria je tad trebala ići u širi projekt s jednom tvrtkom iz Japana, međutim onda se dogodio slučaj Podravka, zbog čega je sve stalo 2011. godine”, kaže Lacić aludirajući na to da je te godine uhićen zbog sumnji u legalnost poslovanja Podravke i njegove Adrije, ali je ubrzo pušten na slobodu.

Dodaje da su, nakon što su ruski investitori preuzeli posao od Adrijine tvrtke kćeri, krenuli problemi. Budući da nisu održavali uzgajalište ni opremu, mreže na kavezima su popucale te je riba pobjegla, zbog čega se, tvrdi Lacić, pričalo da taj projekt nema smisla. On, međutim, u to ne vjeruje. Kako kaže, za njega se već 2011. pokazalo da je uzgoj smislen, budući da im je još tada uspjelo uzgojiti kalifornijsku pastrvu u Velebitskom kanalu.