Provjerili smo koliko su točne tvrdnje kandidata za gradonačelnika Zagreba o spaljivanju otpada

Među kandidatima za gradonačelnika Zagreba razvila se tijekom debate Jutarnjeg lista zanimljiva rasprava o gospodarenju otpadom. Tema razgovora bilo je spaljivanje otpada, tj. debatiralo se o tome je li Zagrebu potrebna spalionica otpada.

Različiti kandidati nudili su različita rješenja za problem otpada u Zagrebu, tj. za tehnološke pristupe koji bi potencijalno omogućili zatvaranje odlagališta Jakuševac. U nastavku ovog članka provjerit ćemo činjeničnu točnost njihovih tvrdnji.

Spaljivanje u toplanama

Mislav Herman (HDZ): “Zagrebu nije potrebna spalionica jer mi preko javno-javnog partnerstva između države i grada namjeravamo koristiti infrastrukturu koju već imamo u gradu, a to su HEP-ove toplane. […] HEP-ovoj toplani je svejedno kuri li mazut ili kruto gorivo, toplani je jednako, rezultat je jednak, toplina odnosno električna energija. HEP-ovoj toplani je svejedno, Zagrepčanima je svejedno, imamo gotovo rješenje koje nam stoji pred nosom.”

HDZ-ov kandidat za zagrebačkog gradonačelnika je u pravu kad kaže da bi se otpad koji preostane nakon recikliranja, oporabe i kompostiranja teoretski mogao spaljivati u HEP-ovim toplanama-termoelektranama. Trenutačno se u tim postrojenjima spaljuje zemni plin te se tako proizvodi električna energija, a otpadna toplina koja nastaje u tom procesu se pohranjuje u vodi koja se distribuira putem vrelovoda, čime se omogućuje grijanje stanovnicima Zagreba koji su priključeni na vrelovodnu mrežu.

Međutim, spaljivanje otpada se ne bi moglo raditi bez značajnih investicija u preinaku i prilagodbu postojećih termoelektrana. Za spaljivanje otpada potrebno je proizvesti puno veću temperaturu nego za spaljivanje plina, a postoji i problem štetnih čestica koje se time proizvode, a zbog kojih bi trebalo ugrađivati dodatne filtere. Također, veliki problem za realizaciju Hermanove ideje predstavljao bi i zakonodavni okvir koji je na snazi unutar Europske unije, a koji propisuje posebne sigurnosne uvjete za spaljivanje otpada. Krajnje je stoga izgledno da bi ulaganje u prilagodbu HEP-ovih zagrebačkih termoelektrana u konačnici bilo skuplje od gradnje zasebne spalionice.

Hermanova teza da je Zagrepčanima svejedno što će se spaljivati u HEP-ovim toplanama činjenično je posebno problematična. Kad se u takvim postrojenjima kao energent koristi zemni plin, u zrak se otpuštaju primarno vodena para i ugljični dioksid. Plinske termoelektrane, dakle, upumpavaju stakleničke plinove u atmosferu i tako doprinose klimatskim promjenama, ali nemaju zamjetan utjecaj na zdravlje građana. Kad bi se u zagrebačkim toplanama-termoelektranama spaljivalo kruto gorivo iz otpada, u zrak bi se otpuštale različite čestice koje imaju štetan zdravstveni utjecaj. Dio takvih emisija može se prevenirati instalacijom filtera, ali dostupna znanstvena istraživanja pokazuju kako nije moguće spaljivati otpad bez da se u zrak otpuštaju čestice koje imaju štetan utjecaj po zdravlje građana, što se posebno odnosi na one građane koji žive u okolici postrojenja u kojima se spaljuje otpad.

Lovrić protiv Bernardića

Ivica Lovrić (Plavi grad): Energane su samo uljepšano ime za spalionice otpada, idemo to građanima jasno reći. Ono što ja zastupam je da se u Zagrebu neće graditi spalionice, to je zastarjela tehnologija koju nam netko sa Zapada pokušava implementirati ovdje. Postoje suvremene tehnologije termokemijske obrade otpada, koja nema dimnjaka, nema štetnih čestica u zraku i to je ono što će se dogoditi.

Davor Bernardić (Serbus Zagreb): Samo jedno pojašnjenje: termokemijska obrada otpada. Termo, što znači termo? Dakle, nije šija nego vrat.

Lovrić: Nije točno, otiđite do Žitnjaka, do Dok-Inga, već je tamo postrojenje postavljeno, otiđite na demonstraciju pa ćete naučiti.

U ovoj razmjeni mišljenja između Lovrića i Bernardića, oba su kandidata djelomično u pravu, ali i djelomično u krivu.

Lovrićeva tvrdnja da je energana samo uljepšano ime za spalionicu otpada je točna. Ako bi išli sitničariti, mogli bismo reći da je spalionica postrojenje u kojem se iz otpada ne dobiva energija, već se otpad samo spaljuje. Međutim, takva postrojenja nitko ne gradi već desetljećima. Kad se ulaže u postrojenje za spaljivanje otpada, nužno se gradi termoelektrana u kojoj se otpad koristi kao gorivo kojim se pogoni turbina za proizvodnju struje. Ako je postrojenje kogeneracijsko, otpadna toplina koja nastaje u tom procesu može se distribuirati vrelovodom.

Međutim, to ne znači da se otpad može smatrati konvencionalnim energentom, poput ugljena, zemnog plina ili naftnih derivata. Razlika se vrlo jasno vidi na tržištu: ako želite proizvoditi struju iz plina ili ugljena, te energente morate kupiti od fosilnih tvrtki koje ih proizvode. Otpadom obrađenim kako bi se koristio kao gorivo za spaljivanje se ne trguje na taj način, već je princip suprotan: zbog niske energetske učinkovitosti, spaljivanje otpada nije isplativo pa komunalne tvrtke koje pripremaju otpad za spaljivanje moraju, ako ne posjeduju vlastitu spalionicu, platiti za njegovo zbrinjavanje u spalionici ili cementari.

Također, Bernardić je u pravu kad upozorava da se termin koji Lovrić koristi – “termokemijska obrada otpada” – uobičajeno odnosi upravo na spaljivanje, odnosno termičku obradu otpada.

Konkretno postrojenje na Žitnjaku na koje se Lovrić referira postoji, ali ne može se koristiti za obradu bilo kakvog otpada, a ima i ograničenja vezano za količinu otpada koji je moguće obraditi.

Naime, tvrtka Dok-Ing napravila je eksperimentalno postrojenje namijenjeno obradi otpadnog mulja, dakle krute tvari iz otpadnih voda, a za taj su projekt, koji se provodi u suradnji s energetskom tvrtkom E.ON, dobili sufinanciranje iz europskog Inovacijskog fonda u iznosu od skoro 5 milijuna eura. Projektom je predviđeno da postrojenje postane operativno do kraja 2026. godine.

Cilj projekta je iz otpadnog mulja, dakle organskog otpada, dobivati vodik. Iako se radi o procesu koji u zrak doista ne ispušta štetne čestice, činjenica je da iza takvog oblika obrade otpada ostaje značajna količina otpadnog materijala, pepela i čađe, te da taj materijal opet treba negdje zbrinuti.

Teoretski se isti princip za dobivanje vodika iz otpada može primjenjivati na bilo koji otpad organskog tj. ugljikovodičnog porijekla, poput tekstila ili plastike (primarne sirovine za proizvodnju plastika su fosilni ugljikovodici, dakle nafta i zemni plin). Međutim, sama činjenica da je nešto moguće, ne znači da je ujedno i isplativo.

Obrada velikih količina otpada ovom metodom je energetski vrlo intenzivan proces, tj. potrebno je uložiti veliku količinu energije da bi se otpad obrađivao na taj način. Tvrtka Dok-Ing pokušava metodu kakvu namjerava koristiti za obradu otpadnog mulja primijeniti i na druge vrste otpada. U suradnji sa socijalnom zadrugom Humana Nova testiraju dobivanje vodika iz tekstilnog otpada, a u suradnji s križevačkom lokalnom samoupravom pokušavaju istu stvar napraviti s plastikom.

U pitanju je tehnologija bazirana na relativno recentnim znanstvenim otkrićima, čija se potencijalna primjena istražuje diljem svijeta [1, 2]. Međutim, u ovom trenu nije moguće predviđati hoće li se veće količine otpada doista moći obrađivati ovom metodom niti kada će to biti moguće. Međunarodna nevladina organizacija GAIA, koja se protivi spaljivanju otpada, u sistematizaciji dostupnih podataka iz znanstvenih istraživanja i praktične primjene navodi kako ne postoje uvjerljivi dokazi o potencijalnoj funkcionalnosti ove tehnologije u bliskoj budućnosti, primarno zbog niske energetske i materijalne učinkovitosti.

Nema rješenja bez štetnih nuspojava

Tomislav Jonjić (Jedino Hrvatska): Kad se govori o energanama, spalionicama, itd., prezentiraju se kao rješenje deus ex machina, koje će razriješiti sve probleme s otpadom, što naravno nije točno. Nema modela bez štetnih posljedica. Imamo suvremene pogone tog tipa, ali treba znati da i to proizvodi nano čestice, dioksine, otrovne spojeve, treba javnosti reći točno što se radi, pozvati stručnjake da predoče činjenice pa pustiti građanima da odluče što žele.

Gradonačelnički kandidat Jonjić je u pravu: ne postoji metoda zbrinjavanja otpada koja nema štetne posljedice po zdravlje, okoliš i/ili klimatski sustav. Te se posljedice modernim tehnologijama mogu minimizirati, ali ne postoje spalionice otpada koje ne doprinose zagađenju. Štoviše, ista stvar važi i za odlagališta otpada, koja u zrak emitiraju metan, a različite štetne čestice mogu se apsorbirati i u tlo te tako utjecati na poljoprivrednu proizvodnju i zdravlje građana. Svako rješenje za zbrinjavanje otpada nužno ima barem neke štetne posljedice po zdravlje, okoliš i/ili klimatski sustav pa bi birači trebali biti skeptični prema političarima koji ih uvjeravaju da je njihova preferirana metoda potpuno bezopasna.