Spalionica otpada ili energana? U čemu je razlika?

Nakon što smo na Klimatskom portalu objavili članak o prvim konkretnim najavama uspostavljanja suvremene infrastrukture za gospodarenje otpadom u Zagrebu, mnogim čitateljima zasmetalo je korištenje termina “spalionica otpada”. U komentarima na društvenim mrežama izrazili su mišljenje da bi primjerenije bilo koristiti termin “energana”, jer se radi o postrojenju koje spaljujući otpad proizvodi energiju.

Međutim, dihotomija između “spalionice” i “energane” zapravo je nepostojeća; radi se o dva termina koji opisuju potpuno istu stvar. Sve spalionice otpada koje su u svijetu izgrađene u zadnjih pola stoljeća su ujedno i “energane”, utoliko što koriste toplinu oslobođenu u procesu spaljivanja otpada za proizvodnju električne energije (a u novije vrijeme i za grijanje zatvorenih prostora).

Nazivanje spalionice otpada “energanom” zapravo je puko rebrendiranje, marketinški trik čija je primarna svrha uvjeriti javnost da lakše prihvati ovaj kontroverzni način zbrinjavanja otpada. U hrvatski je javni diskurs ovaj termin uzeo SDP, koji se kao manjinski koalicijski partner u zagrebačkoj gradskoj vlasti nakon lokalnih izbora 2021. počeo zalagati za gradnju spalionice tj. “energane”.

>>> Zagreb konačno gradi infrastrukturu za gospodarenje otpadom. Treba li mu i spalionica?

Termin “energana” je, međutim, prilično obmanjujući – jer je proizvodnja energije spaljivanjem otpada energetski iznimno neučinkovit proces. Učinkovitost spalionice otpada u proizvodnji električne energije u najboljem se slučaju kreće oko 20 posto, što znači da se na spaljivanje otpada troši oko pet puta više energije nego što se može proizvesti.

Problem energetske učinkovitosti

Energija se u spalionici otpada, naime, proizvodi na isti način kao i u većini drugih energana; toplina se koristi za zagrijavanje vode do točke vrenja da bi nastala vodena para koja pokreće turbinu koja generira struju. Postoje načini da se poveća energetska učinkovitost ovakvih postrojenja: moguće je ugraditi sekundarnu turbinu pogonjenu ispušnim plinovima ili putem vrelovoda distribuirati otpadnu toplinu kako bi se koristila za grijanje kućanstava.

Međutim, nikakva nadogradnja ne čini spaljivanje otpada energetski učinkovitim procesom. Vrlo jasno to ilustrira činjenica da tzv. “gorivo iz otpada” nije moguće prodati na isti način na koji se inače (pre)prodaju primarni energenti. Ako želite spaljivati otpad, morate platiti vlasniku spalionice ili cementare da ga preuzme i koristi u svojim postrojenjima. Za druge energente koji se koriste u energanama tj. termoelektranama važi obrnuti princip. Ako netko želi spaljivati zemni plin, ugljen ili naftne derivate da bi proizvodio struju, mora najprije kupiti potrebne primarne energente.

Na ovom mjestu potrebno je napomenuti i da je proizvodnja električne energije u termoelektranama generalno neučinkovit proces. Energetska učinkovitost izračunava se tako da se količina proizvedene energije podijeli s količinom uložene energije te pomnoži sa sto kako bi se dobio postotak.

Učinkovitost termoelektrane na ugljen tako je oko 33 posto, ako se koristi nafta može se postići učinkovitost od oko 40 posto, dok učinkovitost proizvodnje struje iz zemnog plina varira između 33 i 43 posto (ali može se povećati do 60 posto u kogeneracijskim termoelektranama-toplanama, poput onih koje HEP posjeduje u Zagrebu).

Što ćemo s plastikom?

Naravno, sama činjenica da spalionica otpada nije pretjerano učinkovit način proizvodnje energije nije definitivni argument protiv njene izgradnje. Primarna svrha spalionice nije proizvodnja energije, to je samo bonus koji poslovanje takvih postrojenja čini isplativijim. Primarna svrha je zbrinjavanja otpada koji je teško zbrinuti na druge načine. Prvenstveno se to odnosi na jednokratni plastični otpad, poput ambalažne plastike. Kao što smo već pisali, recikliranje plastike iznimno je neučinkovit proces jer se tek manja količina proizvedene plastike doista može reciklirati ili oporabiti; većina proizvedene plastike stoga mora završiti na odlagalištu, u spalionici ili u okolišu.

Jedinice lokalne samouprave koje moraju organizirati sustav gospodarenja otpadom stoga se nalaze u prilično neugodnoj situaciji; da bi mogli raditi taj posao, potrebni su im ili odlagalište, ili spalionica. Nijedna od te dvije opcije među građanima nije naročito popularna, s dobrim razlogom. Oko odlagališta se u zrak šire neugodni mirisi, a u atmosferu se oslobađa metan, iznimno potentan staklenički plin koji značajno doprinosi globalnom zagrijavanju. Iz spalionice se otpuštaju različiti toksični spojevi koji zagađuju zrak i tlo, što može imati štetne posljedice po zdravlje stanovništva u blizini postrojenja za spaljivanje otpada.

Iz aspekta okolišnog i ljudskog zdravlja, najbolje bi rješenje stoga bila politička zabrana proizvodnje nereciklabilne plastike. Veći dio svijeta je toga svjestan i upravo takvo rješenje pokušavaju postići kroz pregovore vezane za tekst Globalnog sporazuma o plastici. Međutim, zabrani proizvodnje zasad se ustrajno opiru države koje su veliki proizvođači fosilnih goriva, nužnih za proizvodnju plastike.