Ispod površine: nova studija otkriva raspodjelu mikroplastike kroz oceanske dubine

Da su svjetska mora zagađena plastikom odavno je utvrđeno, a utvrđeno je i da mikroplastika čini većinu tih plastičnih čestica.

Međutim, način na koji se mikroplastika raspoređuje kroz vodene stupce dosad je bio gotovo nepoznat – za potrebe većine studija mikroplastika se prikuplja s oko pola metra dubine.

Pojam vodenog stupca predstavlja vertikalni presjek vodenog tijela, koji se proteže od površine do samog dna i uključuje sve fizičke, kemijske i biološke osobine kroz dubinu. Mikroplastika se, pak, definira kao sitne dijelovi plastičnog materijala, veličine od jednog mikrometra do pet milimetara.

Znanstveni rad pod nazivom “Rasprostranjenost ispodpovršinske mikroplastike u oceanima”, objavljen krajem travnja u prestižnom znanstvenom časopisu The Nature, donosi novi uvid u ovu vrstu zagađenja.

Istraživanje je provela Japanska agencija za znanost i tehnologiju mora i Zemlje u suradnji s brojnim sveučilištima diljem svijeta, a obuhvaća podatke prikupljene s 1885 postaja u razdoblju od deset godina, između 2014. i 2024. godine.

Prvi je to put da su znanstvenici na globalnoj razini mapirali distribuciju mikroplastike od površine sve do dubokog mora. Cilj je bio istražiti mehanizme transporta mikroplastike u cijelom stupcu oceanske vode. Rezultati ukazuju da mikroplastika nije samo površinski zagađivač, već je duboko ugrađena u strukturu oceana.

> > Mikroplastika ne ugrožava samo zdravlje, nego i poljoprivredu. Jedino rješenje je zabrana

Veličina mikroplastike je važan faktor

Studija sugerira da veličina mikroplastike utječe na distribuciju.

Količina male mikroplastike (od jednog mikrometra do 100 µm) postupno se smanjuje s dubinom, što ukazuje na ravnomjerniju raspodjelu i dulji životni vijek u vodenom stupcu u usporedbi s većom mikroplastikom (100 µm do 5000 µm), koja se obično koncentrira u stratificiranim slojevima. Stratifikacija oceana podrazumijeva prirodno razdvajanje morske vode u horizontalne slojeve prema gustoći.

Također, količina mikroplastike općenito se s dubinom smanjuje, navode znanstvenici koji su tijekom istraživanja identificirali 56 vrsta plastičnih polimera.

Lokacije uzorkovanja kategorizirane su kao “priobalne” (unutar 200 nautičkih milja od obale) i “odobalne” (izvan 200 nautičkih milja). Količina mikroplastike u blizini obale (500 čestica po kubiku) je preko 30 puta veća od medijana količine na otvorenom moru (16 čestica po m³ ), što sugerira da obalna područja mogu djelovati kao zone akumulacije plastike.

Znanstvenici navode da opažanja i u priobalnim i u otvorenim vodama pokazuju povećanu mikroplastiku unutar slojeva piknokline u usporedbi s onima iznad. Piknoklina je sloj u jezeru, moru ili oceanu u kojem se gustoća naglo mijenja i koji je povezan s intenzivnim biološkim aktivnostima i povišenim koncentracijama čestica, poput morskog snijega.

Autori studije ističu i da mikroplastika postaje mjerljiv dio oceanskog ciklusa ugljika. Naime, vodeni stupac oceana igra ključnu ulogu u globalnom kruženju ugljika tako što apsorbira antropogene emisije CO2.

Dok se mikroplastika kreće kroz ovaj golemi prostor, ona stupa u interakciju s prirodnim česticama i procesima. Tako se udio “plastičnog ugljika” povećava od 0,1 posto ukupno ugljika na 30 m dubine do pet posto na 2000 metara.

Takva interakcija, naglašeno je u znanstvenom radu, potencijalno može utjecati na funkcioniranje oceana, što pak može imati posljedice za regulaciju klime i morskih hranidbenih lanaca.

Globalni problem

Ne treba posebno naglašavati zašto je zagađenje mora i oceana mikroplastikom problem.

Dugotrajna prisutnost i nakupljanje predstavljaju rizik za morski biom, ali i za zdravlje, budući da preko prehrambenog lanca može završiti u ljudskom tijelu. Mikroplastika u oceane dolazi na više načina: raspadanjem većih komada plastike kao što su vrećice, boce ili ribarski alat, ili direktno, putem kozmetike, sintetičke odjeće i slično.

U svjetskim morima godišnje završi od 9 do 14 milijuna tona plastike, navodi se u studiji.