Aida Kapetanović: Naše rijeke zadnje su slobodne u Europi, a njihova obrana put prema pravednoj tranziciji

Mještani Donje Suvaje okupili su se početkom mjeseca da obilježe godinu dana od velike pobjede u borbi protiv izgradnje ilegalne hidroelektrane (mHE) na rijeci Uni.

Međutim, kako smo pisali, borba ne staje – šteta koju je investitor počinio još nije sanirana, odgovorni nisu sankcionirani, a institucije šute,

Zajedno s brojnim ekološkim organizacijama i aktivistima, umjetnicima i istraživačicama koji su ih došli podržati, došli su do zajedničkog zaključka: neophodno je pokrenuti inicijativu za zaštitu Une cijelom njenim tokom, kroz Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Posljednjih godina male hidroelektrane preplavile su rijeke u Bosni i Hercegovini te Srbiji. Stručnjaci, pak, kontinuirano upozoravaju da se negativan utjecaj malih hidroelektrana na okoliš ne može opravdati količinom proizvedene energije, odnosno da su isplative isključivo investitorima.

Aida Kapetanović je istraživačica društvenih pokreta i ekologije na Balkanu, trenutačno angažirana na pružanju aktivističke podrške riječnom i okolišnom pokretu u Bosni i Hercegovini. Doktorirala je političku znanost i sociologiju na jednom od najprestižnijih sveučilišnih instituta, Scuola Normale Superiore u Firenci. U sklopu svoje doktorske disertacije istražila je kulturne aspekte mobilizacije za zaštitu rijeka u Bosni i Hercegovini i Srbiji.

S Kapetanović smo razgovarali o borbama za rijeke diljem regije, začecima i načinima borbe, glavnim akterima, odnosno aktericama te prelijevanju borbi za rijeke u šire društvene pokrete.

Fokus vašeg istraživanja su okolišne borbe protiv stotina malih hidroelektrana koje su preplavile BiH i Srbiju. Kako su te, isprva lokalne, borbe evoluirale u šire okolišne pokrete?

To je bilo jedno od glavnih pitanja mog istraživanja. Pokazalo se da je upravo činjenica da su projekte malih hidroelektrana doživjeli kao prijetnju samom životu,  ljude motivirala da se protiv njih bore.

Lokalne zajednice artikulirale su što rijeke za njih zapravo znače – opstanak. Artikulirajući teme života oni nisu govorili samo o opstanku samih rijeka, već je tema života i obrane života obuhvatila širi koncept: opstanak cijelog ekosistema u kojemu su ljudi, kao i druga bića, međusobno povezani i ovisni jedni od drugima te su, naravno, ovisni i o rijekama. 

Za lokalce rijeke ne predstavljaju samo opstanak, nego imaju i simboličko značenje. Rijeke su mjesta gdje su odrasli, naučili plivati, lovili ribu, družili se, proveli najljepše trenutke svog života, neki su se čak vratili iz gradova u mjesta u kojima su odrasli. I kada je krenulo uništavanje rijeka, ljudi su shvatili kako su rijeke sastavni dio njihovog identiteta. Doduše, meni se čini da su rijeke dio identiteta svih iz ovog regiona.

Tako su ljudi, preko emotivne povezanosti s rijekama i osvještavanjem borbe za život, ljudski život, ekosistem, uspjeli nekako motivirati aktiviste, eksperte, nevladine organizacije i proširiti se u pokrete koji su postali veći od samih lokalnih inicijativa.

> > (Ne)zaštićena Una: Što je napravljeno u godinu dana od prosvjeda?

Jesu li borbe koje su započele kao okolišne artikulirale i neke druge oblike nezadovoljstva? Smatrate da je korupcija neodvojiva od izdavanja koncesija za izgradnju malih hidroelektrana – je li priroda posljednji preostali resurs za prodaju i privatizaciju?

Apsolutno. Već u začecima lokalnih borbi ljudi su artikulirali da njihove borbe nisu samo ekološke; izražavali su nezadovoljstvo brojnim nepravdama. 

Recimo, to je bio slučaj s isključivanjem lokalnih zajednica iz procesa donošenja odluka (kada su se donosile odluke o gradnji malih hidroelektrana, op.a.). Javne rasprave organizirane su tako da ljudi zapravo ostanu neinformirani, isključeni iz svih procesa.

Potom, tu je i način izdavanja koncesija za izgradnju malih hidroelektrana – bez procjena utjecaja na životnu sredinu, na temelju zastarjelih ili čak falsificiranih podataka. Sve je to ukazalo na širi problem korupcije na raznim nivoima vlasti; na lokalnom nivou, na nivou općina, na nivou mjesnih zajednica, gdje su investitori uglavnom dobivali koncesije za izgradnju kroz političke veze i korupciju. Tako su ljudi svoju borbu počeli artikulirati kao borbu protiv privatizacije javnih dobara.

Ta nepravda može biti shvaćena kao dio dužeg procesa, koji je započeo poslije rata kroz razne neoliberalne ekonomske reforme koje su dovele prvo do privatizacije i uništavanja državnih infrastruktura, pa javnih prostora i javnih dobara, a sada su prijetnja prirodi. Tako da se apsolutno može reći da su naši prirodni resursi i prirodna bogatstva zadnje što je ostalo za privatizirati, prodati i uništiti.

Kada su krenule borbe na lokalnoj razini, one su postavile temelje za nešto što sam u svom istraživačkom radu nazvala borba za ekološku pravdu. Kroz borbu za okoliš i kroz borbu za obranu rijeka istovremeno se brani opstanak i život u našim zemljama, u našoj regiji. Također, pokazalo se i da su sve te borbe ujedno i borbe za pravnu državu.

Stotine malih hidroelektrana niknule su u Bosni i Hercegovini i Srbiji, a niču i u Hrvatskoj, mada ne u tolikom broju. Znanstvena zajednica, aktivisti i okolišne organizacije godinama upozoravaju da su one isplative isključivo investitorima koji električnu energiju prodaju državi po povlaštenoj cijeni i da se negativan utjecaj na okoliš ne može pravdati količinom proizvedene energije. Što nam slučaj malih hidroelektrana govori o zamkama zelene tranzicije?

Pokazalo se da su male hidroelektrane postale jako isplativ biznis za domaće i strane investitore koji su dobili državne subvencije, takozvane feed-in tarife (potpore za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, op.a.).

Okolišne borbe pokazale su da je ovo samo nova vrsta kapitalističke eksploatacije i profita za pojedince, kao i da nema ništa zeleno ni održivo u električnoj energiji koja se proizvodi kroz posušivanje rijeka i zadnjih izvora pitke vode.

Naše rijeke zadnje su slobodne rijeke u Europi. Ne postoji zelena tranzicija bez ekološke pravde, a borbe protiv malih hidroelektrana predstavljaju pokušaj da zelena tranzicija bude pravedna, da ljudi sami kažu žele li ili ne malu hidroelektranu na svojoj rijeci.

> > Što su male hidroelektrane i zbog čega su štetne za okoliš?

Neke okolišne organizacije i aktivisti u početku nisu bili toliko kritični zato što su male hidroelektrane predstavljene kao dio zelene tranzicije i Europskog zelenog plana?

Tako je. Projekti su napravljeni upravo koristeći narativ obnovljivih izvora energije, kao nečega što je apsolutno neophodno u našoj regiji. 

Međutim, kada su ljudi vidjeli koliko male hidroelektrane štete prirodi i rijekama, kada su u rijekama vidjeli cijevi u koje ulazi pitka voda puna bioraznolikosti, a s druge strane izlazi mrtva, u kojoj više nema života, počeli su se pitati što je tu održivo i obnovljivo.

Nositeljice spomenutih borbi često su žene, pritom nerijetko žene starije životne dobi iz ruralnih područja, umjesto “uobičajenih osumnjičenika” – okolišnih udruga i aktivista. Možete li nam reći nešto više o njima, njihovoj motivaciji za borbu, kao i o tome kako je borba za očuvanje rijeka srušila neke mitove o ruralnim zajednicama kao bastionima konzervativizma, nacionalizma, tradicije…?

Ovo je bio centralni dio mog istraživanja jer borbe nisu pokrenuli ti “uobičajeni osumnjičenici”, već ljudi iz ruralnih područja, u velikom broju žene koje su bile iznimno aktivne i često na prvoj liniji u tim borbama. 

Mislim da su ljubav i emotivna veza prema rijekama izgradile neke istinske grassroots pokrete, dok su lokalne ekološke organizacije i lokalni ekolozi i aktivisti te borbe prepoznali kao autentične i podržali ih.

To je vrlo zanimljivo jer ljudi iz tih sredina nisu imali nikakvog iskustva u aktivizmu i uspjeli su promijeniti narativ koji ruralna mjesta prikazuje kao mjesta konzervativizma, nacionalizma, itd. Oni su artikulirali ljubav prema vlastitom kraju, prema zemlji, pa čak i neki oblik patriotizma, ali na ekološki, inkluzivan način.

Pokazali da se ta ljubav može dijeliti i širiti, da može motivirati ljude da se povezuju i budu solidarni jedni prema drugima, da prelaze sve vrste granice. Imamo tako primjer Hrabrih žena Krušice koje su otputovale u selo Dadince da podrže blokadu u Srbiji.

Aktivisti i lokalno stanovništvo kažu da rijeke teku i prelaze sve granice, pa je tako borba za rijeke uspjela stvoriti novu suradnju, solidarnost i zajedništvo u regionu te je razne inicijative spojila u savez “Odbranimo r(ij)eke Balkana”, koji je nastao u Sarajevu 2021. godine i okupio 30 lokalnih inicijativa ujedinjenih da pomognu jedni drugima u zajedničkoj borbi.

Htjela bih spomenuti i slučaj Crne gore, gdje se lokalne organizacije bore protiv hidroelektrane na rijeci Komarnici. Projekt vodi Elektroprivreda Crne gore, koja planira veliku akumulacijsku hidroelektranu na rijeci Komarnici i na kanjonu. Projekt prijeti potapanjem jednog od zadnjih divljih kanona u Europi, koji ima neprocjenjivu vrijednost kada govorimo o bioraznolikosti. Aktivisti i lokalne inicijative iz regionalnog Saveza su 2023. godine došli dati podršku aktivistima u Crnoj Gori.

U kolovozu je savez “Odbranimo r(ij)eke Balkana” pružio podršku aktivistima iz Tuzle povodom objave nacrta prostornog plana Tuzlanskog kantona koji predviđa mogućnost rudarenja kritičnih minerala u ovom dijelu BiH.

Borba se, dakle, prometnula ne samo u borbu za obranu rijeka ili protiv malih hidroelektrana, već i protiv rudarenja kritičnih sirovina. Borba se širi, ispoljava se zajedništvo i prelazak svih granica, od nacionalnih do političkih.

Jeste li proučavajući borbe protiv malih hidroelektrana i za očuvanje rijeka u BiH i Srbiji uočili neke sličnosti? Primjerice, je li direktnim akcijama prethodio neki tip institucionalne borbe koji je zakazao?

Na lokalnom nivou ljudi su pokušali vršiti pritisak kroz mjesne zajednice ili peticije uključenim općinama, pokušavali su biti uključeni u javne rasprave. Međutim, u brojnim situacijama borba se nije mogla nastaviti  pravnim putem i često je bilo potrebno pokrenuti direktnu akciju. Lokalne institucije jednostavno nisu slušale volju građana, nisu im odgovarale na upite.

Onda je krenulo, primjerice, blokiranje mašina i čuvanje straže pored rijeka. Najpoznatiji primjer su žene Krušice koje su godinu dana dežurale kraj svoje rijeke, dan i noć. Nisu tu, naravno, bile samo žene, već i muškarci, cijela lokalna zajednica.

Mještani iz doline Neretvice stali ispred bagera i uspjeli spriječiti gradnju 15 malih hidroelektrana, i to protiv javnog preduzeća Elektroprivreda BiH. I u tom slučaju, ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine došli su da im pruže podršku inspirisani njihovom borbom.

Do blokada, pa čak i sukoba s investitorom, došlo je i u Toplom dolu u Srbiji. U selu Dadince u općini Vlasotince u Srbiji organizirane su i blokade jer je investitor usred noći došao s bagerima i pokušao pokrenuti radove.

Borbe su se morale prilagoditi i državnoj, tj. političkoj situaciji. Tako je Koalicija za zaštitu rijeka Bosne i Hercegovine uspjela je dovesti parlament Federacije do toga da izmjene Zakon o električnoj energiji, čime je zabranjena izgradnja novih malih hidroelektrana na teritoriju Federacije. Sad se to pokušava postići i u Republici Srpskoj. Borba protiv malih hidroelektrana u Srbiji uspjela je dovesti do toga da se male hidroelektrane izbrišu iz nekoliko prostornih planova u nekoliko općina.

Borba za očuvanje rijeka potom se povezala s drugim okolišnim borbama, poput one protiv iskopavanja litija u Srbiji, što je postala i jako teška borba protiv vlasti, korupcije i jednog režima.

Dakle, borbe su na lokalnom nivou počele slično, ali su se razvile u različitim smjerovima, uglavnom da se prilagode preprekama i strategijama koje su se trebale provoditi u svakoj državi i lokalnom kontekstu.

Veliki dio borbi urodio je plodom. Primjerice, hrabre žene Kruščice spriječile su izgradnju dviju malih hidroelektrane kod Viteza. Prije koji dan obilježena je godišnjica obrane rijeke Une od ilegalne gradnje male hidroelektrane na toj zaštićenoj rijeci. Međutim, posljedice okolišne devastacije još nisu sanirane, odgovorni nisu kažnjeni, a institucije ili ne odgovaraju na upite ili odgovore nemaju. Uz to, na nekim rijekama širi se masovni i neplanski turizam. Što se događa nakon pobjeda, kako rijeke i zajednicu dišu?

Baš je primjer rijeke Une dobar. Naime, u nedjelju smo se skupili da proslavimo godišnjicu pobjede i došli do zaključka da se borba treba nastaviti, pa i na pravnom nivou. Nakon uspješne borbe treba slijediti i neka implementacija, a u slučaju Une neophodno je pokrenuti inicijativu za zaštitu rijeke cijelim njenim tokom, od izvora do ušća; znači, kroz Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Sad se formira nova strategija koja bi omogućila neku veću i višu razinu obrane rijeka, ne samo od štetnih projekata poput malih hidroelektrana, već i od drugog tipa zagađenja – nelegalne gradnje, kao i masovnog, nekontroliranog i neplanskog  turizma. To je moguće jedino kroz zajedničku borbu, kroz prekograničnu suradnju koju su započele lokalne inicijative aktivisti i aktivistkinje, a sada treba stvoriti pritisak da dođe i do suradnje između institucija.

Kao što sam već navela, rijeke ne poznaju granice i ako je jedna rijeka zagađena na izvoru negdje u Hrvatskoj, šteta će nastati i na ušću te rijeke te njenim pritocima u BiH.

Rijeke nas povezuju, povezuju cijelu regiju, a borbe za pravdu i demokratizaciju se nastavljaju. Mislim da je jako bitno da je tako nešto uopće pokrenuto u ovoj regiji i mislim da nam može dati primjer alternative – razvoja regije na pravednom i ekološki održivom pristupu regija razvija na neki zaista pravedan i ekološki način. A to se ne može desiti bez ljudi koji svakodnevno žive uz te rijeke i s tim rijekama.