Energetski trendovi: Naftna industrija ulaže milijarde samo da održi status quo
Najnovija izvješća Međunarodne agencije za energiju otkrivaju da naftna industrija ulaže stotine milijardi dolara kako bi usporila pad proizvodnje nafte i plina, kao i da razvoj niskougljičnog vodika ostaje daleko ispod planiranih ciljeva.
Međunarodna agencija za energiju (IEA) u rujnu je objavila dva izvješća koja pružaju uvid u najnovije trendove u energetici. Jedno istražuje stope pada proizvodnje naftnih i plinskih polja, dok drugo analizira globalnu potražnju za vodikom.
Razumijevanje stopa pada proizvodnje – godišnje stope kojom opada proizvodnja iz postojećih naftnih i plinskih polja – ključno je za procjenu budućih izgleda ponude nafte i plina, a time i ravnoteže na tržištu, navodi IEA. Izvješće pod nazivom “Implikacije stopa pada proizvodnje naftnih i plinskih polja” otkriva da fosilna industrija troši golema sredstva da održi proizvodnju na sadašnjim razinama, kao rezultat iscrpljivanja postojećih nalazišta nafte i plina. Bez dodatnih ulaganja, zaključuje IEA, svijet bi svake godine mogao gubiti ekvivalent proizvodnje nafte Brazila i Norveške zajedno.
S druge strane, izvješće “Globalni pregled tržišta vodika 2025.” govori da globalna potražnja za vodikom u protekloj godini bilježi skroman rast od 2 % u odnosu na 2023. godinu. Većina potrošnje dolazi iz sektora koji već tradicionalno koriste vodik, dok nova primjena ostaje na minimalnoj razini – manje od jedan posto ukupne potražnje.
Golemi troškovi naftaša
Prirodni pad proizvodnje iz postojećih naftnih i plinskih polja fosilnu industriju godišnje košta oko 500 milijardi dolara. Gotovo 90 % godišnjih ulaganja usmjereno je isključivo na kompenzaciju tog pada, ne na proširenje kapaciteta.
Međunarodna agencija za energiju do tih je podataka došla analizom oko 15 000 naftnih i plinskih polja diljem svijeta.
Stopa pada pritom varira ovisno o vrsti polja i njihovoj geografskoj lokaciji. Primjerice, kopnena naftna polja na Bliskom istoku bilježe pad manji od 2 % godišnje, dok manja podmorska naftna i plinska polja u Europi u prosjeku gube više od 15 % proizvodnje svake godine.
Sve to znači da bi održavanje sadašnje razine globalne proizvodnje dugoročno zahtijevalo kontinuirano razvijanje novih nalazišta. Čak i uz nastavak ulaganja u postojeća polja, IEA procjenjuje da bi do 2050. godine bilo potrebno osigurati više od 45 milijuna barela nafte dnevno te 2000 milijardi kubičnih metara plina iz novih konvencionalnih izvora, samo kako bi se zadržala današnja razina proizvodnje.
Uz to, struktura globalne proizvodnje znatno se promijenila u posljednjem desetljeću. Nekonvencionalni izvori – poput nafte iz stijena i plina iz škriljevca – zauzimaju sve veći udio. Dok su početkom 2000-tih konvencionalna naftna polja činila 97 % svjetske proizvodnje, taj je udio do 2024. pao na 77 %.
IEA u obzir uzima i scenarij ubrzane energetske tranzicije, odnosno ograničavanja globalnog zatopljenja na 1,5 °C iznad predindustrijske razine. U takvom razvoju događaja, potražnja za naftom i plinom drastično bi pala i time bi nestala potreba za novim ulaganjima u proizvodnju.
> > Novo UN-ovo izvješće pokazuje da svijet prelazi na čistu energiju
Vodik: Ambicije rastu, ali projekti kasne
Kad je riječ o vodiku s niskim emisijama – takozvanom plavom i zelenom vodiku – IEA upozorava da primjena zaostaje za ambicijama postavljenima u prethodnim godinama. Ključni razlozi su visoki troškovi proizvodnje, neizvjesna potražnja, regulatorne prepreke i spor razvoj infrastrukture.
Zbog tih izazova, potencijalna proizvodnja do 2030. godine na temelju najavljenih projekata znatno je smanjena. Prema novim procjenama, ona bi mogla dosegnuti 37 milijuna tona godišnje, u odnosu na 49 milijuna tona koliko je predviđeno prošle godine.
Ipak, sektor pokazuje znakove rasta. Od 2020. godine, kada je bilo aktivno tek nekoliko demonstracijskih postrojenja, odobreno je oko 200 novih projekata za proizvodnju vodika s niskim emisijama.
“Proizvodnja vodika s niskim emisijama iz projekata koji su danas u funkciji ili su dobili odobrenje trebala bi do 2030. godine dosegnuti 4,2 milijuna tona godišnje, što je peterostruko povećanje u usporedbi s proizvodnjom iz 2024. godine. Iako je to znatno niže od ambicija država i kompanija na početku ovog desetljeća, ipak predstavlja rast s manje od jedan posto ukupne proizvodnje vodika danas na oko četiri posto u 2030. godini”, stoji u izvješću.
Jedna od ključnih prepreka ostaje visoka cijena proizvodnje vodika s niskim emisijama, koja je i dalje znatno viša u usporedbi s vodikom dobivenim iz fosilnih izvora. Na to utječe i porast cijena elektrolizatora, djelomično zbog inflacije i sporog razvoja tehnologije.
No, IEA predviđa da bi se ta razlika mogla značajno smanjiti do kraja desetljeća, pri čemu bi Kina mogla odigrati ključnu ulogu.
Uloga Kine
Vodik s niskim emisijama u Kini mogao bi postati konkurentan do kraja desetljeća, ponajprije zahvaljujući niskim cijenama tehnologije i kapitala. Kina trenutačno prednjači u proizvodnji i implementaciji elektrolizatora, ključne tehnologije za proizvodnju zelenog vodika.
Prema podacima IEA-e, globalni instalirani kapacitet elektrolize dosegao je 2 gigavata (GW) u 2024. godini. Do srpnja ove godine dodano je više od 1 GW, pri čemu kineski projekti čine 65 % ukupnih instaliranih kapaciteta i onih za koje je već donesena konačna investicijska odluka.
Međutim, unatoč tehnološkoj prednosti, kineski elektrolizatori suočeni su s preprekama za širu međunarodnu primjenu.
Za korištenje izvan Kine, potrebna je prilagodba lokalnim tehničkim i sigurnosnim standardima, što može povećati troškove proizvodnje i umanjiti konkurentske prednosti.
Dodatne izazove predstavljaju i neizvjesnosti oko održavanja, dostupnosti rezervnih dijelova i servisa, što investitorima izvan Kine stvara dodatni rizik.
> > “Zeleni vodik” razvija se puno sporije od očekivanja