Nakon 20 godina pregovora ratificiran Sporazum o otvorenom moru
Svijet je dobio prvi pravno obvezujući sporazum za zaštitu morske bioraznolikosti u međunarodnim vodama. Sporazum o otvorenom moru, koji je ratificirala i Hrvatska, stupa na snagu početkom 2026. godine i predstavlja povijesni iskorak u upravljanju globalnim morskim dobrima. Cilj je očuvati najmanje 30 posto otvorenog mora do kraja desetljeća – prostora koji gotovo nitko ne štiti, a svi koriste.
Nakon više od 20 godina pregovora, ratificiran je Sporazum UN-a o očuvanju i održivoj uporabi morske bioraznolikosti i područja izvan nacionalnih nadležnosti (BBNJ), poznat i kao Sporazum o otvorenom moru (High Seas Treaty).
Ovaj pravno obvezujući dokument prvi put omogućava proglašenje zaštićenih područja na otvorenom moru, koje čini gotovo dvije trećine površine svjetskih mora. Danas je zaštićeno svega 1,2 % tog morskog prostranstva.
Sporazum će stupiti na snagu u siječnju 2026. godine, 120 dana nakon što ga je, kao 60. država, ratificirao Maroko. Glavni cilj je zaštititi najmanje 30 % otvorenog mora do 2030. godine. Taj cilj dogovoren je 2022. godine na UN-ovoj Konferenciji o bioraznolikosti COP15, održanoj u kanadskom Montrealu.
Otvoreno more obuhvaća sve morske prostore izvan isključivih gospodarskih pojaseva, teritorijalnih i unutarnjih voda država, uključujući i arhipelaške vode otočkih zemalja. Riječ je o zajedničkom resursu dostupnom svim zemljama, bez obzira na to imaju li izlaz na more.
Sadržaj (kliknite na link da skočite na odlomak):
Kako zaštititi more koje ne pripada nikome?
Kako u praksi funkcionira Sporazum o otvorenom moru?
Što je Konvencija o pravu mora?
Kako su tekli pregovori?
Je li Hrvatska među prvih 60 zemalja koje su ratificirale Sporazum?
Kako zaštititi more koje ne pripada nikome?
Sporazum o otvorenom moru prekretnica je u međunarodnom pravu mora jer prvi put uspostavlja pravni okvir za zaštitu morske biološke raznolikosti u područjima izvan nacionalne jurisdikcije.
Temelji se na četiri ključna mehanizma: pravedna raspodjela koristi od morskih genetskih resursa, uspostava zaštićenih morskih područja, procjene utjecaja na okoliš te izgradnja kapaciteta za razvoj i prijenos morske tehnologije (znanost o moru, priručnici, standardi i smjernice, znanje, vještine, itd.), što se primarno odnosi na tzv. zemlje u razvoju.
“Potrebno je na dosljedan i kooperativan način riješiti problem gubitka biološke raznolikosti i degradacije oceanskih ekosustava, posebno zbog utjecaja klimatskih promjena na morske ekosustave, primjerice zagrijavanje i deoksigenacija oceana, kao i probleme zakiseljavanja oceana, onečišćenja (uključujući onečišćenje plastikom) te neodrživog iskorištavanja.
Na temelju Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS) potrebno je uspostaviti sveobuhvatan svjetski režim kako bi se bolje odgovorilo na pitanje očuvanja i održivog iskorištavanja morske biološke raznolikosti na područjima izvan nacionalne jurisdikcije”, navodi se u prijedlogu Europske komisije o potpisivanju Sporazuma iz lipnja 2023. godine.
Kako u praksi funkcionira Sporazum o otvorenom moru?
Kako smo pisali, uspostavljanje morskih zaštićenih područja predviđeno je kao participativan proces: država ili skupina država mogu predložiti određeno područje otvorenog mora za zaštitu. Prijedlog mora sadržavati zemljopisne koordinate, opis ekoloških vrijednosti i prijetnji te nacrt plana upravljanja s odgovarajućim mjerama zaštite.
Prijedlozi će se zatim razmatrati i usvajati glasanjem država potpisnica Sporazuma. Uspostavom takvih područja omogućit će se očuvanje ključnih morskih ekosustava, veća otpornost mora na utjecaje poput deoksidacije ili zakiseljavanja mora te zagrijavanja.
Jedna od najspornijih točaka u pregovorima o Sporazumu o otvorenom moru bila je pravedna raspodjela financijske koristi od morskih genetskih resursa. Riječ je o bilo kojem materijalu morskog biljnog, životinjskog, mikrobnog ili drugog podrijetla koji sadržava nasljedne osobine od moguće znanstvene, medicinske ili komercijalne vrijednosti, što se osobito odnosi na farmaceutsku, prehrambenu i kozmetičku industriju.
Budući da se nalaze u međunarodnim vodama, njihovo iskorištavanje dugo je bilo moguće bez ikakve obveze dijeljenja koristi s ostatkom svijeta. Prema podacima znanstvenog časopisa Nature, čak 97 % industrijskih ribarskih brodova na otvorenom moru plovi pod zastavama najbogatijih zemalja.
Sporazum o otvorenom moru mijenja tu praksu uspostavljanjem financijskog mehanizma kojim se države koje imaju tehničke i financijske kapacitete za istraživanje i iskorištavanje tih resursa obvezuju na uplatu naknada u zajednički fond, čime se nastoji osigurati da korist od morskih genetskih otkrića bude raspodijeljena pravednije i u interesu cijelog čovječanstva.
Osim raspodjele koristi, Sporazum donosi i obvezu procjene utjecaja na okoliš za sve aktivnosti na otvorenom moru koje bi mogle imati negativan učinak na ekosustave. To uključuje i nove, neregulirane prakse poput geoinženjeringa.
Države potpisnice Sporazuma obvezale su se razviti zajedničke standarde i smjernice za provođenje procjena utjecaja kako bi se osigurala transparentnost, znanstvena utemeljenost i odgovornost. Ovo je posebno važno jer su aktivnosti na otvorenom moru do sada bile izvan dosega nacionalnih zakonodavstava, a međunarodna pravila nisu postojala ili su bila vrlo fragmentirana.
> > Što je Sporazum o otvorenom moru i zašto nam je potreban?
Što je Konvencija o pravu mora?
Konvencija UN-a o pravu mora (UNCLOS) usvojena je 1982. godine i predstavlja najvažniji međunarodni pravni instrument koji regulira korištenje svjetskih mora. Često se naziva i “morskim ustavom” jer uspostavlja pravni okvir za gotovo sve morske aktivnosti – od pomorske plovidbe, ribolova i rudarenja morskog dna, do zaštite okoliša i znanstvenih istraživanja. Na snagu je stupila 1994. godine, a do danas ju je ratificiralo 169 država i Europska unija, što joj daje gotovo univerzalnu legitimnost.
Konvencija definira granice i pravila za sve morske zone: teritorijalno more koje se proteže do 12 morskih milja od obale, isključivi gospodarski pojas (EEZ) koji se proteže do 200 morskih milja, epikontinentalni pojas koji obuhvaća podmorje i morsko dno izvan EEZ-a, te otvoreno more i zonu međunarodnog podmorja, koja je ovom Konvencijom proglašena općim dobrom čovječanstva.
Osim što uređuje prava i obveze država u pomorskom prometu i iskorištavanju morskih resursa, Konvencija postavlja i temeljne obveze u pogledu zaštite morskog okoliša, promicanja održivog korištenja resursa te međunarodne znanstvene suradnje.
Iako Konvencija obuhvaća i pitanja biološke raznolikosti, zaštita otvorenog mora dugo je bila fragmentirana i ograničena. Upravo zato je donesen Sporazum o otvorenom moru, kao njezin provedbeni instrument koji popunjava pravnu prazninu u zaštiti morske bioraznolikosti u područjima izvan nacionalnih nadležnosti.
Kako su tekli pregovori?
Ideja o stvaranju međunarodnog pravnog instrumenta za zaštitu morske bioraznolikosti izvan nacionalne jurisdikcije pojavila se početkom 2000-tih. Opća skupština UN-a 2004. godine osnovala je posebnu radnu skupinu za razmatranje potreba i mogućnosti za takav pravni okvir.
Tijekom narednih deset godina odvijali su se brojni sastanci, konzultacije i političke rasprave – ali bez formalnog napretka. Tek 2015. godine postignut je politički konsenzus da je potrebno započeti pripreme za međunarodni, pravno obvezujući instrument.
Prvi formalni međuvladini pregovori započeli su 2018. godine, a nakon pet rundi pregovora usuglašen je konačni tekst Sporazuma . Usvojen je u lipnju 2023. godine, a ratifikacija 60. države u rujnu 2025. godine označila je početak njegove primjene.
Je li Hrvatska među prvih 60 zemalja koje su ratificirale Sporazum?
Hrvatski sabor je u lipnju ove godine izglasao ratifikaciju Sporazuma o otvorenom moru. Sporazum je u Saboru usvojen jednoglasno, za njega je glasalo svih 119 prisutnih zastupnica i zastupnika, i Hrvatska je tako postala 33. zemlja svijeta koja je ratificirala.