Zašto se Europa i Arktik zagrijavaju brže od ostatka svijeta?
Europa i Arktik zagrijavaju se brže od ostatka svijeta. Ovaj trend nije samo statistički podatak, on već oblikuje vremenske obrasce i utječe na ekosustave. Razumijevanje tih procesa ključno je za donošenje politika prilagodbe i ublažavanja klimatskih promjena.
Nebrojeno puta upozorili smo da se Europa, a s njom i Mediteran, zagrijavaju brže od ostatka svijeta. Ali što to konkretno znači i na čemu se tvrdnja temelji?
Klimatske promjene uzrokuju globalno zatopljenje, ali različiti dijelovi svijeta to zatopljenje “osjećaju” različitim intenzitetom. Podaci Europske službe za klimatske promjene Copernicus pokazuju da u zagrijavanju prednjače Europa (uključujući našu mediteransku regiju) i Arktik.
Taj trend nije slučajan ni privremen; proizlazi iz kombinacije geografskih, atmosferskih i klimatskih procesa koje Copernicus sustavno mjeri i analizira.
> > Godina za nama je treća najtoplija u povijesti mjerenja
Koliko brže se zagrijavaju i zašto?
Od osamdesetih godina prošlog stoljeća Europa se zagrijava otprilike dvostruko brže od globalnog prosjeka. Godišnja izvješća o stanju klime u Europi pokazuju da se europska klima mijenja, i to na gore.
Godina 2024. najtoplija je otkako postoje mjerenja, a sve upućuje da će se neslavni rekordi obarati i u godinama koje su pred nama. Na jugoistoku “starog kontinenta” toplinski valovi sve su češći i intenzivniji, a klimatske su promjene učinile toplinski val koji je prošlog lipnja pogodio Europu triput smrtonosnijim nego što bi bio bez dodatnog zagrijavanja.
Dio tog trenda može se objasniti klimatskom osjetljivošću kopna: kopno se zagrijava brže od mora jer ima manju toplinsku masu i manje kapaciteta za apsorpciju topline bez promjene temperature, pa Europa – kao kontinent s velikim udjelom kopna – pokazuje veće temperaturne anomalije nego svjetski prosjek.
Razlog su i promjene u atmosferskim obrascima koje prenose toplinu prema srednjim geografskim širinama. Budući da je Europa geografski i klimatski povezana s Arktikom, pojačano zagrijavanje Arktika prenosi se dalje na srednje geografske širine, uključujući Europu.
> > Stanje klime u Europi: Proteklu godinu obilježile poplave i toplinski valovi
Arktik se također zagrijava značajno brže od globalnog prosjeka – čak do 4 puta brže u zadnjih nekoliko desetljeća, što znanstvena literatura opisuje kao arktičku amplifikaciju.
Riječ je o fenomenu koji je ponajprije povezan s gubitkom snijega i morskog leda te promjenama u atmosferskoj cirkulaciji.
Gubitak morskog leda i snijega, naime, smanjuje refleksivnost površine. Tamnija površina mora i tla apsorbiraju više sunčeve energije nego svjetliji led ili snijeg (svježi snijeg može reflektirati do čak 90 posto Sunčeve energije natrag u svemir), a efekt je poznat kao albedo – o čemu smo također pisali. To zatim dovodi do dodatnog zagrijavanja zraka i okolnih površina.
Kako smo nedavno pisali, na Arktiku je mjesečno prostiranje leda bilo najniže u povijesti mjerenja za siječanj, veljaču, ožujak i prosinac, a drugo najniže u lipnju i listopadu.
> > Albedo i sadnja šuma – često zanemareni klimatski problem
Ima neka tajna veza*
Promjene na Arktiku ne odražavaju se samo na polarne regije. Iako znanstvena zajednica još uvijek aktivno istražuje točne mehanizme, istraživanja pokazuju da gubitak arktičkog leda i ubrzano zagrijavanje mogu utjecati na atmosferske obrasce diljem sjeverne hemisfere, uključujući i Europu.
Jedan od povezanih aspekata je utjecaj na mlaznu struju – pojas snažnih vjetrova u gornjim slojevima atmosfere (gornjoj troposferi i stratosferi) koji usmjerava vremenske sustave. Mlazna struja ima važnu ulogu u općoj cirkulaciji atmosfere i tijesno je vezana za atmosferske fronte niskoga tlaka i ciklone; metaforički ju je najlakše opisati kao “rijeku zraka”, koja arktičku hladnoću nosi prema jugu ili topli zrak transportira prema sjeveru.
Gubitak morskog leda može dovesti do promjena u temperaturnom kontrastu između Arktika i srednjih geografskih širina, što može utjecati na ponašanje mlazne struje te doprinijeti npr. produženim toplinskim valovima.
Na koncu, znanstvenici ukazuju i da smanjenje onečišćenja zraka posljednjih desetljeća ima ulogu u zagrijavanju. Zahvaljujući pojačanoj svijesti o zaštiti okoliša, posljedicama klimatskih promjena i pratećim politikama prilagodbe, posljednjih desetljeća u atmosferi je smanjena količina aerosola, sitnih lebdećih čestica koje djelomično reflektiraju sunčevu energiju. Njihovo smanjenje znači da je zrak nad Europom i Arktikom danas čišći nego što je nekad bio; istovremeno, zbog smanjene reflektivnosti, više sunčeve energije dopire do površine, što potiče lokalno zagrijavanje.
Što se događa na Mediteranu?
Klimatski ekstremi na Mediteranu odavno nisu rijetkost. Lipanj iza nas u Španjolskoj je bio najtopliji od 1914. godine, kada su mjerenja počela; prosječna temperatura zraka iznosila je 26 °C. U susjednoj Italiji su u 17 od 27 većih gradova zabilježeni toplinski valovi.
Visoke temperature zraka povećavaju i temperaturu Sredozemnog mora. Zato ne iznenađuju podaci Europske službe za klimatske promjene Copernicus, koja je u lipnju prošle godine tjedan objavila kartu Mediterana i crvenom bojom označila područja gdje je temperatura mora bila viša za 5 °C u odnosu na sezonski prosjek.
Mediteran se zagrijava oko 20 % brže od globalnog prosjeka, što dodatno opterećuje već ranjive ekosustave, gospodarstvo i društva u regiji u kojoj živi više od 500 milijuna ljudi.
Zagrijavanje od 2 °C moglo bi smanjiti količinu oborina za približno 10 % do 15 %. U scenariju zagrijavanja između 2 °C i 4 °C, količina oborina u južnom dijelu Europi mogla bi se smanjiti do 30 %. Temperatura mora mogla bi porasti između 1,8 °C i 3,5 °C do kraja stoljeća, što će biti posebno izraženo u Španjolskoj te istočnom Mediteranu.
> > Gori more: O morskim toplinskim valovima na Jadranu i Mediteranu
Mimo navedenih, postoje još neki razlozi zbog kojih se Mediteran zagrijava brže od prosjeka. Najvažniji faktor je geografija.
Sredozemno je more, naime, relativno plitko i s otvorenim je oceanima povezano uskim morskim prolazima, što otežava cirkulaciju vode. Zbog toga se toplina u Mediteranu akumulira brže nego u otvorenim morima.
Kako je Sredozemno more relativno plitko, zbog rasta temperature dolazi do značajnog isparavanja, što povećava slanost i dodatno potiče zadržavanje topline. Zbog već spomenute činjenice da se kopno zagrijava brže od mora, stvara se povratna sprega koja na Mediteranu dovodi do sve učestalijih toplinskih valova.
Na koncu, dodatan problem predstavlja ubrzana urbanizacija mediteranskog bazena, potaknuta prije svega turistifikacijom ove regije. Zbivanja uz hrvatsku obalu zadnjih desetljeća vrlo dobro ilustriraju ovaj problem: zbog želje da se povećaju smještajni kapaciteti i druge turističke usluge, obilno se izlijeva beton i krči vegetacija, što stvara okolišnu štetu te doprinosi lokalnom zagrijavanju.