Desetljeće nečinjenja: Kako je birokracija “pojela” prilagodbu

“Mi ćemo morati cjelokupnu situaciju oko ugroza od potencijalnih šumskih požara početi prevenirati puno ozbiljnije”

Riječi su to županijskog vatrogasnog zapovjednika u Istri Dine Kozlevca koji je u programu HRT-a nabrojao nekoliko mogućih mjera prilagodbe požarima, poput čišćenja šumskih površina i stvaranja protupožarnih pojaseva oko kuća i naselja.

Njegovo upozorenje stiglo je nekoliko dana nakon razornog požara u Omišu koji je odnio jedan ljudski život, ozlijedio više desetaka osoba te uništio brojne kuće i automobile.

U danima nakon požara mogle su se čuti kritike da nisu postojale jasne upute kao i da se nije aktivirao SRUUK, sustav za rano upozoravanje i upravljanje krizama. Kao i u slučaju svih većih katastrofa, građani su se, s pravom, zapitali: jesmo li se mogli bolje pripremiti?

Prilagodba klimatskim ekstremima, požarima, sušama i poplavama, od iznimne je važnosti. Hrvatska je među europskim zemljama koje su zbog klimatskih promjena posebno izložene rizicima od ekstremnih vremenskih pojava.

Međutim, država već skoro deset godina ne poduzima konkretne mjere kako bi ublažila posljedice, a sam proces prilagodbe zapeo je u raljama hrvatske birokracije.

Nazire se akcijski plan

Podsjetimo, iako je Hrvatska još 2017. godine izradila Strategiju prilagodbe klimatskim promjenama te prateći nacrt Akcijskog plana, država nikad nije usvojila te dokumente, već je naknadno krenula u pisanje nove strategije koja je usvojena u travnju 2020. godine.

Međutim, šest godina nakon usvajanja još ne postoji usvojeni akcijski plan koji bi definirao jasne mjere, odredio tko ih provodi te precizirao koliko sredstava treba izdvojiti za njihovu realizaciju. Time je strategija ostala samo mrtvo slovo na papiru.

Da je država ranije usvojila akcijski plan te započela njegovu provedbu, Hrvatska bi svakako bila barem malo više pripremljena za posljedice klimatske krize kakve proživljavamo ovoga ljeta, a koje će u budućnosti biti još intenzivnije.

Državna revizija je prije godinu i pol dana utvrdila brojne propuste u načinu na koji se Hrvatska prilagođava klimatskoj krizi. Sve se događa sporo, koordinacija među različitim sektorima i razinama vlasti je loša, a nema ni jasne evidencije o tome što se točno radi ni koji su učinci tog rada. Jedan od propusta je bio upravo nedostatak akcijskog plana koji bi se, prema informacijama koje smo dobili od nadležnog ministarstva, trebao naći u javnom savjetovanju krajem ovog mjeseca.

No čak i kada bude predstavljen javnosti, proći će neko vrijeme prije nego akcijski plan zaživi. Javno savjetovanje u pravilu traje 30 dana, nakon čega resorno ministarstvo mora obraditi komentare i objaviti izvješće o savjetovanju. Nakon savjetovanja, prijedlog plana prolazi proceduru usuglašavanja s drugim tijelima prije nego što bude upućen u saborsku proceduru, gdje prolazi kroz prvo i drugo čitanje.

Drugim riječima, od početka savjetovanja do konačnog usvajanja može proći nekoliko mjeseci do više od godinu dana. 

Bujanje birokracije

U međuvremenu, resorno će Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije još raditi na preporukama koje je dobilo od Državne revizije. Kako su nam javili, šest od njih 13 je u cijelosti provedeno, šest ih se nalazi u provedbi dok se odgovor na jednu od preporuka još planira.

Međutim, preporuke koje su usvojene ne odnose se na provođenje konkretnih mjera prilagodbe, već na stvaranje birokratskog temelja koji će jednog dana pratiti njihovu provedbu.

Tako su, u zadnjih godinu i pol dana, ojačani kapaciteti resornog ministarstva za poslove prilagodbe, osnovano je Povjerenstvo za međusektorsku koordinaciju za politiku i mjere, izrađen je nacrt Akcijskog plana. Donošenjem novog Zakona o klimatskim promjenama i zaštiti ozonskog sloja definirana su nadležna tijela za provedbu mjera te su uređene obveze izvješćivanja županija, Grada Zagreba i velikih gradova. Osim toga, dostavljena su nacionalna i međunarodna izvješća prema UNFCCC-u.

Kada je riječ o sustavu praćenja provedbe strategije, iz ministarstva nam javljaju da je on u fazi uspostave. Planirana je izrada informatičke platforme koja bi trebala pratiti napredak provedbe mjera, pokazatelje uspješnosti te uložena financijska sredstva. Preporuka koja još nije provedena odnosi se na uključivanje predstavnika svih ranjivih skupina u proces donošenja odluka o politici prilagodbe klimatskim promjenama.

Za tako nešto, navode, potrebno je dovršiti analizu utjecaja klimatskih promjena na ranjive skupine. 

Skupa ulaganja

Strategijom usvojenom u travnju 2020. utvrđeno je osam ranjivih sektora i dvije međusektorske teme te je procijenjeno da za provedbu 83 mjere treba uložiti 3,6 milijardi eura. Kako smo već pisali, najveći dio njih su administrativne, političke, zakonodavne, tehničke i planske mjere, mjere jačanja svijesti te mjere koje su vezane za znanstveni rad.

Relativno je mali broj tzv. strukturnih mjera, kao što su npr. izgradnja zaštitnih brana i zidova te hidrotehničkih objekata, pošumljavanje, podizanje zelene infrastrukture, jačanje apsorpcijske sposobnosti zemljišta za prihvat viška vode i slično.

U strategiji se to pravda na ovaj način: prilagodba klimatskim promjenama ulazi u one aktivnosti koje treba planirati na iznimno dugi rok, uz veliki broj neizvjesnosti i nesigurnosti. Kako stoji u dokumentu, strukturne mjere zahtijevaju iznimno velika financijska ulaganja, a njihovi će se učinci osjetiti tek u dalekoj budućnosti, uz pretpostavku da se ostvare očekivane projekcije o klimatskim promjenama.

Društveni dogovor

Osim toga, provođenje takvih mjera ponekad, osim financijskih ulaganja, uključuje i širi društveni konsenzus. Ovako je to objasnio vatrogasni zapovjednik Kozlevac, spomenut na početku teksta, kada je govorio o prilagodbi požarima:

“Vizualno je lijepo vidjeti da je bor naslonjen na kuću, ali on tu kuću pretvara u potencijalnu opasnost kao što smo sad vidjeli jer se požar prenosio sa zelenila na objekte. Mi ćemo morati napraviti pojaseve oko naselja, što vizualno možda neće biti tako lijepo, ali će biti sigurnije. Tu imamo prostora i tu ćemo morati raditi, ali za tako nešto se mora opredijeliti cijela zajednica.”

To je samo jedan primjer promjena u okolišu kakve zahtijeva prilagodba na klimatske promjene, a za čije su provođenje potrebni društveni dogovor i svijest o nužnosti djelovanja.

Da se Hrvatska treba “uozbiljiti”, navodi i Europska komisija u svojim preporukama iz prošle godine. U njima stoji da, zbog izloženosti klimatskim rizicima i njihovom mogućem gospodarskom učinku, država treba ubrzati prilagodbu klimatskim promjenama i otpornost vodnog sustava te ulagati u infrastrukturu otpornu na klimatske promjene.

Učinci takvih mjera i politika možda nisu vidljivi već sutradan ili naredne godine, no to ne znači da ih ne bismo trebali početi provoditi odmah.