Nermin Alihodžić: Nismo uspjeli, što dalje?

Sada je i službeno, nismo uspjeli. 

Progam Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP), čiji su osnovni zadataci koordiniranje globalnog odgovora na ekološke izazove, borba protiv klimatskih promjena, zagađenja, gubitka biodiverziteta i implementiranje ciljeva održivog razvoja, ovoga je mjeseca u “Izvještaju o ograničavanju prekoračenja” konstatirao će se u naredih nekoliko godina globalna temperatura povećati za najmanje 1,5 °C u odnosu na predindustrijsko doba, a vjerojatnija opcija je globalni porast temperature za 1,8 °C.

Premda se još od pedesetih godina prošlog stoljeća sa sigurnošću zna da način na koji dobivamo energiju i uvjeti pod kojima eksploatiramo prirodu vode ka uništenju klime na Zemlji, bilo je potrebno da svijet zadese prve kataklizme u vidu velikih požara i poplava pa da se desi skup Konferencija o klimatskim promjenama 2015. godine. Ovo okupljanje država, prema mjestu održavanja nazvano “Pariška konferencija”, rezultiralo je usvajanjem globalnog sporazuma o klimatskim promjenama. 

Jedan od glavnih ciljeva Pariškog sporazuma je zadržati porast prosječne globalne temperature u odnosu na predindustrijski period na nivou znatno nižem od 2 °C. Dogovoreno je da će se uložiti napor da porast ostane ispod 1,5 °C.

> > COP31: Što nas ove godine očekuje na UN-ovoj klimatskoj konferenciji?

Zašto ispod 1,5 °C?

Zato što su već tada procjene i dostupni znanstveni izvještaji ukazivali na kolaps ekosistema ako se probije ova granica. 

Naime, sve je ukazivalo na pojavu ekstremnih vrućina koje sa sobom donose velike šumske požare, povećanje temperature morske vode, a s njom i topljenje ledenog pokrivača na polovima, topljenje glečera na planinama, nestanak prašuma. Zalihe pitke vode i površine obradivog zemljišta značajno bi se smanjile u slučaju da se ovaj scenarij desi. Crveni alarm je bio upaljen. 

I prije i tijekom održavanja ove konferencije u Parizu države su podnosile nacionalne sveobuhvatne planove klimatskog djelovanja. To je podrazumijevalo smanjenje emisija stakleničkih plinova i obvezu da se javnost transparentno izvještava o tome kako napreduju u implementaciji svojih ciljeva. 

Poseban naglasak tada je stavljen na solidarnost. To je podrazumijevalo da će Europska unija i druge razvijene zemlje pomagati državama u razvoju tako što će financirati borbu protiv klimatskih promjena, kako bi i one mogle smanjiti emisije i izgraditi otpornost na posljedice klimatskih promjena. 

Rezultat svega gore navedenog jest najnoviji Izvještaj UNEP-a, koji nam sam po sebi govori da se u tome nije uspjelo. 

Činjenica je da je 2024. godina bila prva godina u kojoj je prosječna globalna temperatura premašila 1,5 °C. Pariški sporazum na kraju je ostao samo spisak lijepih želja, upakiran u ono što je milo i drago da se čuje, kao lijepa melodija za uši, bez stvarne želje da se djeluje u pravcu ograničavanja emisija stakleničkih plinova. 

Danas kada živimo klimatske promjene, pitanje koje se nameće jest što znači probijanje granice od 1,5 °C i kakve će biti posljedice po našu životnu sredinu, odnosno po nas same i život na Zemlji?

> > Što je zapravo COP?

O posljedicama

Jedna od prvih posljedica su ekstremne vrućine. Uz ovoliko povećanje topli dani u srednjim geografskim širinama bit će za 3 °C topliji, što znači da će 14 % svjetske populacije biti izloženo ekstremnim toplinskim valovima u svakih pet godina. 

Podizanje razine mora do 2100. godine procjenjuje se između 0,26 i 0,77 metara, u odnosu na period od 1986. do 2005. godine. 

Procjenjuje se i da porast prosječne globalne temperature od 1,5 °C znači da će oko 4 % kopnene površine Zemlje proći kroz svojevrsnu transformaciju ekosistema iz jednog tipa u drugi. Arktički ocean mogao bi jednom u stotinu godina ostati bez leda, a za koraljne grebene predviđaju se gubici za 70  do 90 %.

Milijuni ljudi mogli bi biti gurnuti u ekstremno siromaštvo. Ovdje su posebno na udaru sušne regije, male otočne države, najnerazvijenije zemlje te arktički ekosistemi. 

Predviđa se i pomicanje geografske granice tropskih bolesti, kao što je malarija, a posljedice će se osjetiti i u proizvodnji hrane, u vidu pada prinosa kukuruza, pšenice i potencijalno drugih žitarica. Stočarstvo će također biti pogođeno.

O nadi

Ako ima išta ohrabrujuće u ovakvom razvoju situacije, to je činjenica da Pariški sporazum obavezuje države “da zadrže prosječnu globalnu temperaturu znatno ispod 2 °C” u odnosu na predindustrijski nivo.

Idealno ograničenje porasta temperature za 1,5 °C smo probili. Nije ono bilo “idealno”, a nikako nije bilo sigurno, ali bilo je koliko-toliko prihvatljivo za svjetsku ekonomiju. Sada imamo drugi dio cilja – ostati ispod 2 °C. 

Upravo zbog toga prioritet ostaje smanjenje emisija stakleničkih plinova, ubrzanje prelaska na obnovljive izvore energije i povratak na 1,5 °C; ovaj put kao cilj kojem ćemo se morati približiti odozgo, a ne odozdo. 

Koliko je to realno? Prilično. 

Posebno kad imamo na umu činjenicu da su velike svjetske ekonomije, poput Kine, Europske unije ili Turske prepoznale značaj obnovljivih izvora energije i benefite koje ona nosi sa sobom, da su tehnologije postale cjenovno pristupačne svima te da su tehnologije skladištenja električne energije napredovale.

Razvijanje obnovljivih izvora energije znači otklon od fosilnih goriva, a to implicira ne samo energetsku nezavisnost, već i nezavisnost u svakom drugom pogledu u odnosu na dešavanja na svjetskom nivou.

U međuvremenu, ostaje nam da se pripremimo, što bolje možemo, na posljedice porasta prosječne globalne temperature za 1,5 °C i da se nadamo da ćemo uspjeti što prije zaustaviti emisije stakleničkih plinova ne bi li se spriječio scenarij zagrijavanja za 2 °C – tada bismo tek bili u problemu. 

U principu, doveli smo se u situaciju da biramo između dva loša scenarija i da se borimo da nas pogodi manje loš scenarij, a koliko je to dobro po nas, ostaje da vidimo.

Tekst prenosimo uz dozvolu autora, prilagođen na hrvatski jezik.