Sukob zbog nafte koja nikome ne treba

Sjedinjene Američke Države opet su se odlučile silom upetljati u unutarnju politiku Venezuele i nitko ne dvoji da se to događa zbog nafte.

Sve što se zbivalo zadnjih mjeseci – od američkih napada na venecuelanske brodove u Karipskom moru do otmice venecuelanskog diktatora Nicolása Madura i njegove supruge Cilije Flores – evidentno je motivirano glađu za resursima. Priznaje to i sam američki predsjednik Donald Trump.

Nakon što je agresiju prema Venezueli neko vrijeme pravdao neuvjerljivom laži o borbi protiv droge (iako gotovo svi narkotici koji iz Južne ulaze u Sjevernu Ameriku putuju pacifičkom rutom pa čak i državne institucije SAD-a priznaju da Venezuela, smještena s atlantske strane južnoameričkog kontinenta, u taj narko-biznis nije uključena), Trump je nakon otmice Madura promijenio priču te počeo pričati o reanimaciji venecuelanske naftne industrije kroz partnerstvo s velikim američkim fosilnim tvrtkama.

U Trumpovoj viziji, američki naftni giganti vratit će se u Venezuelu, iz koje ih je ranije izgurao Madurov prethodnik, pokojni venecuelanski predsjednik Hugo Chávez, te uložiti stotinjak milijardi dolara u eksploataciju tamošnjih naftnih polja.

Venezuela, naime, ima najveće svjetske rezerve sirove nafte pa je Trump, poznat po poduzetničko-transakcijskom pristupu politici, uočio priliku za zaradu. Međutim, kad se pobliže pogleda venecuelanski naftni biznis, Trumpova se računica pokazuje neodrživom.

Nije svaka nafta ista

Iako je točno da nijedna druga zemlja-proizvođač “crnog zlata” nema veće rezerve od Venezuele, nije sva venecuelanska nafta utrživa. Ekstrakcija značajnog dijela tih zaliha bila bi previše skupa da bi ih se moglo plasirati na tržište.

Još veći problem predstavlja činjenica da je venecuelanska nafta niske kvalitete. Radi se uglavnom o gustoj, teškoj nafti, izrazito zasićenoj sumporom, stoga su ekstrakcija, transport i obrada skuplji i kompliciraniji nego što je slučaj s lakšim vrstama sirove nafte.

Naime, naftna industrija razlikuje tri vrste sirove nafte: tešku, srednju i laganu. Ponekad se kao četvrta vrsta klasificira “ekstra teška” nafta iz bitumenskog pijeska. Što je nafta lakša, to je “kvalitetnija”; jeftinija i jednostavnija za preradu i proizvodnju derivata. Gustu je naftu također kompliciranije transportirati cjevovodima nego lakše vrste nafte.

Ovim problemima može se doskočiti. Naftu je moguće razrjeđivati za potrebe transporta. Sjedinjene Američke Države uvoze naftu iz Venezuele već desetljećima pa su američke rafinerije na obali Meksičkog zaljeva prilagođene za obradu teške nafte kakva se u toj državi crpi.

Međutim, radi se o desetljećima starim postrojenjima, izgrađenima u vrijeme dok je međunarodno naftno tržište bilo puno manje razvijeno nego danas, a dostupne količine nafte činile su se prilično ograničene te se strahovalo da će se kroz nekoliko desetljeća potpuno iscrpiti. Sjedinjene Američke Države bile su najveći svjetski neto uvoznik nafte.

S protokom vremena stvari su se značajno promijenile. Zahvaljujući “fracking revoluciji”, tehnološkom razvoju koji je omogućio crpljenje nafte s velikih dubina, Sjedinjene Američke Države postale su uvjerljivo najveći svjetski proizvođač te jedan od najvećih izvoznika sirove nafte i naftnih derivata. Od 2019. godine, SAD su neto izvoznik nafte.

Rafinerije u SAD-u i dalje koriste tešku naftu, tj. mješavine koje sadrže i tešku naftu, a koju trenutačno uvoze primarno iz Kanade. Vrlo mali udio stiže iz Venezuele, zahvaljujući izuzeću od sankcija koje je osigurala američka naftna kompanija Chevron.

Iza toga, naravno, stoji profitna logika: niža kvaliteta teške nafte ujedno znači nižu tržišnu cijenu od lakših vrsta sirove nafte pa je rafinerije koje imaju tehničke kapacitete za obradu takve nafte miješaju s lakšim vrstama nafte. Tako optimiziraju profite, a ušteda na nabavi proizvoda pretvara se u zaradu. Međutim, radi se o relativno malim potrebama, koje su već sad zadovoljene dugoročnim ugovorima s kanadskim proizvođačima.

> > Zašto Trump želi Grenland? Zbog klimatskih promjena

Neisplativo ulaganje

Nafte na međunarodnom tržištu danas, dakle, ima više nego dovoljno. Većina vodećih svjetskih proizvođača, uključujući i američke, mogli bi praktički preko noći značajno povećati proizvodnju kada bi im to bilo u interesu. Međutim, ne žele to učiniti; ako zatrpaju tržište prevelikim količinama nafte, past će joj cijena.

Zato je krajnje upitno u kojoj je mjeri američkim rafinerijama još uvijek isplativo uvoziti nekvalitetnu naftu iz Venezuele, dok istovremeno u SAD-u postoji više od 7 tisuća izdanih, a neiskorištenih koncesijskih dozvola. Skoro sva nafta koju američke tvrtke crpe metodom hidrauličkog frakturiranja (tj. frackinga) pritom je lagana nafta, jednostavnija i jeftinija za obradu.

Ne čudi stoga što Darren Woods, direktor najveće i najutjecajnije američke nafte tvrtke ExxonMobil, čak i nakon rušenja Madura s vlasti tvrdi da je ulaganje u Venezuelu u potpunosti neisplativo.

Da bi ExxonMobil uopće razmotrio povratak u tu državu, SAD bi morale ukinuti sankcije i dati im sigurnosne garancije da će ih štititi od eventualnih budućih pokušaja nacionalizacije te natjerati Venezuelu na izmjenu zakonskog okvira koji regulira uvjete naftnog poslovanja.

ConocoPhillips, još jedan američki naftni gigant, poručio je da bi za nova ulaganja u Venezuelu mogli biti zainteresirani tek nakon naplate novca koji su izgubili nakon što je Hugo Chávez nacionalizirao naftno poslovanje. U pitanju je 12 milijardi dolara.

Ako se udovolji njihovim zahtjevima, odštetu će tražiti i druge naftne kompanije koje su tijekom Chavezove vladavine napustile Venezuelu. Sasvim je jasno da venecuelanska državna naftna kompanija PDV, devastirana korupcijom, lošim upravljanjem i učincima američkih sankcija koje otežavaju izvoz nafte, nema taj novac. Čak se i Trump stoga opire ideji o naplati starih dugova.

Venecuelanska nafta, dakle, nikome zapravo nije potrebna. Međutim, američke naftne kompanije od rušenja Madura mogu profitirati čak i bez značajnih ulaganja u venecuelanska naftna polja.

Interesi fosilne industrije

Svrgavanjem venecuelanskog diktatora nedvojbeno najviše dobiva ExxonMobil. Da bi to postalo jasno, pogled treba svrnuti s Venezuele na susjednu Gvajanu.

Tamo su 2015. otkrivene ogromne naftne rezerve, čija je eksploatacija ExxonMobilu omogućila gomilanje najvećih profita u svojoj povijesti. Godine 2024. im je poslovanje u Gvajani donijelo više od 10 milijardi dolara čiste zarade.

Nakon što je u Gvajani potekla nafta, Nicolás Maduro odlučio je obnoviti davni teritorijalni spor sa svojim istočnim susjedima. Tvrdio je da Venezuela polaže povijesno pravo na teritorij gdje ExxonMobil crpi naftu te prijetio vojnom intervencijom i aneksijom dijela Gvajane, čime bi najveća američka naftna tvrtka ostala bez najvrjednije imovine u svome portfelju.

Kad se venecuelanska mornarica u ožujku 2025. približila Exxonovim naftnim platformama u gvajanskom moru, iz američkog ministarstva vanjskih poslova stiglo je oštro upozorenje: bilo kakve dodatne provokacije značit će teške posljedice po Madurov režim. Nakon Trumpove recentne intervencije u Venezueli, taj je rizik po Exxonovo poslovanje zasad mitigiran.

Na koncu, američke naftne kompanije od venecuelanskih bi rezervi mogle značajno profitirati i bez da ih crpe. Tržišna vrijednost naftne kompanije se, naime, u najvećoj mjeri procjenjuje prema stanju dostupnih zaliha. Već samo knjigovodstveno evidentiranje venecuelanskih barela u poslovnim knjigama američkih fosilnih kompanija poguralo bi cijenu njihovih dionica.

“Naftne i plinske kompanije više ne žele bušiti. Pod pritiskom su financijske zajednice da isplaćuju više dividendi i da otkupljuju više vlastitih dionica umjesto da se vode devizom drill, baby, drill, kao što su radili prije 10 godina. Korporativna strategija se temeljito izmijenila”, odgovorio je još 2022. godine za CNN analitičar investicijske banke “Raymond James” Pavel Molchanov na pitanje zašto se američke fosilne tvrtke odupiru pritiscima vlade tadašnjeg predsjednika Joea Bidena da povećaju proizvodnju uslijed energetske krize koja je uslijedila nakon izbijanja pandemije kovida-19.

Skupina zastupnika u Senatu, gornjem domu američkog parlamenta, stoga je optužila Trumpa da je agresiju na Venezuelu unaprijed dogovorio s fosilnom industrijom. Američkim fosilnim gigantima poslali su pismo u kojem traže odgovore na pitanja o komunikaciji s Trumpom vezanom za napade na Venezuelu.

Što koristi Trumpu

“Trenutačno je na svjetskom naftnom tržištu ponuda veća od potražnje. To šteti američkim tvrtkama. Zadnja stvar koju žele je da se odjednom otvore ogromne zalihe nafte. […] Ulazimo u svijet u kojem se rast potražnje za naftom usporava. Bez obzira na želje Trumpove vlade, uslijed smo [energetske] tranzicije. Bez obzira kad procjenjujete da će potražnja za naftom dosegnuti vrhunac, bilo da govorimo o 2030. godini ili nekad kasnije, to dolazi”, kaže za Wired analitičar organizacije Oil Change International Lorne Stockman.

Drugim riječima, ako američke fosilne tvrtke ne žele u Venezueli ulagati u nove bušotine, teško će ih država na to natjerati. Upitno je, međutim, je li to jasno Donaldu Trumpu, koji je prema riječima nekadašnjih najbližih suradnika sklon nepromišljenom oportunizmu.

“Trump se ne bavi velikom strategijom. Ljudima je to vrlo teško razumjeti. Meni je to bilo vrlo teško razumjeti, jer kad ste dio vlasti mislite da je u tome stvar, da se bavite javnim politikama. To nije ono što Trump radi. Potpuna je fantazija smatrati da postoji nekakva koherentna Trumpova doktrina međunarodnih odnosa. Sve se treba promatrati kroz prizmu onoga što koristi samom Donaldu Trumpu”, kazao je za Wired nekadašnji Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, koji je u Bijeloj kući služio tijekom prvog Trumpovog mandata.

Koristi koje Trump izvlači od obračuna s Madurom, kojeg je uz pomoć CIA-e neuspješno pokušavao srušiti s vlasti i tijekom prvog predsjedničkog mandata, vrlo su jasne: potrebno mu je da se prikaže kao snažan vođa i povrati izgubljeni rejting.

Trumpova je popularnost, naime, na rekordno niskim razinama. Birači su nezadovoljni zbog stanja gospodarstva i visokih troškova života, famozna “afera Epstein” izaziva raskole u Trumpovoj biračkoj bazi, a sve se to pretače u izborne rezultate na razini saveznih država pa Trumpovi republikanci posljednjih mjeseci redovito gube od kandidata Demokratske stranke.

Ako žele očuvati parlamentarnu većinu nakon midtermsa, parlamentarnih izbora koji se održavaju na polovici predsjedničkog mandata, Trump i Republikanska stranka moraju promijeniti temu razgovora, skrenuti fokus američke javnosti s ekonomskih poteškoća u svakodnevnom životu građana na teme koje im više odgovaraju, poput nacionalne sigurnosti.

Kako je nafta upropastila Venezuelu

Iz perspektive zaštite klime i okoliša, najbolje bi bilo da venecuelanska nafta ostane ispod zemlje. Podaci pokazuju da rast globalne temperature ubrzava, a znanstvenici nas upozoravaju da moramo što prije drastično srezati emisije stakleničkih plinova. Ključni korak u tome je napuštanje fosilnih goriva.

Međutim, izgledno je da bi od napuštanja naftne industrije profitirali i građani Venezuele. Iako se nafta može dobro utržiti, Venezuela se od naftnog biznisa nije naročito usrećila. Vezujući svoju ekonomiju primarno za fosilni biznis, Venezuela je desetljećima bila izložena šokovima prouzrokovanih volatilnom cijenom nafte te geopolitikom energije.

Nafta se u Venezueli počela eksploatirati u prvoj polovici 20. stoljeća i proizvodnja je postepeno rasla sve do 1970-ih. Međutim, tad je uslijedio krizni period od kojeg se Venezuela nikad zapravo nije oporavila.

Naftna industrija u Venezueli niknula je zahvaljujući stranim ulaganjima te prijenosu tehnologije i znanja iz razvijenijih zemalja. Ogromne i relativno lako dostupne rezerve učinile su Venezuelu jednom od najvažnijih država-proizvođačica nafte u 20. stoljeću.

Upravo iz Venezuele je tijekom 1950-ih stigla inicijativa za udruživanje država-proizvođačica nafte u kartel OPEC, koji postoji i danas, a putem kojeg se članice dogovaraju o opsegu proizvodnje. Dogovori unutar OPEC-a ključni su za utvrđivanje tržišne cijene sirove nafte.

Nakon naftnih šokova sedamdesetih i naglog porasta cijene sirove nafte, vlasti u Venezueli su zaključile da više ne žele dijeliti profite s inozemnim partnerima. Počeli su inozemnim, mahom američkim naftnim kompanijama, sužavati prostor za poslovanje. Venecuelanska naftna industrija je 1976. godine nacionalizirana te je stvoren državni naftni gigant PDV.

Međutim, zabava nije dugo trajala. Potražnja za naftom u recesijskim 1980-ima značajno je pala, a Venezuela je naglo osiromašena. Državna se vlast, međutim, nastavila oslanjati na naftu kao okosnicu gospodarstva. Počeli su se pojavljivati znakovi “nizozemske bolesti”, gospodarskog fenomena vezanog upravo za eru fosilnih goriva, a imenovanog po događajima koji su uslijedili nakon što je 1959. godine u Groningenu otkriveno ogromno nalazište zemnog plina. 

Nizozemci su u godinama koje su uslijedile spoznali prokletstvo fosilnih goriva: eksploatacija plina postala je ključna gospodarska aktivnost, radnici su bili dobro plaćeni, a ostalim gospodarskim sektorima postalo je sve teže pronaći kvalitetnu radnu snagu. Nizozemska valuta snažno je ojačala, što je devastiralo izvoznike; proizvodi nizozemskih poduzetnika postali su preskupi da bi konkurirali na međunarodnom tržištu. Istodobno je procvjetao uvoz; zbog snažne valute, uvozni su proizvodi postali jeftiniji od domaćih. Umjesto da profitira na eksploataciji plina, nizozemsko gospodarstvo je kolabiralo.

Upravo zbog opisanog fenomena, najveći proizvođači fosilnih goriva danas pomno paze koliko će novca zarađenog trgovinom energentima unijeti u svoje gospodarstvo. Značajan dio profita posprema se “na stranu”; Saudijska Arabija novac zarađen od trgovine nafte ulaže u američke državne obveznice, Norveška ga sprema u zajednički, nacionalni investicijski fond.

U Venezueli tu lekciju nisu naučili. Kada je na vlast došao socijalist i revolucionar Hugo Chávez, odlučeno je da će se novac od naftnog biznisa podijeliti narodu, kroz povećana socijalna davanja. “Nizozemska bolest” se dodatno razmahala, venecuelansko gospodarstvo pretvoreno je u prilično neučinkovitu monokulturu, a američke sankcije koje su uslijedile samo su pospješile slom. 

Danas Venezuela proizvodi manje od milijun barela nafte dnevno, što nije ni 1 posto ukupne svjetske proizvodnje. Na vrhuncima proizvodne učinkovitosti, koje je najprije dosegla 1970-ih, a onda opet 1990-ih, Venezuela je proizvodila oko 3,5 milijuna barela dnevno.

Te je razine proizvodnje moguće ponovo doseći, ali za tako nešto potrebna su ogromna ulaganja u infrastrukturu. Prema odvojenim analizama Vijeća za međunarodne odnose i Centra za globalnu energetsku politiku, to bi trajalo desetak godina.

Ostatak svijeta u međuvremenu postupno napušta fosilna goriva i okreće se obnovljivoj energiji – čišćoj, zdravijoj i isplativijoj alternativi. Kako vrijeme protječe, venecuelanska nafta vrijedi sve manje. Možda će ta činjenica potaknuti stanovnike Venezuele da napokon shvate kako im “crno zlato” neće donijeti ništa dobroga.