Slučaj Etiopija: Borba za more, borba za energiju
Na raskrižju Europe, Azije i Afrike, uz jednu od ključnih ruta kojom energenti stižu prema Mediteranu, širi se nova sigurnosna kriza s globalnim posljedicama. U novom nastavku temata “Serija slučajeva” bavimo se Etiopijom, koja je u središtu te krize.
Bliski istok gori, a požar prijeti da će se proširiti i na Rog Afrike, od Arapskog poluotoka odvojen tek Crvenim morem i Adenskim zaljevom.
Između te dvije vodene površine je Bab al-Mandab, uski tjesnac kroz koji prolazi jedan od najvažnijih svjetskih plovnih puteva, spajajući Indijski ocean s Crvenim pa onda posredstvom Sueskog kanala i Sredozemnim morem.
U centru tinjajućeg afričkog sukoba je Etiopija, koja je zadnjih godina uspjela značajno narušiti odnose s više susjednih država. Svi ti sukobi vrte se oko pristupa energiji i resursima.
Tenzija koja prijeti da će čitavu regiju gurnuti u krizu razvija se između Etiopije i Eritreje. Nekad su bili dio iste države, pa su desetljećima ratovali, da bi odnosi zatoplili nakon što je 2018. u Etiopiji došlo do smjene vlasti.
Dobrosusjedski odnosi nisu dugo trajali. Pali su u vodu nakon što je vodstvo Etiopije zaključilo da njihova zemlja više ne može živjeti bez izlaza na more.
> > Slučaj Iran: Još jedna priča o prljavoj energiji
Život bez mora
Etiopija je najmnogoljudnija svjetska zemlja bez izlaza na more. Imaju oko 135 milijuna stanovnika. U Eritreji, usporedbe radi, živi manje od četiri milijuna ljudi.
Iako zbog velike populacije i relativne gospodarske otvorenosti privlače značajne strane investicije (posebno iz Kine, arapskih zemalja i Turske) te bilježe zavidne stope rasta BDP-a, u Etiopiji smatraju da je njihov gospodarski razvoj ozbiljno ograničen nedostatkom izlaza na more.
Statistika kaže da su vjerojatno u pravu. Zemlje bez izlaza na more u prosjeku su značajno siromašnije od priobalnih; BDP po glavi stanovnika im je dvadesetak posto manji, stopa godišnjeg gospodarskog rasta oko šest posto manja.
Među deset najgore rangiranih zemalja na UN-ovom Indeksu ljudskog razvoja, sedam ih je bez izlaza na more. Etiopija je na 180. mjestu (od 193 zemlje).
Glavni razlog razlike u bogatstvu između priobalnih i zemalja bez izlaza na more tiče se potrošnje energije. Zbog elementarnih fizičkih svojstava morske vode, kao što su uzgon i nisko trenje, prekomorski transport robe puno je jeftiniji od kopnenog ili zračnog. Potrebno je manje megavata energije da se roba dostavi od proizvođača do kupca. Oko 80 posto svjetskog trgovačkog prometa stoga je brodski promet.
Cijena okruženosti kopnom više je nego osjetna: troškovi trgovine za takve su zemlje oko 40 posto veći. U konkretnom slučaju Etiopije, to izgleda ovako: skoro sva inozemna roba (uključujući fosilna goriva) stiže im preko susjednog Džibutija, što ih u lučkim naknadama košta više od milijardu i pol dolara godišnje. Cijenu uvozne robe dodatno podiže zastarjelost željezničke infrastrukture koja spaja dvije države.
Etiopija bi radije imala vlastite luke, bez kojih su ostali kad se Eritreja 1993. godine, nakon tri desetljeća ratovanja, izborila za svoju nezavisnost. Zbog izlaza na more Etiopija je spremna ponovo ući u rat.
Rat i mir
Premijer Etiopije Abiy Ahmed je 2019. dobio Nobelovu nagradu za mir. Počašćen je zbog potpisivanja mirovnog sporazuma kojim je višedesetljetno neprijateljstvo s Eritrejom trebalo biti okončano.
Mirotvorstvo je Ahmeda u međuvremenu prestalo zanimati. Godine 2023. počeo je govoriti da je izlaz na more egzistencijalno pitanje za Etiopiju. Odonda se retorika značajno zaoštrila; od 2025. otvoreno se prijeti ratom.
Politički i vojni lideri Etiopije svojataju eritrejski lučki grad Assab. Tvrde da će ga, ako treba, uzeti i silom. Iz Eritreje uzvraćaju da se radi o opasnom iredentizmu. Uz granicu se gomilaju vojne snage.
Na sjeveru Etiopije građani se spremaju za rat, a još se nisu navikli na mir. Tisuće mladih napuštaju sjevernu etiopijsku regiju Tigraj, gdje je do 2022. bjesnio građanski rat. Vodili su ga politički predstavnici lokalne etničke skupine Tigré, Tigrajski narodno-oslobodilački front, protiv središnje etiopijske vlasti. U tom su se sukobu vojnici Eritreje po prvi put borili na strani Etiopije.
Građanski rat u Tigraju je, pritom, samo jedan od nekoliko međuetničkih sukoba koji se vode unutar Etiopije. Pobuna protiv središnje vlasti, koja se manifestira kroz trajnu političku nestabilnost i povremene oružane sukobe, postoji u još nekoliko etiopijskih pokrajina: Gambeli, Oromiji i Amhari. Sve to bezumno nasilje u svojim bivšim kolonijama tzv. zapadni svijet jedva da i primjećuje, ali za stanovnike Roga Afrike rat je praktički svakodnevna pojava.
U isto vrijeme dok se Eritreja borila za svoju nezavisnost od Etiopije, unutar Etiopije se vodio još jedan građanski rat. Komunistički Tigrajski narodno-oslobodilački front odupirao se vladajućoj (također komunističkoj) vojnoj hunti. Nakon skoro 20 godina borbe, uspjeli su ih svrgnuti s vlasti 1991. godine.
Vladavina Tigrajskog narodno-oslobodilačkog fronta trajala je do 2018. i nije dovela do značajnog napretka u odnosima s Eritrejom. Činjenica da se iz Eritreje pomagala tigrajska pobuna protiv vojne hunte nije bila dovoljna da dođe do zbližavanja: 1998. je između dvije države izbio još jedan rat, koji će trajati dvije godine i odnijeti stotine tisuća života.
Ratno stanje u odnosima Eritreje i Etiopije praktički traje od 1960-ih; sukob se odmrzava i zamrzava po potrebi, ali nikad doista ne prestaje.
S obzirom na tako isprepletenu i nasiljem opterećenu međusobnu povijest, mogućnost novog rata između Eritreje i Etiopije malo koga iznenađuje. Međutim, suština problema mnogo je šira od narušenih odnosa ove dvije države i kompleksnih interakcija među njihovim brojnim etničkim zajednicama. Novi sukob Eritreje i Etiopije mogao bi biti samo prva iskra zbog koje će se plamen raširiti diljem afričkog sjeveroistoka.
Kjetil Tronvoll, mirovni stručnjak koji je političku antropologiju doktorirao na Sveučilištu u Oslu, strahuje da bi se sukob Eritreje i Etiopije mogao proširiti na 10 do 15 zemalja i postati “Drugi afrički svjetski rat”. Rat koji se između 1997. i 1999. vodio u Kongu se, naime, često opisuje kao “Afrički svjetski rat”.
Rizik od sukoba potenciraju i razorni učinci klimatskih promjena; stanovnici Roga Afrike žrtve su ekstremnih suša, koje u nekim područjima dovode i do gladi.
Struja i voda
Zbog izlaza na more Etiopija nije narušila samo odnose s Eritrejom, već i s još jednom susjednom državom – Somalijom.
Kao što je u Africi često slučaj, komplicirana i mučna kolonijalna prošlost za sobom je u Somaliji, smještenoj na samom Rogu Afrike, ostavila nerazriješene i dugotrajne međuetničke sukobe. Sjeverozapadni dio države, tzv. Somaliland, proglasio je nezavisnost 1991. godine, ali do danas je mahom nepriznat. Jedina država svijeta koja ih priznaje je Izrael (i to tek od prosinca 2025. godine).
Etiopija je unutarnje probleme Somalije vješto iskoristila. Sa Somalilandom su se krenuli zbližavati još tijekom 1990-ih, a 2024. potpisali su sporazum prema kojem će Etiopija priznati Somaliland te zauzvrat dobiti neometan pristup njihovoj glavnoj luci u Berberi, ne obali Adenskog zaljeva.
Nedugo nakon što se time dovela na rub rata sa Somalijom, Etiopija je morala reterirati. Pod pritiskom zainteresiranog dijela međunarodne zajednice, a uz posredovanje Turske, organizirani su pregovori u sklopu kojih je Etiopija, barem privremeno, pristala odstupiti od obećanja danih Somalilandu.
Sukob je izglađen, ali ne i okončan. Ostalo je međudržavno nepovjerenje i tinjajuće neprijateljstvo, koje bi se lako moglo reaktivirati.
Zategnute odnose sa susjedima Etiopija nema samo zbog izlaza na more (tj. olakšanog pristupa fosilnoj energiji i drugim ključnim resursima). Nešto drugačiju vrstu energetskog sukoba vode sa Sudanom i Egiptom.
Posvađao ih je najveći infrastrukturni projekt u povijesti Etiopije – Velika etiopijska renesansna brana, dio hidroelektrane na etiopijskom dijelu rijeke Nil. Kapaciteta većeg od 5 GW, najveća je to hidrocentrala u Africi i jedna od najvećih u svijetu. Službeno je puštena u rad u rujnu 2025.
Egipat i Sudan strahuju da će im se zbog gradnje brane smanjiti dotok vode, koju i sami koriste za proizvodnju struje, uzgoj hrane i ljudsku potrošnju. Sukob oko brane na Plavom Nilu se najprije pokušao razriješiti pregovorima, a kad je to propalo, prešlo se na zveckanje oružjem i obostrane prijetnje ratom u ime zaštite nacionalnih interesa.
Egipat i Sudan zadnjih godina provode zajedničke vojne vježbe, pripremajući se za rat s Etiopijom. Zaokupljenost protivnika novim sukobom s Eritrejom mogla bi ih inspirirati da s vježbi prijeđu na djela.
Da stvar bude još kompliciranija, unutar Sudana od 2023. traje građanski rat. Središnja vlast sukobljava se naoružanim pobunjenicima, koje Etiopija podržava, a dio međunarodne javnosti optužuje ih za genocid nad nearapskim stanovništvom u regiji Darfur. Etiopijskim susjedima Sudan zamjera i što su na sličan način ranije podržavali pobunjenike u Južnom Sudanu, koji se uspješno osamostalio od Sudana 2011. godine.
Sukob oko Velike etiopijske renesansne brane mogao bi imati i međunarodnu dimenziju. U njegovo su se razrješavanje, na strani svojih egipatskih saveznika, pokušale uključiti i Sjedinjene Američke Države. Donald Trump obećao je da će njegova vlada pokušati pronaći rješenje. U prošlom mandatu govorio je da bi “Egipat mogao dignuti tu branu u zrak” jer “neće moći tako živjeti”. Time je naljutio Etiopiju koja se, pak, vojno zbližava s Ruskom Federacijom.
Usko grlo europsko-azijske trgovine
Širenje ratnog požara sjeveroistokom Afrike za Europu bi predstavljalo gospodarsku katastrofu. Intenzivne vojne operacije u toj regiji neminovno bi poremetile trgovinu kroz tjesnac Bab al-Mandab, ključni spoj tržišta Europe i Azije.
Tom rutom na Mediteran stižu energenti, sirovi materijali, kemikalije i brojna druga roba. Kroz Bab al-Mandab prolazi desetak posto ukupnog svjetskog trgovačkog prometa te oko 30 posto kontejnerskog brodskog prometa.
Bab al-Mandab je, doduše, za razliku od Hormuškog tjesnaca, moguće zaobići; umjesto kroz Sueski kanal, brodovi mogu ploviti oko Afrike, zaobilazeći Rt dobre nade. U pitanju bi svejedno bio značajan gospodarski poremećaj, zbog povećane cijene i duljine transporta.
Potrošnja goriva značajno bi rasla pa bi se emisije stakleničkih plinova po putovanju povećale za 70 posto, sve skupa bi trajalo dodatnih dva tjedna, a ukupna cijena svakog pojedinačnog putovanja duljom rutom bila bi za oko milijun dolara veća nego kad se koristi ekonomičniji put kroz Bab al-Mandab.
Trgovački se promet u tom tjesnacu, pritom, nije još sasvim oporavio ni od zadnje krize: između 2023. i 2025. su brodove u Bab al-Mandabu napadali jemenski Hutisti, paravojska koja na drugoj strani Crvenog mora uz podršku Irana ratuje protiv Saudijske Arabije.
Ima u svemu tome izvjesne povijesne ironije. Iako je uvelike uvjetovan poviješću kolonijalnih odnosa pojedinih europskih zemalja prema Africi, višedesetljetni sukob Eritreje i Etiopije je u Europi uglavnom ostajao zanemaren kao lokalni problem. Njegovo novo rasplamsavanje sada prijeti da će prerasti u širi regionalni rat i postati problem čitavog svijeta.
Uključeni bi se mogli naći skoro svi etiopijski susjedi. Mimo zemalja već spomenutih u ovom tekstu, ostaje još samo Kenija; ona je s Etiopijom u bliskim odnosima, potpisali su nekoliko sporazuma o vojnoj suradnji pa nije isključeno da bi im priskočili u pomoć.
Ratnog bi vihora mogao ostati pošteđen eventualno Džibuti, zemlja na koju se Etiopija trenutačno oslanja za pristup prekomorskoj trgovini, a kojoj se nije usudila prijetiti otimanjem komada teritorija. Lideri Džibutija za svoju su se sigurnost pobrinuli kreativnim manevrom: iskoristili su geografski položaj na afričkoj obali Bab al-Mandaba da bi postali jedina zemlja svijeta koja na svom teritoriju ugošćuje i američku i kinesku vojnu bazu.
> > Slučaj Janaf: Geopolitika jednog naftovoda
> > Slučaj Grenland: Kad klima mijenja kartu svijeta
> > Slučaj Venezuela: Sukob zbog nafte koja nikome ne treba