Slučaj Janaf: Geopolitika jednog naftovoda

Vlasti u Mađarskoj i Slovačkoj ljute su na Hrvatsku. Javno prosvjeduju jer im hrvatske vlasti ne pristaju kroz Jadranski naftovod (Janaf) dostavljati rusku naftu.

Sukob tinja već neko vrijeme, a predmet spora posljednjih se godinu dana značajno promijenio. Najprije su Mađarska i Slovačka osporavale dostatnost Janafovih kapaciteta da opskrbljuje njihove rafinerije, a zatim su problem postali izvor, odnosno cijena nafte koja kroz hrvatski cjevovod putuje prema središnjoj Europi.

Zbog čega je do sukoba uopće došlo? Tko u javni prostor iznosi činjenice, a tko ih izvrće? Zbog čega je Janaf toliko važan da redovito postaje predmet međunarodnih kontroverzi? I na koji je način sve to skupa povezano s klimatskim promjenama?

Jugoslavenski naftovod

Da bismo došli do odgovora koji nas zanimaju, treba se upustiti u kratku šetnju kroz povijest. Priča počinje 1970-ih, kada je izgrađen tadašnji Jugoslavenski naftovod. Današnje ime, Jadranski naftovod odnosno Janaf, dobit će 1991. godine.

Kako god ga nazivali, termin se odnosi na sustav za prihvaćanje sirove nafte u Omišlju na Krku, njezino skladištenje u terminalima na nekoliko lokacija te transport prema unutrašnjosti. Najvažnija odredišta bile su tadašnje jugoslavenske rafinerije u Sisku (Hrvatska), Lendavi (Slovenija), Bosanskom Brodu (BiH), Novom Sadu i Pančevu (Srbija).

Međutim, predviđeni su i dodatni kapaciteti, kako bi se nafta iz tankera koji pristaju u Omišlju mogla izvoziti i prema Češkoj, Slovačkoj te Mađarskoj. Zemlje središnje Europe bez izlaza na more tako su dobile alternativni opskrbni pravac; bez njega bi ovisile samo o jednom dobavljaču nafte – Rusiji.

Družba Adria

Rusija nikad nije bila oduševljena postojanjem Janafa. Još u vrijeme Sovjetskog Saveza razvijena je ideja o njegovom preuzimanju, spajanjem sa sovjetskim naftovodom Družba i preokretanjem smjera toka nafte; umjesto uvozne luke, Omišalj bi postao izvozna točka za prekomorsku trgovinu naftom izrudarenom u Rusiji.

Ideja je oživjela kad je, kako u Rusiji tako i kod nas, nastupilo zatišje nakon turbulentnih osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što su se raspali i SSSR i Jugoslavija. Kad je na vlast u Rusiji 2000. godine došao Vladimir Putin, njegov je režim počeo ulagati ozbiljne napore u realizaciju projekta koji će postati poznat pod imenom Družba Adria.

U koalicijskoj vladi Ivice Račana pronašli su partnera s kojim se moglo razgovarati. Hrvatska je tih godina, nakon smrti Franje Tuđmana, bila u procesu gospodarskog otvaranja prema svijetu i privlačenja stranih investicija. Međutim, naišli su na snažan društveno-politički otpor.

O opravdanosti tog projekta u hrvatskoj se javnosti raspravljalo godinama. Neki, poput bivšeg predsjednika Stipe Mesića i pojedinih članova uprave Janafa, podržavali su ga čitavo vrijeme [1, 2, 3]. Isticali su da Hrvatska od spajanja Janafa s Družbom može samo profitirati, budući da dobiva direktan kanal za uvoz ruske nafte. To bi, smatrali su zagovornici projekta, povećalo sigurnost opskrbe i smanjilo cijenu uvozne nafte. Janaf bi, pak, dobio stalnu mušteriju koja bi nedvojbeno iskorištavala sve dostupne cjevovodne kapacitete i za to plaćala tranzitnu naknadu.

Okolišne organizacije su se, pak, projektu Družba Adria dosljedno protivile [1, 2]. Pretvaranje Omišlja u izvoznu točku za rusku naftu povećalo bi broj naftnih tankera u Jadranskom moru; u najboljem bi slučaju to značilo lokalno zagađenje zbog ispusta balastnih voda u more kod Omišlja, a u najgorem havariju koja bi mogla ozbiljno devastirati priobalni okoliš i nauditi turističkim prihodima. Zbog ovih razloga se protiv projekta nisu pobunile samo ekološke organizacije, već i Katolička crkva [1, 2].

A zatim je tu HDZ. Njegovi lideri u prvom desetljeću 21. stoljeća – Ivo Sanader i Jadranka Kosor – najprije su se spajanju Janafa i Družbe žestoko odupirali, da bi kasnije mijenjali mišljenje. U vrijeme Sanaderove vladavine činilo se da je projekt Družba Adria propao, samo koju godinu nakon što je prethodna, Račanova vlada poduzela inicijalne korake prema njegovom ostvarenju.

Ministarstvo zaštite okoliša 2005. godine srušilo je studiju procjene utjecaja na okoliš, ocijenivši je manjkavom. Janaf je takvu odluku kasnije pokušao osporavati na sudu, ali neuspješno.

Politički vjetrovi počeli su mijenjati smjer 2008. godine, usporedno s financijskom krizom koja se širila svijetom. Ivo Sanader, nekadašnji veliki protivnik projekta Družba Adria, počeo je govoriti o njegovom ponovnom oživljavanju. Istog je stava bila i njegova nasljednica Jadranka Kosor, koja je o tome u Moskvi pregovarala s Putinom.

Prema informacijama koje su došle do medija, do obrata je došlo jer je Hrvatskoj ponuđeno uključenje na rutu plinovoda Južni tok, ali samo uz uvjet da pristane na spajanje Janafa i Družbe u jedinstveni cjevovod koji bi rusku sirovu naftu dopremao na mediteransko tržište. Kao što znamo, ništa od toga nije se dogodilo.

Osnove geopolitike

Ako u međunarodnoj politici od Drugog svjetskog rata naovamo postoji ijedna konstanta, onda je to ova: onome što Rusi podržavaju, Amerikanci se protive. Skup diplomatskih depeša iz američkih veleposlanstava koje je 2010. objavio WikiLeaks pokazuje da je Janaf bio redovita tema razgovora u ambasadi SAD-a u Zagrebu. Američki diplomati nisu se ustručavali hrvatskim sugovornicima tumačiti svoj zazor prema projektu Družba Adria.

Naftovod s izlazom na Jadransko more, naime, ne bi samo proširio tržište za rusku naftu, već i prostor za ruski politički utjecaj. Poznata je stvar da je Rusija sklona mijenjati prirodne resurse za političke usluge. Prijatelji Rusije mogu dobiti naftu, plin i druge sirovine po povlaštenim cijenama, ako su se zauzvrat voljni odreći dijela svog suvereniteta te bezuvjetno podržavati Rusiju kad joj je ta podrška potrebna.

Ruski istraživački novinari Valerij Panjuškin i Mihail Zigar ovaj su proces detaljno opisali u knjizi “Gazprom: Novo rusko oružje” (Fraktura, Zagreb, 2009.), fokusiravši se uglavnom na primjere iz post-sovjetskog prostora, gdje je Rusija najprije krenula obnavljati vlastitu “zonu utjecaja”. Nakon što su dovoljno ojačali, tj. oporavili se od gospodarskog šoka koji je uslijedio nakon raspada SSSR-a, pozornost su skrenuli prema Europskoj uniji.

Istraživači i novinari diljem Europe dokumentirali su zbližavanje ruskih vlasti s domaćim političarima, najčešće pripadnicima ekstremne desnice, čije su političke karijere izgrađene na profitima od trgovine ruskim energentima. Slične obrasce mogli smo vidjeti u Hrvatskoj. Uostalom, nije nikakva slučajnost da su Mađarska i Slovačka najglasniji ruski saveznici unutar EU-a: nijedna druga članica Unije nije do te mjere ovisna o ruskim energentima.

Korištenje energenata i drugih prirodnih resursa kao alatku za ostvarivanje političkih interesa, iskorištavajući pritom poroznost liberalno-demokratskih društava na korupciju i propagandu, stara je ruska taktika. Sam Vladimir Putin zagovarao ju je u svojoj (plagiranoj) doktorskoj disertaciji iz 1997. godine, u kojoj je branio tezu da prirodni resursi Rusije moraju ostati pod državnom kontrolom kako bi mogli biti iskorišteni za obnovu statusa velesile, izgubljenog raspadom SSSR-a.

U skladu je to s ruskim shvaćanjem geopolitike, pseudoznanstvene discipline koja izučava utjecaj geografskog prostora na međunarodne političke odnose. U javnom govoru ovaj se termin s vremenom počeo koristiti kao sinonim za međunarodnu politiku, ali u Rusiji je zadržao izvorno značenje. Među ruskom je elitom, naime, snažno ukorijenjena ideja da prostor koji određena država okupira sudbinski determinira njen politički razvoj i međunarodni utjecaj.

Raspirivanju takvog uvjerenja uvelike je doprinio ideolog ruske ekstremne desnice, samoprozvani “pravoslavni fašist” Aleksandar Dugin. On je 1997. objavio knjigu “Osnove geopolitike” (Ekopres, Zrenjanin, 2004.), koja je u Rusiji postala ogroman publicistički hit. Rasprodana je u nekoliko izdanja te postala obvezni priručnik za polaznike Vojne akademije u Moskvi. Dugin svojim čitateljima nudi formulu za ostvarivanje “geopolitičke budućnosti Rusije”, u kojoj ključnu ulogu ima upravo korištenje prirodnih bogatstava kao sredstava manipulacije, pritiska i ucjene.

Svjesni tih prikrivenih motiva, političari u Washingtonu i Briselu nisu blagonaklono gledali prema ideji produljivanja naftovoda Družba do Mediterana. Hrvatska je od koketiranja s Družbom Adria morala odustati, isto kao što se projekt plinovoda Južni tok raspao zbog pritiska koji je sa zapada izvršen na Bugarsku. Obje su države snosile cijenu ruske odmazde: Bugarska je u gospodarsku krizu gurnuta 2014. godine bankrotom Korpbanka, a Hrvatsku su na sličan način (ali s puno manje uspjeha) pokušali destabilizirati ruski suvlasnici Agrokora.

Topli ruski stisak

Omiljeni začin povijesti je ironija. U vrijeme dok je Hrvatska razmatrala spajanje Janafa s Družbom, glavni argument protiv ulaska u biznis s Rusima bile su naftne potrebe zemalja srednje Europe koje nemaju izlaz na more, prvenstveno Mađarske i Slovačke. U tim dvjema državama nalaze se naftne rafinerije u vlasništvu mađarskog MOL-a, suvlasnika u INA-i. Da se projekt Družba Adria ostvario, Mađarska i Slovačka ostale bi u vječnom zagrljaju ruske naftne industrije, bez ijednog alternativnog dobavnog pravca.

Danas, međutim, vidimo da Mađarska i Slovačka svjesno biraju ostati u tom zagrljaju. Alternative im nisu dovoljno privlačne jer im nitko neće ponuditi fosilna goriva po atraktivnijoj cijeni od Rusije.

Europskoj uniji to dugo nije naročito smetalo. I sama je razvila ovisnost o ruskoj fosilnoj energiji, prvenstveno zemnom plinu. Međutim, onda se svijet naglo promijenio: najprije je došla pandemija kovida-19, a zatim druga faza ruske agresije na Ukrajinu (prva je poduzeta 2014. godine aneksijom Krima te djelomičnom okupacijom Donbasa).

Godina 2022. postala je prijelomni trenutak u odnosima Rusije i EU-a. Putinov režim mislio je da Ukrajinu može pokoriti blitzkriegom i da će Europska unija to šutke promatrati jer ne može bez ruskih energenata. Vrlo brzo je postalo jasno da su se preračunali: Ukrajina se, u velikoj mjeri zahvaljujući pomoći iz EU-a i SAD-a, na bojišnici pokazala kao težak protivnik, a Europska unija odlučila je jednom za svagda raskinuti s ruskim energentima. Kroz inicijativu nazvanu REPowerEU formuliran je petogodišnji plan: članice EU-a u potpunosti će prestati uvoziti ruske energente do kraja 2027. godine.

Petogodišnji rok trebao se odnositi prvenstveno na zemni plin, zbog čijih je transportnih specifičnosti pronalazak alternativnog dobavljača prilično kompliciran problem, praktički nemoguć za rješavanje bez ulaganja u gradnju nove energetske infrastrukture. Uvoz nafte zabranjen je odmah, s jednom iznimkom: državama bez izlaza na more – Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj – dano je dodatno vrijeme da pronađu alternativne dobavne pravce.

Češka je energetsku nezavisnost od Rusije proglasila lani, ali Mađarska i Slovačka još uvijek koriste dodijeljenu im iznimku da bi putem cjevovoda Družba uvozile rusku naftu. Štoviše, uvoze je u većim količinama nego ikad ranije, zbog čega ih Ukrajinci i i njihovi simpatizeri optužuju za ratno profiterstvo.

Zadnjih su godina proruski lideri Mađarske i Slovačke, Viktor Orban i Robert Fico, uvjeravali europsku javnost da od ruske nafte naprosto ne mogu odustati, jer nemaju nikakav drugi način za opskrbu tim energentom. Jadranski naftovod, tvrdili su, ne može poslužiti kao zamjena za Družbu jer nema dovoljne kapacitete da bi opskrbljivao njihove rafinerije. Usto su Janaf optuživali da ih pokušava reketariti poskupljenjem tranzitnih naknada.

Obje tvrdnje očito su netočne. Da je Janaf doista značajno povisio tranzitne naknade nakon ruskog napada na Ukrajinu, to bi se očitovalo u njihovoj bilanci, kroz neuobičajena odstupanja u rastu prihoda i dobiti. Izvješća o Janafovom poslovanju dostupna su na internetu pa se nije teško uvjeriti da se to nije dogodilo.

Javna je stvar i pitanje dostupnih cjevovodnih kapaciteta. Janaf je, uostalom, zbog mađarsko-slovačkih optužbi na ljeto 2024. proveo testiranje kapaciteta te utvrdio da prema ove dvije države može godišnje izvesti između 13 i 16,4 milijuna tona sirove nafte godišnje. To je dovoljno da u potpunosti pokrije potrebe Slovačke i Mađarske: rafinerija Szashalombatta pokraj Budimpešte godišnje može preraditi 8,1 milijun tona sirove nafte, a rafinerija Bratislava ima kapacitet za preradu 6 milijuna tona sirove nafte godišnje. Obje rafinerije u MOL-ovom su vlasništvu.

Sve to je ovih dana, u borbeno intoniranim priopćenjima na engleskom jeziku, na Twitteru isticao hrvatski ministar gospodarstva Ante Šušnjar. Odnosi su se, naime, dodatno zaoštrili nakon što je ukrajinski krak naftovoda Družba oštećen u napadu dronom u siječnju 2026. godine pa je dotok nafte prema Mađarskoj i Slovačkoj presušio.

Premijeri dviju država sad su promijenili ploču: odjednom više nije problem Janafov transportni kapacitet, kao ni visina tranzitnih naknada. Problem je nevoljkost hrvatskih vlasti da u Omišlju prihvate rusku naftu i Janafovim cijevima je izvezu prema središnjoj Europi. Istim putem Mađarska i Slovačka mogu uvesti naftu bilo kojeg drugog proizvođača, ali oni žele baš rusku. Razlika je jedino u cijeni; kao prijatelji Rusije dobivaju značajan popust, tj. plaćaju naftu po 30-ak posto nižoj cijeni od tržišne.

“Argumenti” Orbana i Fica urušili su se zbog evidentne redikuloznosti. Iz Europske komisije je Slovačkoj i Mađarskoj poručeno da nisu naročito zainteresirani za njihove prigovore, a ministar Šušnjar je otkrio da su obje države u konačnici preko Janafovog sustava počele uvoziti naftu ne-ruskih proizvođača [1, 2]. Iz energetskog stiska Rusije izvučeni su nasilu, protiv svoje volje.

> > Europa se (skoro) riješila ruskog plina. Sad se treba riješiti i američkog

Prokletstvo fosilne energije

Iz aspekta borbe protiv klimatskih promjena, geopolitičke igre oko fosilnih goriva i “cjevovodna diplomacija” predstavljaju prilično velik problem. Poznata je stvar da energetski sektor predstavlja glavnu prepreku na putu prema dekarbonizaciji globalnog gospodarstva, tj. da je potrošnja fosilne energije odgovorna za većinu emisija stakleničkih plinova koji dovode do ubrzanog rasta prosječne Zemljine temperature.

Jednako notorna je činjenica da u svijetu trenutačno nema političke volje za ambiciozno bavljenje problemom klimatske krize, kroz politike koje će rezultirati smanjenjem emisija u razumnom roku, dovoljno rano da se izbjegnu najgore posljedice globalnog zagrijavanja. Ako to želimo postići, neto nultu stopu emisija trebalo bi dosegnuti otprilike do sredine stoljeća.

Sve je više znakova da se to neće dogoditi. Iz Europskog znanstvenog savjetodavnog odbora za klimatske promjene stižu poruke da bi članice EU trebale provoditi adaptacijske mjere kojima ćemo se pripremiti za život u za 3 stupnja toplijem svijetu. Francuska ide još dalje, pripremajući se za zatopljenje od +4 ℃ s obzirom na predindustrijsko razdoblje.

U nedostatku političke volje, nadu da bi se dekarbonizacija mogla ubrzati pružaju tek tržišna kretanja. Obnovljiva energija već je nekoliko godina osjetno jeftinija od fosilne, a kraj trenda pojeftinjenja se ne nazire. Ulaganja u zelenu energetsku tehnologiju glavni su pokretač kineskog gospodarskog rasta.

Učinci takvih tržišnih trendova već su vidljivi oko nas, kroz ubrzanu solarizaciju, razvoj kapaciteta za crpljenje geotermalne energije i energije vjetra te baterijsku pohranu. Međutim, tranzicija još uvijek nije dovoljno brza. Usporavaju je upravo političari poput Donalda Trumpa i Vladimira Putina, na različite načine subvencionirajući fosilnu energiju, čineći je tako konkurentnijom nego što bi doista trebala biti u srazu s obnovljivim izvorima.

Što potrošači dulje ostanu ovisni o njihovoj prljavoj energiji, to će se dulje blagajna puniti prihodima od eksploatacije fosilnih goriva. Planet možda na kraju izgori, ali za fašističke je wanna-be diktatore to prihvatljivi trošak poslovanja.

> > Obnovljivi izvori energije – mitovi i činjenice