Projekt Gornji horizonti prijeti delti Neretve. A što radi Hrvatska?

“Kada sam došao tu, nisam mogao vjerovati. Morao samo pogledati još jednom fotografiju koju sam snimio prošle godine kako bih se uvjerio da je to ista lokacija. Bio sam potpuno šokiran”, govori nam dokumentarni fotograf Nick St. Oegger dok stojimo na gradilištu u mjestu Pošćenje u Nevesinju, općini na jugoistoku Bosne i Hercegovine.

Ondje se gradi istoimena brana za potrebe hidroelektrane (HE) Dabar, koja se pak gradi ispod Nevesinja, u Dabarskom polju. Gledamo dolje u presušenu rijeku Zalomku, ponornicu u Nevesinjskom polju, jednom od brojnih krških polja u istočnoj Hercegovini.

Pješčano, isušeno područje oko brane sušta je suprotnost onome kako je izgledalo pred manje od godinu dana, kada se zelenilo od vegetacije koju je hranila Zalomka. Sada ta pješčana zarezotina stoji kao upozorenje što bi hidroenergetski megaprojekt Gornji horizonti mogao donijeti i drugim područjima u Bosni i Hercegovini, a onda i u Hrvatskoj.

Neretva bez vode

Nick St. Oegger već sedam godina u suradnji s časopisom National Geographic prati izgradnje malih i velikih hidroelektrana po Balkanu, kao i njihov utjecaj na prirodu i lokalno stanovništvo. Ovakvu devastaciju okoliša, kaže, do sada nije vidio. Pitamo ga što točno pod tim misli.

“Na drugim lokacijama koje sam pratio obično bi se radila jedna brana. No, ono što mi se čini drugačijim kod ovog projekta je njegova kompleksnost, činjenica da se radi o više različitih projekata i faza. Imamo tu tunele, brane, izmještanja tokova rijeka, dok je zbog geologije samog krškog okoliša nemoguće u potpunosti razumjeti kako će to sve utjecati na cijeli sustav”, pojašnjava fotograf.

Cilj projekta Gornji horizonti je preusmjeravanje voda iz sliva rijeke Neretve u sliv Trebišnjice. U sklopu projekta trebale bi se izgraditi tri velike hidroelektrane – HE Dabar, HE Nevesinje i HE Bileća – uz mrežu brana, akumulacija, kanala i podzemnih tunela.

Uz klimatske promjene koje već utječu na količinu vode u rijekama, koje zbog toga presušuju sve ranije, ovaj projekt je, upozoravaju nevladine organizacije i mještani, izrazito opasan i mogao bi uzrokovati niz povezanih, kaskadnih problema koji se zbog specifičnosti krškog terena ne mogu ni predvidjeti.

Šteta će nedvojbeno biti prekogranična. Stručnjaci upozoravaju da Hrvatsku najviše ugrožava mogućnost presušivanja i zaslanjivanja doline Neretve.

Umjetne akumulacije i isušivanja

Trenutačno traju radovi na HE Dabar, što je ujedno i najveća faza projekta. Neka polja pretvorila bi se u akumulacijska jezera, a neka isušivala.

Ideja je da Nevesinjsko polje postane akumulacija koja bi zadržavala vodu za HE Dabar. Voda bi nakon toga, nizom kanala, išla do HE Bileća te potom u drugi sustav, zvan Donji horizonti, izgrađen još u prošlom stoljeću.

Pippa Gallop iz mreže organizacija CEE Bankwatch već godinama prati projekt Gornji horizonti i njegov utjecaj na okoliš, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj.

“O ovom projektu se priča već 70 godina i u ovom trenutku ima nešto napretka, ali želim naglasiti da još uvijek nije sigurno da će se projekt ostvariti do kraja”, kaže Gallop.

Naime, projekt se planira od 50-ih godina prošlog stoljeća. Njegova realizacija započela je u bivšoj Jugoslaviji 1956. godine, a do početka rata završena je prva faza, Donji horizonti, koju čine hidroelektrane Trebinje I i II, Čapljina i Dubrovnik.

Trenutačno su, prema pisanju medija, prekinuti radovi na HE Dabar, tj. izgradnja je svedena na minimum održavanja. Do zastoja je došlo zbog neplaćenih dugova; kineska Exim banka, koja je HE Dabar financirala kreditom od 180 milijuna eura, još je u kolovozu prošle godine aktivirala ugovornu kočnicu i obustavila isplate.

Voda i bioraznolikost

Već su Donji horizonti učinili nepopravljivu štetu, ali ako se trenutačni projekt realizira, šteta bi bila nemjerljiva, ističu kritičari projekta.

Znanstvenici upozoravaju kako bi umjetno potapanje i isušivanje polja uništilo delikatan ekosustav i bioraznolikost na tom području. Radi se o fino usklađenom sustavu: ponorski tokovi rijeka prelijevaju se iz viših u niža polja, a zimi i u rano proljeće izazivaju poplave u poljima. Kada se voda povuče, mještani obrađuju zemlju ili je koriste kao pašnjake.

Svaka nova brana, novi tunel pa onda i nova hidroelektrana predstavljaju rastuću prijetnju ovom delikatnom ekosustavu.

Isušivanje i betonizacija kojem svjedočimo su, međutim, neznatni naspram onoga što nas tek čeka, ako se projekt u cijelosti realizira onako kako je zamišljen.

Pippa Gallop ističe da, iako scena koju promatramo izgleda “jako ružno”, pravi problemi još nisu ni počeli. I Hrvatska će osjetiti posljedice ovoga projekta.

“Glavni utjecaj ovog projekta kada govorimo o prekograničnom utjecaju na Hrvatsku i na Federaciju BiH je upravo u tome što bi voda bila preusmjerena iz pritoka Neretve u slijev Trebišnjice. To bi se desilo kada bi se planirana akumulacija ispunila i pustila u pogon.”

Ako se izgrade hidroelektrana te potom akumulacijsko jezero, to će imati veliki utjecaj na rijeke Bunu, Bunicu i Bregavu te na kraju i na rijeku Neretvu i deltu Neretve, dodaje Gallop.

Povećanje saliniteta

O utjecaju preusmjeravanja sliva Neretve u tok Trebišnjice, odnosno u Bilećko jezero, govori nam i Branislava Dukić, znanstvenica koja radi u okolišnoj udruzi Centar za životnu sredinu (CZSS) iz Banja Luke.

“To znači da svi ovi donji tokovi, Buna, Bunica, Bregava pa onda u konačnici Neretva, ostaju bez ogromne količine slatke vode, što onda i nizvodno, sve do Jadranskog mora stvara posljedice za ta staništa, koja su već ionako dovoljno ugrožena prodorom slane vode u gornji tok Neretve.”

Pojašnjava kako će povećanje saliniteta utjecati na deltu Neretve i ljude koji tamo žive. Radi se o najvećem riječnom ušću u Hrvatskoj i jednom od naših najvažnijih poljoprivrednih područja, koje se već sada bori s problemom povećanja saliniteta.

Prodori slane vode u korito Neretve negativno utječu na poljoprivrednu proizvodnju, ali i na bioraznolikost i ravnotežu tog osjetljivog ekosustava. Razlog za to su klimatske promjene, tj. porast razine mora i manji ljetni vodostaj rijeke. Ako se Gornji horizonti realiziraju, problemi će se umnogostručiti jer će količina dostupne slatke vode postati još manja.

“U donjim tokovima Neretve omjer slatke i slane vode se mijenja u negativnom kontekstu, tako što slana voda prodire uzvodno. Što se biodiverziteta tiče, dobivate faunu i floru koja je morska, a ne slatkovodna. Ozbiljna posljedica po ljude bit će problem gubitka slatke vode. Znate da su ondje ogromne plantaže mandarina koje se navodnjavaju sustavom kanala koji se manje ili više pune slanom vodom”, opisuje Dukić.

Osobiti problemi nastaju kada se promjene na koje utječe čovjek, poput umjetnog potapanja i isušivanja polja, događaju brzo i naglo, što znači da se lokalne vrste neće stići prilagoditi.

Prodor slane vode u kanale kojima se navodnjavaju polja predstavlja ozbiljan problem, upozorava znanstvenica. Promjene saliniteta kroz par godina promijenit će i pH zemljišta, što bi u pitanje moglo dovesti održivost poljoprivrede na tom području.

Delta Neretve je jedno od najintenzivnije korištenih poljoprivrednih područja u Hrvatskoj, iznimno ekološki osjetljivo. Dragocjen je to ekosustav u kojem žive brojne endemske vrste, zbog čega je delta Neretve uvrštena na Ramsarski popis kao močvarno područje od međunarodne važnosti.

Što Hrvatska može?

A kakve mehanizme Hrvatska uopće ima na raspolaganju? Pippa Gallop nam govori kako je prvi mehanizam koji Hrvatska može upotrijebiti tzv. ESPOO konvencija, Konvencija o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica koja je u Hrvatskoj usvojena 1997. godine.

Upravo je to krajem prošle godine Hrvatska i učinila, obrativši se Odboru za provedbu ESPOO konvencije radi razmatranja primjene odredbi Konvencije u vezi s projektom hidroelektrane Dabar, pri čemu je ukazano na važnost pravovremenog uključivanja zainteresirane strane u postupke koji mogu imati prekogranične utjecaje na okoliš, rečeno nam je iz Ministarstva.

“Ministarstvo je 25. studenog 2025. dalo pisano mišljenje da se u postupku izvođenja projekta nisu poštivala sva pravila sudjelovanja zainteresirane države koja može imati negativne posljedice zbog izvođenja velikog investicijskog projekta u susjedstvu”, rekla je ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije Marija Vučković u ožujku u Opuzenu.

Iz Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije na naš upit odgovaraju kako je tema mogućih prekograničnih utjecaja projekta Gornji horizonti dugi niz godina prisutna u bilateralnoj komunikaciji Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uključujući sastanke nadležnih ministarstava i tijela u području vodnoga gospodarstva.

Hrvatska je 2016. godine predložila uspostavu zajedničkog tehničkog tima kako bi se definirale mjere za ublažavanje negativnih utjecaja projekta, a na sastanku Vlade RH i Vijeća ministara BiH u lipnju 2023. obje strane su “izrazile spremnost za nastavak dijaloga o mogućim utjecajima projekta na sliv rijeke Neretve te potrebi zajedničkih aktivnosti radi smanjenja mogućih negativnih posljedica na okoliš”.

Prema Ministarstvu, Hrvatska ima ograničene mogućnosti izravnog utjecaja na provedbu ovog projekta, koji bi po nekim procjenama mogao smanjiti protok Neretve za do 30 posto, no “kontinuirano koristi dostupne bilateralne i međunarodne mehanizme kako bi se osigurala razmjena informacija i zaštita okoliša te vodnih resursa”.

Pippa Gallop nam još govori da bi se Republika Hrvatska u ovom slučaju mogla pozvati na članak 12. Okvirne direktive o vodama u kojem se ističe kako država članica Europske unije (EU), kada utvrdi problem koji utječe na njezino upravljanje vodama, a koji ne može sama riješili, može o tome izvijestili Komisiju i bilo koju drugu zainteresiranu državu članicu, a također dati i preporuke za rješavanje.

Gallop podcrtava kako bi sa svakom novom hidroelektranom i svakim novim dijelom projekta šteta samo rasla.

Prvo je tu HE Dabar, potom HE Bileća i onda HE Nevesinje. Zaustavljanje projekta u bilo kojem trenutku imalo bi pozitivan utjecaj, pogotovo kada govorimo o smanjenju potencijalne štete, smatraju u CEE Bankwatchu.

“Tako da nikada nije prekasno za djelovanje”, zaključuje Gallop.

Ovaj članak je nastao uz podršku Centra za životnu sredinu i National Geographica.