Klimatski rizik je rizik kapitala. I zato raste industrija njegove procjene
Firme koje su zgrnule bogatstvo emitirajući stakleničke plinove u atmosferu sklone su javno propitivati realnost klimatske krize. Međutim, istovremeno pokušavaju svoje poslovanje osigurati od klimatskih rizika koji su posljedica iste te klimatske krize.
Vjerovao netko u klimatsku krizu ili ne, industrija procjene klimatskog rizika raste iz godine u godinu. Osiguravatelji, bankari, investicijski fondovi, građevinari i — naftne kompanije već godinama u svojim procjenama rizika za vlastiti portfolio uračunavaju koliko je područje u koje ulažu osjetljivo na klimatske šokove i koliko su izvjesne promjene zakona koje će im naplatiti ugljični otisak. Najbrže ih u praksi primjenjuju osiguravatelji, čije mape rizičnih teritorija već sada utječu na cijene polica.
Na početku treba pojasniti da je integracija klimatskih rizika u računovodstva došla kroz međunarodne okvire kao što su Radna skupina za financijske objave povezane s klimom (TCFD), Međunarodni odbor za standarde održivosti (ISSB) te regionalne propise poput Direktive Europske unije o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD). Poduzeća se primorava da usvoje strukturirane i na podacima utemeljene pristupe procjeni klimatskih rizika, koji se sve manje mogu ignorirati.
Procjenom klimatskog rizika danas se zato bavi mozaik raznorodnih konzultanata. Tu su klasični revizori kao što su Moody’s, PricewaterhouseCoopers (PwC) i KPMG. Istakli su se i neki novi te specijalizirani konzultanti poput Jupiter Intelligencea. No, u priču su se ugradili i oni duboko umočeni u rasplamsavanje klimatske krize i njeno sustavno poricanje.
Među njima je i najveći upravljač financijskom imovinom na svijetu, BlackRock. Nakon Pariškog sporazuma, BlackRock je bio jedan od osnivača Radne skupine za financijske objave povezane s klimom (TCFD). Glavni zadatak TCFD-a je pružanje informacija investitorima o tome što tvrtke poduzimaju kako bi ublažile rizike od klimatskih promjena, kao i o transparentnosti načina na koji se njima upravlja.
BlackRock je otišao i korak dalje. Potpisali su Vatikansku izjavu, zajedno s gotovo svim glavnim igračima u svijetu nafte i upravljanja kapitalom. Izjavom su se složili s papom Franjom kako nam je potreban režim određivanja cijena ugljika. Prema izjavama čelnika Larryja Finka iz 2020. godine, BlackRock je vjerovao da je naplata ugljika ključna u borbi protiv klimatskih promjena, a da je “klimatski rizik investicijski rizik”.
> > Osiguravajuće kuće zabrinute jer klimatska kriza prijeti opstanku kapitalizma
Zatim su u svoj postojeći alat za procjenu rizika uključili i klimatske varijable te je nastao Aladdin Climate. Oni, među ostalim, mjere financijski utjecaj šumskih požara, porasta razine mora, poplava i drugih klimatskih nedaća, kao i rizike promjena u vladinim regulativama i energetskim politikama za kapital. Paralelno, uključuju se i u Inicijativu menadžera kapitala koji teže neto nultim emisijama (NZAMI).
No, cijelo to vrijeme BlackRock ostaje jedna od najvažnijih financijskih poluga naftne industrije, usmjeravajući milijarde u naftnu industriju. Pritom su se branili da oni svojim klijentima samo daju izbor, hoće li ulagati u naftu ili nešto drugo. Ograničavanje izbora bilo bi, tvrde, loše za radnike i penzionere. Međutim, ispostavilo se da naftnu industriju financiraju i kroz “zelene” fondove okićene etiketom održivosti.
U zadnje vrijeme, klima se više ne spominje toliko u javnim obraćanjima šefa BlackRocka. Štoviše, kada je na vlast u Americi došao Donald Trump, momentalno su se povukli iz NZAMI-ja. Njihov Aladdin Climate i dalje ostaje dostupan za investitore, solo ili u paketu s procjenama drugih rizika.
McKinsey & Co.
Za posao procjenitelja javila se i ozloglašena korporacija McKinsey & Company, koja se zadnjih godina “proslavila” i po svojoj ulozi u razbuktavanju opijatske krize u SAD-u. Ovaj konzultantski div s uredima u 65 zemalja svijeta skriva listu svojih klijenata. Međutim, zahvaljujući sudskim postupcima razotkriven je barem jedan njihov dio.
Povodom jednog o takvih otkrića prošle godine, Guardian je podsjetio kako postoji još jedna lista koja daje zanimljive rezultate ukrsti li se sa spiskom McKinseyevih klijenata. Nastala je analizom podataka Carbon Majors iz 2024 i prema toj bazi, samo 57 proizvođača fosilnih goriva i cementa odgovorno je za 80% svih globalnih emisija CO2 od potpisivanja Pariškog sporazuma 2016. godine do 2022. godine.
Čak dvije trećine tih velikih emitera ugljičnog dioksida, privatnih i nacionalnih, nalazi se na popisu subjekata povezanih s McKinseyjem u objavljenim sudskim dokumentima. To uključuje oko 30 klijenata iz industrije fosilnih goriva i rudarstva, kao što su saudijski Aramco te naftni divovi Shell, BP, TotalEnergies i Eni te neizostavni financijer poricanja klimatske znanosti, Koch Industries.
McKinsey se javno “voli” i s Exxonom, najmoćnijom natnom kompanijom svijeta i najvećim financijerom pseudoznanosti kontra klimatskom konsenzu. To se vidi kroz kvartalne razgovore s Exxonovim direktorom, Darrenom Woodsom, koji se svode na vrhunski PR.
No, za potrebe uključivanja u industriju procjene klimatskih rizika, McKinsey svoje klijente upozorava:
“Klimatske promjene dosegnule su kritične razmjere, stvarajući fizičke rizike (akutne i kronične), tranzicijske rizike (promjene tehnologija, regulativa, politika i očekivanja dionika) te rizike od odgovornosti. Brzina kojom se te promjene događaju nameće organizacijama imperativ da razumiju njihove kaskadne učinke te se uključe u proces promišljenog ublažavanja i postupne prilagodbe.”
Zato nude pomoć organizacijama u razvoju “robusnih kvalitativnih i kvantitativnih pristupa za prepoznavanje, mjerenje i upravljanje njihovom izloženošću klimatskim rizicima u svim relevantnim scenarijima”.
Klimatski rizik kao računovodstveni standard
No, tu su i mnogi uobičajeni procjenitelji, koji su zadnjih godina kupili tvrtke za prostornu analitiku klimatskih udara.
“Moody’sovo preuzimanje tvrtke za modeliranje katastrofa RMS 2021. godine opravdano je izričitom namjerom da se ojača njihova analitika klimatskih rizika i prirodnih nepogoda [Moody’s Corporation, 2021.]. Kupnjom tvrtke The Climate Service 2022. godine, S&P Global je modeliranje scenarija integrirao u svoj širi imperij financijskih podataka [S&P Global, 2022.]. Sve veći ekosustav specijaliziranih pružatelja usluga nudi bankama, osiguravateljima i fondovima za nekretnine procjene rizika od poplava, požara i toplinskih valova na razini pojedinačne zemljišne čestice – što u jednom vodiču za novinare opisuju kao ‘proliferaciju privatnih tvrtki koje prodaju iznimno detaljne procjene klimatskih rizika’ [Merrefield, 2025.]. Njihov je poslovni model jednostavan: uočiti promjene prije i detaljnije od konkurencije”, piše povjesničarka znanosti Naomi Oreskes na svom portalu Reckoning Science, u sklopu šire teme o zabrinjavajućem trendu privatizacije znanja o klimi i rastakanju javnih ustanova koje prikupljaju relevantne podatke.
Moody’s tako nudi vidljivost tranzicijskih i kroničnih rizika u njihovim dugoročnim klimatskim scenarijima, odnosno sedam dugoročnih scenarija temeljenih na NGFS-u, Mreži središnjih banaka i nadzornih tijela za ozelenjivanje financijskog sustava. Pokrivaju više od 70 zemalja, saveznih država SAD-a i metropola. Nude i stogodišnji horizont do 2100. godine za države; horizont od 30 godina za savezne države SAD-a i velegradska područja, a navode i kako podatke ažuriraju dvaput godišnje.
“Kronični čimbenici, poput porasta temperature, počinju negativno utjecati na zdravlje i produktivnost radnika, a pogođeni su i poljoprivredni usjevi. Katastrofalni vremenski događaji također postaju intenzivniji i učestaliji. Dugoročni scenariji temeljeni na NGFS-u prikazuju različite putanje u sljedećih 50 godina – u rasponu od potpunog izostanka djelovanja do postizanja neto nulte stope emisija do 2050. godine”, piše Moody’s.
Rastuća je industrija iznjedrila i neke relativno nove, specijalizirane analitičare. Ističe se Jupiter Intelligence. Surađuju s više energetskih kompanija koje zarađuju na fosilnim gorivima, primjerice BP-jem, talijanskim Enijem, njemačkim Energie Baden-Württemberg AG (EnBW) i norveškim Equinorom.
Na svojim stranicama u poruci (potencijalnim) klijentima pišu:
“Klimatski rizik je rizik za kapital. Fizički rizik i rizik od ekstremnih vremenskih uvjeta već sada utječu na tržišta — mijenjaju cijene imovine, preoblikuju osiguranje i preusmjeravaju kapital. Unatoč tome, većina podataka o fizičkom riziku na tržištu prvenstveno služi za regulatorno izvještavanje, a premalo za donošenje konkretnih odluka. Jupiter je stvoren kako bi fizički rizik pretvorio u obranjivu kapitalnu strategiju. Transparentna analitika prilagođena financijskom sektoru zamjenjuje netransparentne (black-box) ocjene — omogućujući timovima za upravljanje rizicima, financijama i investicijama da djeluju na vrijeme i opravdaju svaki svoj potez.”
Različite industrije, različiti problemi
Klimatski rizici nisu jednaki za sve industrije. PricewaterhouseCoopers ih, primjerice, dijeli u nekoliko najugroženijih. Poljoprivreda je tako osjetljiva na fizičke rizike, kao što su suše, poplave, toplinske valove, tuču i nestašicu vode.
Za financijski sektor, osiguranje, investicije i bankarstvo, najozbiljniji su tranzicijski rizici – visoka izloženost sektorima s visokim udjelom ugljika, ulaganja i financiranja koja nisu usklađena s EU taksonomijom.
Proizvodnji prijete poremećaji u opskrbnom lancu i operacijama uzrokovani, primjerice, poplavama, ali i tranzicijski poput izloženosti mehanizmima određivanja cijena ugljika. Maloprodaja i roba široke potrošnje također može očekivati poremećaje u ključnim logističkim operacijama i skladištima zbog fizičkih rizika.
Rudarstvu prijete poremećaji u ključnim procesima zbog nestašice vode i toplinskog stresa, ali i strože određivanje cijena ugljika i ograničenja emisija. Nafta i plin najviše su izloženi upravo cijenama ugljika, ali i riziku od uzaludnih ulaganja u infrastrukturu koja se zbog ostvarivanja klimatskih ciljeva neće isplatiti.
Fortune Business Insights navodi da je vrijednost tržišta procjene rizika u 2025. godini iznosila 1.79 milijardi američkih dolara te predviđa da će do 2034. godine dosegnuti 7,7 milijardi USD.
U nekim slučajevima, industrija procjene rizika je kapitalistička kontradikcija bez premca. Kompanije koje se mogu smatrati najodgovornijim na svijetu za uništenje biosfere i klime, interno kalkuliraju kako će se to uništenje odraziti na njihove džepove i džepove njihovih klijenata.
Istovremeno, i dalje intenzivno ulažu u iste prljave industrije, paralelno pomažući drugim kompanijama da smanje svoj ugljični otisak, lijepo prikažu vlastito računovodstvo, postignu što bolji ESG rejting i izbjegnu katastrofalne štete od iste te klime koju uništavaju.