Mijenja se sustav trgovanja emisijama EU-a: Profiti korporacija ispred zaštite građana
Sustav trgovanja emisijama Europske unije mijenja se u korist tvrtki koje zagađuju atmosferu stakleničkim plinovima. Novi prijedlog Europske komisije dovodi u pitanje izvedivost ostvarivanja klimatskih ciljeva EU-a.
Europska komisija predstavila je dugo očekivani prijedlog reforme sustava trgovanja emisijama stakleničkim plinovima (ETS). Njihovim prijedlogom nitko nije naročito zadovoljan: s jedne strane je blok država koje se protive razvodnjavanju ETS-a i odustajanju od klimatskih ambicija Europske unije, a s druge strane su zagovornici konkurentnosti koji smatraju da bi europskoj industriji trebalo dopustiti da emitira još više ugljika.
Sustav trgovanja emisijama Europske unije postoji od 2005. godine. Pokrenut je sa svrhom postupne dekarbonizacije europskog gospodarstva.
Sustav funkcionira tako da tvrtke koje posluju u EU-u dobivaju kvote ugljika koje mogu emitirati u atmosferu. One tvrtke koje emitiraju manje stakleničkih plinova nego što im je dodijeljeno mogu prodavati svoje neiskorištene kvote tvrtkama kojima su potrebne, a koje emitiraju više stakleničkih plinova nego što im je kvotama dodijeljeno. Ako na tržištu nema dostupnih kvota, zagađivačke ih industrije mogu kupiti od same Europske unije. Cijena ugljika tako postaje dio cijene proizvoda koje tvrtke plasiraju na tržište, čime se stimulira dekarbonizacija.
ETS-om je predviđeno i da se količina ugljičnih kvota za poduzeća postupno smanjuje te da se besplatne kvote prestanu dodjeljivati nakon 2039. godine. Europska komisija sada, pak, predlaže usporavanje tempa dekarbonizacije.
Dozvola za više zagađivanja
Prema njihovom prijedlogu, o kojem se tek moraju usuglasiti Europski parlament i predstavnici država članica u Europskom vijeću, kvote će se u razdoblju između 2031. i 2035. godine smanjivati po stopi od 3,7 posto godišnje, umjesto ranije predviđenih 4,4 posto godišnje. Nakon 2036. godine Komisija želi dodatno smanjenje, po stopi od 1,7 posto godišnje.
Također se predlaže produljenje razdoblja u kojem će tvrtke dobivati besplatne ugljične kvote, a Europska komisija želi poduzetnicima omogućiti i da svoje emisije knjigovodstveno smanjuju kupujući ugljične kompenzacije u inozemstvu. U pitanju je kontroverzan sustav, koji tvrtkama dopušta financiranje projekata koji doprinose smanjenju emisija stakleničkih plinova u zamjenu za veće ugljične kvote.
U teoriji tvrtke tako “kompenziraju” vlastite emisije, tj. stakleničke plinove emitirane u Europi “otplaćuju”, primjerice, sadnjom stabala u Aziji. U praksi, sustav ugljičnih kompenzacija dokazano je neučinkovit alat za smanjivanje emisija stakleničkih plinova, za razliku od sustava trgovanja emisijama, koji je značajno doprinio dekarbonizaciji europskog gospodarstva tijekom protekla dva desetljeća.
Konačni dogovor o reformi ETS-a tek treba biti postignut. Međutim, jasno je da smjer koji je Komisija zacrtala vodi prema duljem i intenzivnijem zagađivanju atmosfere stakleničkim plinovima te dovodi u pitanje izvedivost europskih dekarbonizacijskih ciljeva do sredine stoljeća. Europska unija planira do 2050. godine postići neto nultu stopu emisija, pri čemu bi ETS trebao služiti kao jedan od glavnih alata za ostvarenje tog cilja.
> > Ugljične kompenzacije nisu rješenje za klimatske promjene
Tko će snositi cijenu popuštanja korporacijama?
Kako Komisija to namjerava izbalansirati, pita se Camille Maury, stručnjakinja za industrijsku politiku pri europskom WWF-u.
“Bilo kakvo povećanje u ETS emisijama moralo bi se kompenzirati dubljim rezanjem emisija u drugim sektorima gospodarstva, stavljajući dodatan pritisak na sektore poput prometa, zgradarstva i poljoprivrede”, kaže Maury.
Drugim riječima, popustljivost Europske komisije prema velikim tvrtkama, koje su ujedno i veliki zagađivači atmosfere stakleničkim plinovima, trebali bi kompenzirati građani i poljoprivrednici, ulažući u niskoemisijska vozila, energetsku obnovu zgrada te smanjenje emisija prilikom proizvodnje hrane.
“ETS funkcionira zato što se njegovi ključni elementi međusobno nadopunjuju: opadajuća gornja granica emisija, smislena cijena onečišćenja i prihodi koji podupiru čistu tranziciju. Baš kao kod Jenga tornja, kad počneš vaditi kockice, cijela se konstrukcija destabilizira. Postupajući ovako, Komisija dovodi u pitanje predvidljivu i učinkovitu cijenu onečišćenja koja je poduzećima i ulagačima potrebna kako bi ulagali u čiste tehnologije. U vrijeme sve većih klimatskih posljedica i rastuće geopolitičke neizvjesnosti, Europa si ne može priuštiti taj rizik”, smatra WWF-ova Camille Maury.
> > EU i rat u Iranu: Još jedna prijetnja za klimatske politike
Elektrifikacija nije magično rješenje
Gorak okus dodatnog razvodnjavanja klimatskih ambicija Europske unije, u trenutku dok se europski kontinent nosi s nezapamćenim vrućinama, Europska je komisija pokušala ublažiti tako što ga je uparila s planom ubrzane elektrifikacije.
“Iako se 70 % električne energije u EU-u sada proizvodi iz domaćih čistih izvora energije, stopa elektrifikacije potražnje za energijom u proteklom je desetljeću zaustavljena na 23 %. Stoga moramo ubrzati elektrifikaciju sektora koji koriste energiju, posebno industrije, prometa i zgrada”, priopćili su iz Europske komisije najavljujući novi elektrifikacijski cilj od 46 posto do 2040. godine.
“Postizanje tog cilja moglo bi do 2040. godine smanjiti trošak EU-a za uvoz fosilnih goriva za 260 milijardi eura godišnje. Elektrifikacija donosi znatne koristi za gospodarstvo, poduzeća i građane EU-a u smislu nižih cijena energije i konkurentnosti, veće energetske sigurnosti i otpornosti”, poručuju iz Komisije.
Elektrifikacija je ključna za uspjeh zelene energetske tranzicije. Ako društvo koristi isključivo električnu energiju dobivenu iz obnovljivih izvora, emisije stakleničkih plinova svode se na minimum. To znači postupno izbacivanje fosilnih goriva, primarno zemnog plina i nafte, iz grijanja kućanstava, prometa i industrijske proizvodnje.
“Elektrifikacija je naša ulaznica za energetsku neovisnost. Svaka ugrađena dizalica topline, svaka izolirana kuća i svaki elektrificirani industrijski proces koji se napaja iz obnovljivih izvora približava EU budućnosti s čišćim zrakom, nižim računima za energiju i manjom ovisnošću o fosilnim gorivima. No sama elektrifikacija nije strategija dekarbonizacije – mora ići u paketu s ambicioznim ciljevima za obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost”, kaže Arnaud Van Dooren, viši savjetnik za obnovljive izvore energije u europskom WWF-u.
Drugim riječima, da bi elektrifikacija imala smisla, korištena električna energija mora dolaziti iz obnovljivih ili drugih niskoemisijskih izvora. To podrazumijeva i ogromna ulaganja u elektroenergetsku infrastrukturu, prvenstveno u prijenosnu i distribucijsku mrežu te baterijske sustave za pohranu električne energije iz obnovljivih izvora.