Sjeckanje Kanade: Udruženi san naftaša i Big Techa

Jednoj od najbogatijih pokrajina svijeta, kanadskoj Alberti, prijeti odcjepljenje. Kako se radi o izuzetno naftom bogatoj teritoriji, na šepanje odnosa između Alberte i federalne vlasti nozdrve su raširili i zube iskesili brojni “gladni” interesenti. Procjene kažu da je pokrajina četvrta na svijetu po količinama nafte, iako su zalihe uglavnom pohranjene u bitumenskom pijesku.

Ta činjenica doprinijela je dvjema posljedicama. Prvo, kako nije jednostavno razdvojiti naftu od pijeska, gline i vode, količinski značajna eksploatacija započela je relativno kasno, što znači da su rezerve praktički netaknute. Drugo, tehnologije eksploatacije su apokaliptične za okoliš, destruktivnije i od ozloglašenog hidrauličkog frakturiranja.

Bitumenska polja izgledaju poput rudnika otvorenog kopa – potpuno ogoljena od vegetacije i izrovana stotinama metara u dubinu. Oko polovice zahvaćene nafte pridobiva se struganjem površine i širenjem pustoši, a polovica kroz podzemne kopove, odnosno mrežu tunela kojima se pristupa podzemnim zalihama. Osim što su veliki potrošači tla, ova postrojenja troše i enormne količine vode i energije te proizvode toksični otpad.

Ni tako invazivne tehnologije nisu dovoljno efikasne da se iz zemlje izvuče više od 10 posto od procijenjenih 1,8 bilijuna barela nafte koji leže na i pod ovom kanadskom pokrajinom. No dovoljno su učinkovite da smjeste Albertu na četvrto mjesto na svijetu po iskoristivim naftnim rezervama, odmah iza Venecuele, Saudijske Arabije i Irana, te mjesto iznad Iraka. Eksploatacija je od osamdesetih eksplodirala – s 200.000 barela dnevno na današnjih skoro 3,5 milijardi.

Ottawa vs. Edmonton

Pokušaji da Kanada zauzda naftne kompanije i implementira bilo kakve klimatske ili prema okolišu odgovorne politike, do sada su pale na pokrajinskoj razini, pohvalit će se premijerka pokrajine Danielle Smith u svom obraćanju vezanom za referendum o odcjepljenju.

Stanovnici Alberte na birališta izlaze danas. Odgovarat će na deset referendumskih pitanja, među kojima je i ono o odcjepljenju od Kanade te uspostavljanju nezavisne države.

Premijerka Smith je, inače, unatoč vlastitom protivljenju federalnim vlastima u Ottawi, za ostanak Alberte u Kanadi, iako je dala sve od sebe da normalizira separatističku opciju te je i uvrstila pitanje o odcjepljenju u referendumsko izjašnjavanje. Prognoze kažu kako nije vjerojatno da će se Alberta odcijepiti, jer pokret za odcjepljenje nema značajniju podršku [1].

Osim toga, referendumsko pitanje koje su predložili separatisti “palo” je na nadležnom sudu u svibnju. Organizatori peticije za izjašnjavanje o samostalnosti, prvenstveno Alberta Prosperity Project (APP) kojeg vode Jeff Rath i Stay Free Alberta, pokret koji vodi Mitch Sylvestre, propustili su obaviti konzultacije s urođeničkom populacijom.

APP se inače otvoreno protivi UN-ovoj Deklaraciji o pravima urođeničkih naroda i promiče judeo-kršćanske civilizacijske vrijednosti, ali istovremeno tvrdi da će se narodi koji su živjeli od zemlje u Alberti prije kolonizacije obogatiti.

Javni politički repertoar APP-a, začetog u protivljenju mjerama za obuzdavanje širenja kovida-19, krcat je frazama tipa “Alberta radi, Ottawa se gradi”, poricanjem klimatske znanosti i teorijama zavjere o ekološkoj agendi koja je, tvrde, put u porobljavanje, masovno ubojstvo i marksizam.

Premijerka je sama odlučila da će separatistima dati legitimitet i sama je preformulirala pitanje, koje makar zasad vuče na stranu ostanka. Tako će se građani Alberte izjašnjavati o tome jesu li za ostanak ili za pravnu i ustavnu pripremu preduvjeta za referendum o odcjepljenju.

Obećavanje zemlje, vode i nafte Amerikancima

Trganje Alberte od Kanade privuklo je toliko pažnje u susjedstvu da su se protivnici odcjepljenja već počeli pitati tko je koga tu “nanjušio” i krenuo u inicijativu – separatisti moćne američke saveznike ili Amerikanci separatiste kao korisnu ispostavu vlastitih interesa. Ipak je SAD najveći trgovinski partner Alberte, ovisan o njenoj nafti. Više od pola američkog uvoza sirove nafte dolazi iz Kanade, a najveći dio baš iz Alberte.

Pritom, predsjednik SAD-a Donald Trump već je dugo u zavadi s liberalnom vladom u Ottawi i svašta govori o sjevernim komšijama. Od novijih napada, nazvao ih je jednom od najgorih država na svijetu i opet im prorekao da će postati 51. savezna država SAD-a.

Zato nije posebno iznenađujuće da su se umjesto s Prvim nacijama, odnosno domorodačkim zajednicama, separatisti savjetovali Trumpovim dužnosnicima i operativcima.

> > Autori Trumpovog “Projekta 2025” žele razoriti EU jer im smetaju klimatske politike

Istraživanje najčitanijeg kanadskog dnevnog lista Globe and Mail otkrilo je da su čelnici separatističkog pokreta u Alberti prošle godine otputovali u Washington na sastanak u američko ministarstvo vanjskih poslova. Ondje su žuđenim američkim partnerima u zamjenu za pomoć pri tranziciji prema neovisnosti ponudili ključnu imovinu pokrajine, uključujući pristup pitkoj vodi i sirovoj nafti.

“Samo smo spomenuli vodu kao potencijalnu temu. Treba li SAD-u još vode? Može li im Alberta isporučiti više vode… Koncesije na naftu ili pristup zemljištu za tu željezničku prugu – postoje sve moguće vrste zamjena i kombinacija za otplatu tog duga”, izjavio je dr. Dennis Modry iz APP-a.

Najveće curenje privatnih podataka u povijesti

Američki konzervativci ustupili su separatistima iz Alberte softver 10X Votes, inače razvijen za mobilizaciju republikanskih glasača u SAD-a. Lista je uparivala birački popis i demografske podatke, vjersku pripadnost ili čak poznate pretplate na časopise. Softver 10X Votes daje svojim korisnicima način da pretražuju popis birača u potrazi za ljudima koji bi vjerojatno glasali za republikance, primjerice tražeći one koji imaju lovačku dozvolu.

Separatistički organizatori poput Davida Parkera koristili su i prilagodili taj američki alat za obradu goleme količine osobnih podataka birača i nazvali ga Projekt Centurion. U softver su, naime, ubacili birački popis koji je procurio, kako će kasnije utvrditi njihovo izborno povjerenstvo, iz pro-separatističke Republikanske partije Alberte.

Na taj način separatisti su mogli upariti listu od skoro tri milijuna birača, a koja je sadržavala i njihove adrese i brojeve telefona, s drugim podacima o biračima prikupljenima putem interneta. Pristup alatu nije bio ograničen isključivo na organizatore kampanje, već se lako moglo provaliti u njega i, primjerice, pronaći kamo je u Alberti odselila vaša bivša partnerica koju ste fizički zlostavljali u braku.

Republikanci su se također pojavljivali i na okupljanjima separatista u Kanadi, a neki kongresmeni poput Andyja Harrisa su čak otvoreno zagovarali da Alberta – dakle, ne Kanada – postane 51. savezna država SAD-a.

Kruže i Tech Bros

Alijansa sastavljena od čelnika najmoćnijih i najbogatijih tehnoloških kompanija današnjice također je nanjušila šansu u Alberti. Tako je u rujnu Zaklada slobodnih gradova (Free Cities Foundation, FCF) održala prezentaciju na konferenciji Capitalism and Morality u kanadskom Calgaryju.

Poruka njihove govornice Mailyn Salabarrie je bila da su “otvoreni za razmatranje ozbiljnih prijedloga usmjerenih na stvaranje novih zona s većom autonomijom” u Alberti, koju bi pokrajinu odveli “korak dalje” od “suvereniteta, decentralizacije, pokrajinskog autoriteta”.

Free Cities Foundation promovira projekte koji su dobili financijsku podršku izvršnih direktora iz tehnološkog sektora, istodobno i financijera Trumpovog pokreta, poput Petera Thiela, Marca Andreessena i Sama Altmana. Zaklada je dio širih nastojanja za stvaranjem autonomnih jurisdikcija kao privatnih enklava s niskim porezima, odnosno teritorija “oslobođenih” od ikakvih obaveza za poduzetnike da novac reinvestiraju u lokalne zajednice.

> > AI pomaže fosilnim tvrtkama da više buše i bolje zarađuju

Postoje mnoga različita imena i oblici takvih projekata, uključujući posebne ekonomske zone, autonomne ili čarter gradove, start-up gradove i “mrežne države”.

Primjerice, ideja je 2019. dovela do osnivanja Pronomos Capitala, “prvog investicijskog fonda posvećen autonomnim gradovima”. Petar Thiel je opet bio među investitorima, a pridružili su se i drugi tehno-milijarderi, među kojima i Marc Andreesen.

Na stranicama Promonos Capitala može se doznati da “autonomni gradovi” niču diljem nerazvijenog svijeta; u Latinskoj Americi, Africi i Aziji, zbog čega se ovi projekti često opisuju kao kolonijalistički. Najdalje se odmaknulo u Hondurasu, gdje je Promonos Capital od države dobio pravo raspolaganja privatnim otokom na kojem su podigli grad nazvan Prospera. Hondurasom je tada upravljao Juan Orlando Hernández, osuđeni, a onda od Trumpa pomilovani diler kokaina. Zbog Prospere je donesen specijalni zakon koji je nakon predsjednikovog posrnuća ukinut. Sada Prospera tuži Honduras za iznos koji premašuje dva javna budžeta, prijeteći toj državi bankrotom.

Balaji Srinivasan, bivši partner u investicijskoj tvrtki Andreesen-Horowitz, oko libertarijanske opsesije bijegom od dosega državnih regulacija stvorio je i sektu, okupljenu oko koncepta koji je nazvao “mrežna država” (Network State). U istoimenoj je samizdatoj knjizi iz 2022. tumačio kako bi žitelji digitalnih zajednica trebali crowdfundingom skupiti kapital za izgradnju autonomnih gradova i država, u kojima će sami postavljati pravila ponašanja i poslovanja.

Crno zlato i crnja desnica

Priče o suverenizmu i “većoj autonomiji” Alberte u crpljenju bogatstava kroz šurovanja s južnim susjedima posebno su bizarna uzme li se u obzir tko su već sada najveći profiteri od kanadskih bitumenskih polja i pustoši koja se ondje širi.

Američki fondovi su 2025. godine bili vlasnici oko 59 posto kanadskih naftnih i plinskih kompanija, dok se kanadsko vlasništvo smanjilo s 37 na 34 posto. Izvješće organizacije Canadians for Tax Fairness iz 2025. godine procjenjuje da je Kanada vlasnik tek 27 posto tzv. “velike četvorke”, kompanija za crpljenje uljnog pijeska – Canadian Natural Resources, Cenovus Energy, Imperial Oil i Suncor Energy.

One su zaslužne za oko 80 posto ukupne proizvodnje iz bitumenskog pijeska i u prosjeku su 73 posto u stranom, odnosno 60 posto u američkom vlasništvu. Isto izvješće navodi da su eksploatatori bitumenskog pijeska namaknuli ogromne profite od pandemije na ovamo, ne povisivši plaće niti povećavajući investicije. Uglavnom su isplaćivali vlasnike dionica i koristili prihode za umjetno pumpanje vrijednosti svojih papira, kroz tzv. reotkup vlastitih dionica.

Autor izvješća Silas Xuereb komentira: “To otvara pitanja o tome djeluju li korporacije koje donose odluke o proizvodnji i zapošljavanju u kanadskom sektoru uljnog pijeska u najboljem interesu Kanađana”.

Tzv. “velika četvorka” na desetak milijardi profita – dakle, ne prihoda – plaća jedva nešto više  od dvije milijarde za koncesije, čemu treba dodati i porez, koji na razini od 30-ak posto nije baš penalizirajuć. Naime, Kanađani s čežnjom promatraju norveški naftni fond, kao i visoke udjele u dobiti koje svojim poreznim i koncesijskim politikama zahvaćaju zemlje poput Saudijske Arabije, Kine i Australije.

Pitaju se što stoji iza desničarskog zgražanja nad uspoređivanjem Norveške i Kanade. Upitno je i tko “pljačka” Albertu sve ove godine; središnje vlasti u Ottawi ili isplate dioničara zbog kojih profiti cure iz njihove države skupa s naftom, ostavljajući za sobom nepopravljivu pustoš.