Muškarci imaju veći ugljični otisak od žena. Krive su pogrešne ideje o muževnosti

Muškarci tijekom svog života donose odluke zbog kojih imaju znatno veći ugljični otisak nego žene, pokazuje ovog tjedna objavljeni rad znanstvenica s dviju prestižnih javnih obrazovnih ustanova u Engleskoj i Francuskoj: Londonske škole za ekonomiju i političku znanost te Pariškog politehničkog instituta.

Studija je nastala na podacima iz Francuske, gdje su se na uzorku od 2100 ljudi istraživale prehrambene navike, a na uzorku od 12 500 ispitanika promatrane su navike vezane uz prijevoz. Emisije iz hrane i prometa čine više od polovice ugljičnog otiska u životu prosječne osobe.

Razlika iznosi čak 26 posto: prosječni ugljični otisak muškaraca bio je 5,3 tona ekvivalenta CO2, dok se kod žena radi o 3,9 tona ekvivalenta CO2.

Drugim riječima, muškarci znatno više doprinose emisijama stakleničkih plinova koji uzrokuju klimatske promjene. Razlika u ugljičnim otiscima muškaraca i žena identificirana u ovom istraživanju otprilike je jednaka razlici u ugljičnim otiscima između kućanstava s ispodprosječnim i natprosječnim medijalnim prihodima.

U čemu je razlika?

Znanstvenice je zanimalo i što uzrokuje tu razliku. Djelomično su u pitanju razlike u socioekonomskom statusu poput visine prihoda ili razine obrazovanja, dio otpada na biološke razlike, kao što je činjenica da je muškarcima u prosjeku potrebno više kalorija nego ženama, a dio objašnjava činjenica da muškarci u prosjeku dulje putuju do radnog mjesta nego žene.

Međutim, čak i kad se svi ti faktori uvrste u jednadžbu, neobjašnjeno ostaje 25 posto razlike u ugljičnom otisku od hrane i 38 posto razlike u ugljičnom otisku od prometa. Podaci pokazuju da ta razlika u potpunosti otpada na odnos prema samo dva proizvoda: crvenom mesu i osobnim automobilima. Radi se o proizvodima koji su, kako primjenjuju autorice rada, “ugljično intenzivni i rodno stereotipni”.

“Naši rezultati upućuju na to da tradicionalne rodne norme, osobito one koje povezuju muževnost s konzumacijom crvenog mesa i korištenjem automobila, imaju značajnu ulogu u oblikovanju individualnog ugljičnog otiska. To otvara prostor za informacijske politike koje bi mogle izazvati takve norme, primjerice promoviranjem biljnih alternativa kao nečega što je kompatibilno sa snagom i učinkovitošću”, kaže Ondine Berland, doktorica ekonomije s Odjela za geografiju i okoliš Londonske škole ekonomije i političkih znanosti, jedna od autorica ovog istraživanja.

Koautorica studije Marion Leroutier s Pariškog politehničkog instituta, također doktorica ekonomije, dodaje kako “kulturni trendovi koji promoviraju sirovo meso ili prehranu utemeljenu isključivo na mesu – a istovremeno ih često prati retorika kojom se odbacuje biljna prehrana – stvaraju rizik od ojačavanja ovih normi i poticanja ugljično-intenzivnog ponašanja”.

Problem manosfere

I ranije su postojala istraživanja koje su upućivala na štetnost utjecaja rodnih stereotipa, ne samo na ugljični otisak, već i na zdravlje muškaraca. Kao posebno štetan utjecaj pokazuje se tzv. manosfera – termin kojim se opisuje internetska zajednica okupljena oko različitih podcastera i drugih kreatora digitalnog sadržaja posvećenih promoviranju specifične vrste maskuliniteta, karakteriziranog agresivnošću i mizoginijom, zbog čega se često opisuje i kao “toksični maskulinitet”.

U svijetu manosfere, “pravi muškarci” voze brze automobile i jedu crveno meso. Glavnina publike internetskih celebrityja koji sačinjavaju manosferu su mladi muškarci.

Ondine Berland i Marion Leroutier u svom znanstvenom radu naglašavaju kako podaci o razlici u ugljičnom otisku između muškaraca i žena upućuju da bi muškarci mogli snositi veći trošak od klimatskih politika, tj. politika usmjerenih na prevenciju klimatskih promjena i ublažavanje njihovih posljedica.

“To što žene mogu imati niže troškove ublažavanja klimatskih promjena moglo bi također objasniti zašto su muškarci u zemljama s visokim dohotkom manje zabrinuti zbog klimatskih promjena od žena – čak i kada se uzme u obzir politička ideologija. Ako je smanjenje emisija za muškarce u tim zemljama skuplje nego za žene, tada averzija prema gubitku i motivirano zaključivanje mogu dovesti do manje zabrinutosti za realnost klimatskih promjena, što je u skladu s postojećom teorijom Bush i Clayton (2023)”, pišu autorice rada.

Referiraju se na rad politologinja Sarah Bush i Amande Clayton, koje su razvile teoriju da percipirana razlika u cijeni i koristi od ublažavanja posljedica klimatskih promjena objašnjavaju zbog čega žene u različitim istraživanjima redovito izražavaju više zabrinutosti zbog klimatskih promjena nego muškarci. Njihovu tezu podržavaju podaci prikupljeni u istraživanjima stavova populacije u zemljama diljem svijeta.

Kako redefinirati ideju muževnosti

Berland i Leroutier predlažu rješavanje ovog problema javnim informativnim kampanjama kojima će se utjecati na ideju o tome što je muževnost.

“Kampanje koje razgrađuju povezanost konzumacije crvenog mesa i posjedovanja automobila s muževnošću mogle bi smanjiti potražnju muškaraca za tim emisijski intenzivnim dobrima. Slično tome, suzbijanje stereotipa koji zelenu potrošnju i vegetarijanstvo prikazuju kao nešto ženstveno moglo bi povećati spremnost muškaraca na usvajanje pro-ekološkog ponašanja”, pišu Berland i Leroutier.

Dobar primjer je dokumentarac “The Game Changers”, objavljen 2018. godine, u kojem vrhunski sportaši opisuju svoja iskustva s prehranom baziranom na mesu. Među sugovornicima je bio nekadašnji bodibilderski šampion te glumačka ikona Arnold Schwarzenegger, inače veliki promotor biljne prehrane, koji je jezgrovito opisao čitav problem:

“Živio sam u tom svijetu. Pokazuju vam te reklame – hamburgeri, George Forman uz roštilj, epski sendviči – to je sjajan, sjajan marketing za mesnu industriju, prodaja ideje da pravi muškarci jedu crveno meso. Ali morate shvatiti, to je samo marketing. Nije bazirano na stvarnosti.”

U stvarnosti, prednosti uravnotežene prehrane bazirane primarno na biljnim sastojcima su opširno dokumentirane, a crveno meso je kancerogeno. Kad bi te informacije uspjele prodrijeti do manosfere, dakle do muškaraca zabrinutih oko toga jesu li dovoljno muževni, živjeli bi ne samo održivije, već i zdravije.