Ugljične kompenzacije nisu rješenje za klimatske promjene

Mogu li se ugljične kompenzacije poboljšati?

Pitanje je to kojim se bavi nedavno objavljen rad koji analizira znanstvene članke na tu temu objavljene u proteklih 25 godina. Nedavno je objavljen u časopisu Godišnji pregled okoliša i resursa.

Ako je suditi prema zaključku opsežnog pregleda, odgovor na pitanje s početka je – teško i nikako.

Kako navode autori, mnogi problemi koji muče tržište ugljičnih kredita vjerojatno su nerješivi. Naime, trenutačni tržišni neuspjesi nisu posljedica nekoliko “trulih jabuka”, već sustavnih i duboko ukorijenjenih problema koji se neće riješiti postupnim promjenama.

Većina trenutačnih projekata ugljičnih kompenzacija, navodi se u radu, ne potiče brzu dekarbonizaciju, tj. ne doprinosi svom načelnom cilju: smanjenju emisija stakleničkih plinova koji uzrokuju klimatske promjene.

Što je problem?

Termin ugljične kompenzacije (eng. carbon offsetting) odnosi se na projekte koji doprinose smanjenju emisija stakleničkih plinova i tako “generiraju” ugljične kredite (eng. carbon credits) kojima se može trgovati na međunarodnom tržištu. Zagađivačke industrije tako mogu, umjesto da smanjuju vlastite emisije, kupovati ugljične kredite koji predstavljaju izbjegavanje ili uklanjanje emisija stakleničkih plinova iz atmosfere, pa tako “kompenzirati” vlastite emisije.

Ovaj se mehanizam proširio nakon što je Konvencija UN-a o klimatskim promjenama sredinom 2000-ih pokrenula Mehanizam čistog razvoja (CDM) s ciljem pomoći razvijenim zemljama da ispune svoje ciljeve smanjenja emisija stakleničkih plinova prema Kyotskom protokolu iz 1997. Naknadno se razvilo i dobrovoljno tržište ugljika koje je također omogućilo kompanijama ugljične kompenzacije. Logika je ista – omogućiti državama i kompanijama da financiraju zelene projekte na drugom kraju svijeta kako bi kompenzirali štetu koju proizvode svojim emisijama.

U načelu, svaki ugljični kredit trebao bi predstavljati jednu tonu uklonjenog ili izbjegnutog ugljičnog dioksida. Međutim, realnost je takva da ovi programi nisu previše doprinijeli smanjenju emisija odnosno da precjenjuju svoj utjecaj na klimu.

Među brojnim analiziranim studijama autori tako ističu meta-analizu objavljenu prošle godine u časopisu Nature Communications koja je otkrila da je manje od 16 posto istraženih ugljičnih kredita pokazalo stvarno smanjenje emisija stakleničkih plinova.

Kvaliteta ugljičnih kredita

Osim toga, ugljične kompenzacije prate i brojne optužbe za društvene i ekološke zloupotrebe. Više puta se ispostavilo da su provedbe takvih projekata pratili kršenje ljudskih prava i zagađenje okoliša te da su ih fosilne kompanije koristile za greenwashing. Autori rada navode kako su problematični ugljični krediti za “nedodatne” projekte, kao što je npr. izgradnja vjetroelektrane koja bi ionako niknula, tj. koja nije izravno potaknuta programima ugljične kompenzacije.

Ništa korisniji nisu ni “privremeni” projekti, poput sadnje drveća, koje kasnije često izgori u požaru.

Okolišne organizacije već godinama upozoravaju da ugljični krediti, čija je korisnost upitna, ne smiju biti rješenje za klimatsku akciju. To su polako počele shvaćati i kompanije koje su se njima služile.

Kako se navodi u studiji, američki avioprijevoznik United Airlines tako je odustao od svih ugljičnih kredita, a 2023. godine izvršni direktor te kompanije opisao je većinu kompenzacija kao “prijevaru”. Proteklih nekoliko godina pokazalo je da se loš PR za ugljične kredite reflektirao i na vrijednost samog tržišta ugljičnih kompenzacija za zaštitu prašuma; ono se u 2023. godini smanjilo za 61 posto u odnosu na godinu prije, 2022.

UN-ov plan

Na prošlogodišnjoj klimatskoj konferenciji COP29 koja se održala u Azerbajdžanu dogovorena su pravila oko novog tržišta ugljika, što podrazumijeva stvaranje globalnog tržišta pod nadzorom UN-a, koji će zajedno s državama odlučivati o predloženim projektima.

Novo UN-ovo tržište morat će uključivati mehanizam koji ima za cilj spriječiti provoditelje projekata ugljičnog kreditiranja da svojim aktivnostima krše ljudska prava ili uzrokuju štetu okolišu.

Autori studije pak navode kako je malo vjerojatno da će nova pravila riješiti postojeće probleme. Naprotiv, smatraju kako postoji rizik da će se tržište preplaviti prekomjernim kreditiranjem te da postoji nedostatak mehanizama provedbe ili kazni koje bi obeshrabrile države i kompanije od prodaje ili kupnje sumnjivih ili lažnih kredita.

Predlažu hitno ukidanje kompenzacija koje se ne odnose na uklanjanje CO2 iz atmosfere te preusmjeravanje fokusa s tržišta kompenzacija na uklanjanje i skladištenje ugljičnog dioksida.

Za kraj, navode kako svjetski fokus ipak mora biti na brzom i značajnom smanjenju emisija stakleničkih plinova s ​​ciljem postizanja gotovo nulte emisije do sredine stoljeća.