Kako je Rusija ostala bez europskog plinskog tržišta

Europska unija je odlučila da više neće trošiti ruski zemni plin. Potpuna zabrana stupa na snagu 1. siječnja 2028.

Istiskivanje ruskog plina s EU tržišta događat će se postupno. Zabrana uvoza službeno će stupiti na snagu 1. siječnja 2026. godine, ali s nekim iznimkama: plin će se po postojećim kratkoročnim ugovorima moći isporučivati EU kupcima do 17. lipnja 2026., a po postojećim dugoročnim ugovorima do 1. siječnja 2028.

Nakon tog roka, članice Europske unije više neće moći koristiti ruski plin za grijanje i proizvodnju električne energije. Svoje potrebe za ovim energentom morat će namirivati iz drugih izvora.

Postupna zabrana uvoza ruskog plina je inicijativa Europske komisije od ovog ljeta, koja je sad dobila podršku ministara energetike u Vijeću Europske unije, a ranije i podršku resornih odbora u Europskom parlamentu. O prijedlogu još treba glasati na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta te ga moraju još jednom potvrditi Europska komisija i Europsko vijeće. U pitanju je, međutim, tek birokratska formalnost: nedvojbeno je da će zabrana stupiti na snagu.

Zašto se dosad čekalo?

Europska unija dugo se suzdržavala od uvođenja bilo kakvih sankcija na ruski zemni plin. Nakon što je Rusija napala Ukrajinu 2022. godine, EU je zabranila uvoz ruskog ugljena te većinu uvoza ruske nafte.

U pitanju su energenti koje je puno lakše zabraniti nego plin, jer ih je puno lakše nadomjestiti. Transport ugljena i nafte, dakle krutih goriva, puno je jednostavniji nego transport zemnog plina tj. metana. S obzirom na to da se radi o energentu koji se u prirodi nalazi u plinovitom stanju, za njegov kopneni transport potrebni su plinovodi, a za pomorski transport nužni su LNG terminali, postrojenja u kojima se plin hladi i time ukapljuje (dakle pretvara u tekuće stanje), kako bi se mogao transportirati specijaliziranim brodovima.

Drugim riječima, europske države čija je plinska infrastruktura konfigurirana tako da doprema plin iz Rusije ne mogu se preko noći prebaciti na druge dobavljače, jer tako nešto najčešće zahtijeva ulaganja u dodatnu plinsku infrastrukturu. Zbog toga je Europska unija sve dosad oklijevala s uvođenjem sankcija na ruski plin.

Ovu infrastrukturnu realnost vrlo jasno odražavaju statistički podaci: prije napada na Ukrajinu, Rusija je opskrbljivala članice EU s 50 posto potrošenog ugljena, 27 posto nafte i 45 posto plina. Ruskog ugljena na europskom tržištu više nema, nafta je zastupljena s 3 posto, ali 19 posto europskih potreba za plinom i dalje servisira ruska državna tvrtka Gazprom.

Međutim, budućnost koja je najavljena inicijativom REPowerEU iz svibnja 2022. konačno je stigla; tada je, naime, obećano da će se EU u potpunosti energetski osamostaliti od Rusije do kraja 2027. godine. To znači odricanje ne samo od ugljena i nafte, koje je prilično jednostavno kupiti negdje drugdje, već i zemnog plina te nuklearnog goriva.

Poruka Mađarskoj i Slovačkoj

Kada se donosio plan REPowerEU, petogodišnji rok za “skidanje” s ruskog plina činio se dovoljno dugačkim da države članice izgrade potrebnu infrastrukturu i pronađu nove dobavne kanale. Većina članica EU u tome je uspjela; ukupna potrošnja plina u EU je smanjena, a na tržištu je povećana zastupljenost plina iz Norveške te LNG-a uvezenog od bliskoistočnih, američkih i afričkih dobavljača.

Neke je to skupo koštalo, a najviše Njemačku. Profitabilnost njene industrijske proizvodnje uvelike je ovisila o dostupnosti jeftinog plina. Zemni plin je, naime, energent u čijoj cijeni je snažno izražena geografska renta: najjeftinije ga je uvoziti plinovodom izravno od proizvođača. Uvoz LNG-a je skuplji zbog troškova transporta, što uključuje njegovo ukapljivanje hlađenjem ispod -160 °C kako bi ga se moglo “ukrcati” u brod te ponovno uplinjavanje na odredišnom terminalu. Njemačka je 2022. stoga upala u recesiju, iz koje se tek ove godine počinje polako izvlačiti.

Međutim, dvije srednjoeuropske države ne samo da zadnjih godina nisu radile na smanjenju svoje ovisnosti o ruskom plinu, već su je čak i dodatno povećavale. U pitanju su Mađarska i Slovačka, jedine dvije članice EU koje se oštro protive potpunoj zabrani uvoza ruskog plina te dovode u pitanje i legalnost te odluke.

Naime, za uvođenje sankcija potrebno je da sve članice EU donesu jednoglasnu odluku. Europske institucije odluku o zabrani uvoza ruskog plina stoga ne predstavljaju kao sankcije, već kao trgovačku mjeru. Za donošenje trgovačkih mjera na Europskom vijeću, tijelu u kojem sjede predstavnici vlasti svih država članica, stoga nije potrebna jednoglasna odluka, već je dovoljno da ih podrži većina članica.

Takav način zabrane uvoza ruskog plina šalje vrlo jasan signal: većini članica Unije dosadilo je trpjeti sabotaže od strane ruskih partnera u svojim redovima pa ih je stoga odlučila odsjeći od ruskog kapitala. Posebno se to odnosi na Mađarsku, čiji je premijer Viktor Orban redovito koristio pravila o jednoglasnom odlučivanju da bi otežavao ili blokirao odluke o sankcijama. Slovački premijer Robert Fico često mu je u tome sekundirao.

Iako Mađarska i Slovačka tvrde da će odricanje od ruskog plina teško oštetiti njihova gospodarstva jer nemaju pristup alternativnim dobavnim pravcima, stručnjaci ukazuju da to nije točno. Mađarska i Slovačka svoje potrebe za plinom mogu nadomjestiti iz drugih pravaca, iako je jasno da će taj plin biti nešto skuplji od onog koji trenutačno nabavljaju iz Rusije. Državne plinske kompanije u obje zemlje imaju potpisane dugoročne ugovore s Gazpromom: slovački SPP do 2034., a mađarski MVM do 2036. godine.

Ključna je razlika što lideri Mađarske i Slovačke plin nabavljen po tržišnoj cijeni neće moći tako lako koristiti da bi obogaćivali sebe i svoju mrežu prijateljskih tajkuna te graditi “crne fondove” koje mogu koristiti za zadržavanje vlasti. Notorna je, naime, činjenica da Rusija koristi trgovinu fosilnim energentima kako bi subvencionirala politički rad europskih političara koje percipira kao saveznike, omogućujući im gradnju koruptivnih interesnih mreža unutar vlastitih država.

Hrvatska među dobitnicima

Nehotični pobjednik u priči oko zabrane uvoza ruskog plina mogla bi postati Hrvatska, donedavno i sama ovisna o plinu uvezenom iz Rusije. Te smo se ovisnosti, međutim, riješili gradnjom LNG terminala na Krku, čiji se kapaciteti sada proširuju kako bi mogli zadovoljavati i potrebe susjednih zemalja.

Kao što je Mađarska kroz godine profitirala od uvoza ruskog plina u Hrvatsku, jer je taj plin morao proći preko njenog teritorija i kroz njenu plinovodnu infrastrukturu, za što se naplaćuje tranzitna naknada, tako će i Hrvatska u budućnosti profitirati od transporta LNG-a s Krka prema Mađarskoj i Slovačkoj. Odražavat će se to u prihodima državne tvrtke Plinacro, koja upravlja hrvatskim plinovodnim sustavom tj. naplaćuje naknade za njegovo korištenje, kao i državne tvrtke LNG Hrvatska, koja upravlja terminalom na Krku tj. naplaćuje zakup njegovih prihvatnih kapaciteta.

Iako Europska unija u narednim desetljećima u potpunosti napustiti fosilne energente, može se očekivati da će potražnja za određenim količinama zemnog plina postojati još neko vrijeme. Radi se, naime, o energentu koji nije tako lako izbaciti iz energetskog sustava, prvenstveno zbog njegove uloge u proizvodnji električne energije.

Dok god se značajno ne povećaju kapaciteti za baterijsku pohranu obnovljive električne energije, plinske termoelektrane mnogim će europskim državama biti potrebne za tzv. balansiranje elektroenergetske mreže. Nešto lakše je plin izbaciti iz sustava grijanja, ali to i dalje traži značajna ulaganja. Izgledno je stoga da će potražnja za plinom u narednim godinama i desetljećima padati, ali još se ne nazire trenutak u kojem će u potpunosti nestati.

Kako je Rusija izgubila najvažnije kupce

Među dobitnicima bi se u budućnosti mogla naći i Ukrajina, ali samo u slučaju da uspije povratiti okupirane teritorije. U istočnoj pokrajini Donbas te u moru oko poluotoka Krima postoje izdašna plinska polja, čije je otkriće izvjesno bilo glavni motivator prve faze ruske oružane agresije na Ukrajinu, poduzete još 2014. godine, kada je Krim anektiran, a Donbas djelomično okupiran.

Ukrajinska plinska polja trebale su eksploatirati velike zapadnjačke fosilne tvrtke ExxonMobil, Chevron i Shell, odabrane na međunarodnim javnim natječajima. Za Rusiju bi to značilo da bi izgubila važan dio europskog plinskog tržišta, a s njime i polugu političkog pritiska, pa je krenula u okupaciju koja je onemogućila eksploataciju ukrajinskih plinskih polja.

Prihoda od prodaje plina u EU na koncu su se ipak lišili sami, krenuvši 2022. u drugu, ovoga puta značajno krvaviju fazu agresije u Ukrajini. Prihode koje gubi u EU ruski Gazprom pokušava stoga nadomjestiti povećavanjem kapaciteta za izvoz u Kinu, s kojom Rusija dogovara gradnju plinovoda Snaga Sibira 2. Kapaciteti ruskih plinovoda prema Kini time bi se povećali s postojećih 40-ak na oko 100 milijardi kubika godišnje.

Gradnja plinovodne infrastrukture je, međutim, skupa i dugotrajna; gradnja Snage Sibira 2 trajala bi desetak godina, a opisano povećanje kapaciteta pritom ne bi bilo dovoljno da Rusiji u potpunosti nadomjesti pristup europskom plinskom tržištu, kojem je 2021. izvezla 155 milijardi kubika zemnog plina. Te iste godine su prihodi od prodaje fosilnih energenata pokrivali skoro polovicu troškova ruskog državnog proračuna, pri čemu je većina novca dolazila upravo iz EU.

Teško je ne primijetiti ironiju ovakvog raspleta: Rusija je u agresiju na Ukrajinu izvorno krenula između ostalog i da bi očuvala svoju dominantnu poziciju na europskom energetskom tržištu, a sada je s tog tržišta u potpunosti izgurana te će iz rata, jednom kad on konačno završi, izaći značajno osiromašena i oslabljena.