Što se može naučiti iz nestanka struje u Španjolskoj i Portugalu

Prošlo je više od tjedan dana otkad su Španjolska i Portugal, malo poslije podneva u ponedjeljak 28. travnja, ostali bez struje. Još uvijek nije sasvim jasno što je točno bio uzrok nestanka električne energije za skoro 60 milijuna ljudi, ali naziru se rješenja koja je potrebno implementirati da se nešto slično ne ponovi u budućnosti.

Pad frekvencije u mreži

Kako je, dakle, došlo do masovnog nestanka struje na Pirinejskom poluotoku? Ono što je poznato jest da je frekvencija u elektroenergetskoj mreži neposredno pred nestanak struje pala s 50 Hz na 49 Hz. Na prvi pogled to se možda ne čini značajnim, ali predstavlja ogroman problem.

Da bi sustav distribucije električne energije od proizvođača do potrošača neometano radio, nužno je da frekvencija struje bude stabilna. Mreže unutar Europske unije rade na frekvenciji od 50 Hz, a normalnima se smatraju oscilacije od 0,01 Hz. Frekvencija struje u elektroenergetskoj mreži, dakle, stalno mora biti u rasponu između 49,99 i 50,01 Hz.

Znatniji pad frekvencije ne može proći bez posljedica. Što se točno događa u takvom slučaju, opisano je u Mrežnim pravilima prijenosnog sustava, kakva imaju sve članice EU, a u Hrvatskoj ih donosi Hrvatski operator prijenosnog sustava (HOPS). U najkraćim crtama, čim frekvencija padne za 0,8 Hz ili više, mreža se mora rasterećivati, dakle dio potrošača mora ostati bez električne energije. Što je odstupanje veće, veća je i potreba za rasterećenjem.

U Španjolskoj, čini se, nije bilo vremena da se postupa po protokolima za rasterećenje mreže, jer je vrlo brzo čitava zemlja ostala bez struje, zajedno sa susjednim Portugalom.

Prilika za fosilnu i nuklearnu propagandu

Dok je u tijeku istraga koja treba pokazati što se dogodilo, mnogi su požurili okriviti obnovljive izvore energije. Napad na energiju Sunca i vjetra predvidivo je krenuo od ekstremnih desničara iz španjolske stranke Vox, koji se protive zelenoj energetskoj tranziciji te inzistiraju na nastavku oslanjanja na fosilna goriva. Po tome su slični drugim ekstremno desnim političkim strankama i pokretima diljem svijeta.

Odjek njihovih tvrdnji stigao je i do Hrvatske, gdje ih je usvojio saborski zastupnik Mosta Zvonimir Troskot. On je također pobornik fosilne energije; zalaže se za izgradnju plinske termoelektrane u Rijeci, što bi znatno povećalo hrvatske potrebe za zemnim plinom tj. metanom, energentom koji se nekad u značajnijim količinama crpio u Sjevernom Jadranu, ali danas ga uglavnom uvozimo. Metan je vrlo potentan staklenički plin čija potrošnja značajno doprinosi globalnom zagrijavanju.

>>> “Zelena ideologija” u Saboru: Fosilna propaganda u novoj ambalaži

Troskot je otprije u političkoj misiji suprotstavljanja zelenoj energetskoj tranziciji, koju naziva “prevarom”. Zbog toga ga je Maja Pokrovac, direktorica udruge Obnovljivi izvori energije Hrvatska, u priopćenju poslanom medijima u travnju, optužila za iznošenje neistina o obnovljivoj energiji.

Na propagandnu priliku koja se otvorila masovnim nestankom struje u Španjolskoj i Portugalu odmah su skočili i lobisti nuklearne industrije. Oni, naravno, smatraju da se stabilnost elektroenergetske mreže može osigurati samo gradnjom novih nuklearnih elektrana.

Takve su se poruke u Španjolskoj dovoljno proširile da su ponukale reakciju premijera Pedra Sancheza, socijalista čija vlast namjerava do 2030. dobivati 81 posto struje iz obnovljivih izvora te taj udio povećati na 100 posto do 2050. godine.

“Oni koji tvrde da je do nestanka struje došlo zbog nedovoljno nuklearne energije ili lažu, ili ne znaju o čemu govore”, oštar je bio Sanchez, istaknuvši kako bi ponovo uključenje mreže u slučaju većeg oslanjanja na nuklearnu energiju trajalo osjetno duže (jer nuklearnim reaktorima nakon gašenja treba više vremena da ponovo počnu proizvoditi struju punim kapacitetom).

U čemu je zapravo problem s obnovljivim izvorima?

Međutim, teza da su obnovljivi izvori imali ulogu u nestanku struje nije sasvim bez utemeljenja. Iz tvrtke Red Eléctrica, koja upravlja španjolskom elektroenergetskom mrežom, također kažu kako je moguće da je za nestanak struje kriv podbačaj proizvodnje električne energije iz solarnih panela. Na tu su mogućnost uostalom upozoravali i ranije, u svom godišnjem izvještaju za 2024.

Obnovljivi izvori energije su, kao što je poznato, nestalni – što znači da nije moguće sa sigurnošću predvidjeti koliko će megavat-sati struje isporučiti u mrežu u određenoj jedinici vremena. Njihova proizvodnja ovisi o klimatskim i vremenskim uvjetima, dakle o tome koliko energije Sunca ili vjetra je dostupno. Slična je stvar i s energijom vode; u razdobljima kad ima više kiše, hrvatske hidroelektrane proizvode više energije pa HEP za zadovoljavanje domaćih potreba mora uvoziti manje struje proizvedene u inozemstvu i/ili povećavati vlastiti izvoz.

Kod električne energije proizvedene u fosilnim termoelektranama ili nuklearnim elektranama taj problem ne postoji. Njihova proizvodnja je konstantna i točno se može isplanirati koliko će megavat-sati struje isporučiti u elektroenergetsku mrežu. Drugim riječima, što je na mrežu spojeno više obnovljivih izvora, proces njenog balansiranja (održavanja frekvencije u prihvatljivom rasponu) postaje kompleksniji.

Rješenje je u investiranju u budućnost

Međutim, ako španjolska istraga i pokaže da je u pozadini problema zbog kojeg je došlo do nestanka struje nestalnost obnovljivih izvora energije, važno je iz toga ne izvući pogrešne poruke.

Pogledajmo neke recentne podatke o španjolskom elektroenergetskom miksu. Na dan kad je došlo do nestanka struje, obnovljivi izvori zadovoljavali su 71 posto potreba (59 posto solari, 12 posto vjetar), nuklearna energija 11 posto, a plinske termoelektrane oko 5 posto.

Visok udio obnovljivih izvora lako je uočljiv. Međutim, Španjolska je u pogledu dobivanja električne energije iz obnovljivih izvora imala i puno boljih dana. Ranije ove godine, 16. travnja, obnovljivi izvori su po prvi put u povijesti zadovoljavali 100 posto španjolskih potreba za električnom energijom. Pet dana kasnije, 21. travnja, solarni paneli imali su rekordnu proizvodnju, pokrivajući skoro 80 posto potražnje.

Elektroenergetska mreža je čitavo vrijeme funkcionirala bez ikakvih problema. To vrlo jasno pokazuje da je moguće zadovoljiti potrebe velikog broja ljudi za električnom energijom oslanjajući se u potpunosti na obnovljive izvore. Zadatak balansiranja mreže time postaje teži, ali nije i nemoguć.

Štoviše, postoje načini da se taj posao olakša. Stabilnost elektroenergetske mreže može se osigurati investicijama u baterije za pohranu proizvedene struje, kao i u obnovu dalekovodne mreže. Stručnjaci iz Njemačke i Danske su potrebne investicije opisali u znanstvenom radu koji je 2024. objavljen u prestižnom časopisu Energy Conversion and Management.

Nazvali su svoj rad “analizom europske energetske transformacije iz holističke perspektive”. Među glavnim zaključcima je naglašavanje potrebe za značajnim proširenjem europske mreže visokovoltažnih dalekovoda, što bi omogućilo transport električne energije na veće udaljenosti.

Upravo su niski interkonekcijski kapaciteti Španjolske među razlozima koji su otežali balansiranje mreže. Pirineji, planinski sustav između Francuske i Španjolske, predstavljaju geografsku barijeru koja značajno otežava uvezivanje elektroenergetskih mreža između Pirinejskog poluotoka i ostatka Europe.

Trenutačni kapacitet interkonekcija između Španjolske i Francuske je vrlo malen; Španjolska može uvesti električnu energiju ekvivalentnu samo 3 posto dostupnih domaćih kapaciteta. Europska unija cilja da kapaciteti interkonekcija među državama članicama do 2030. budu 15 posto. Raniji cilj, koji su države trebale ostvariti do 2020. godine, bio je 10 posto.

Lekcija koja se može naučiti iz Španjolskog iskustva stoga je sljedeća: da bi se zelena energetska tranzicija uistinu provela, nije dovoljno samo priključivati sve veće količine obnovljive energije na mrežu; potrebno je i prilagođavati javnu infrastrukturu za tu promjenu. U pitanju su ogromne investicije, ali alternativa ne postoji; dekarbonizacija našeg gospodarstva koja će zaustaviti rast prosječne temperature na površini Zemlje nije moguća bez što skorijeg napuštanja fosilnih goriva.

Članak je nastao u okviru projekta “Činjenice o klimatskoj krizi – klima.faktograf.hr”. Projekt je sufinanciran putem bespovratne potpore dodijeljene od strane Agencije za elektroničke medije u okviru Programa potpora male vrijednosti (de minimis) za mjeru NPOO C1.1.1. R6-I2 Uspostava provjere medijskih činjenica iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.