Kako je klima postala bojišnica u “kulturnim ratovima”

Tekuću, 2024. godinu obilježavaju izbori, koji će se održati u više od 50 zemalja diljem svijeta, što je čini rekordnom po pitanju broja ljudi koji će ove godine birati svoje političke predstavnike.

Zbog rasta popularnosti ekstremno desnih političkih stranaka u Europi te mogućeg povratka Donalda Trumpa na mjesto predsjednika SAD-a, brojni su 2024. godinu nazvali „najvećim testom za demokraciju“ [1, 2].

Radikalno desne pokrete na svim kontinentima veže činjenica da je njihova retorika u suštini populistička i nerijetko prožeta dezinformacijama. Slučaj je to i s temom klimatskih promjena, koja je u posljednjih nekoliko godina postala iznimno važna političkoj desnici.

Služeći se dezinformacijskim narativima u čijem kreiranju zadnjih pola stoljeća aktivno sudjeluju fosilne kompanije, populisti sve češće staju na stranu „malog čovjeka“, poljoprivrednika i svih onih koje će, navodno, oštetiti mjere koje vlade trebaju poduzeti kako bi se uhvatile ukoštac s toplijim svijetom (koji je sad, prema procjenama UN-a, na dobrom putu prema porastu temperature od 2,5 do 2,9 °C do kraja stoljeća u odnosu na predindustrijske razine).

Ilustracije radi, recimo samo da bi zagrijavanje za 3 stupnja s obzirom na predindustrijsko razdoblje imalo katastrofalne posljedice: obalni gradovi diljem svijeta suočavali bi se s redovitim poplavama i praktički postali nenastanjivi, proširio bi se teritorij prekriven pustinjama, pakleni toplinski valovi postali bi redovita pojava u toplijem dijelu godine, porastao bi rizik od ekstremnih vremenskih pojava poput razornih oluja, kapaciteti za proizvodnju hrane bi se urušili diljem svijeta, stotine milijuna ljudi moralo bi napustiti svoje domove…

Dosadašnja prisutnost desnih populista u parlamentima diljem svijeta već je imala, kako je pokazala nedavna studija, zagušujući učinak na usvajanje klimatskih javnih politika. Druga studija o desnim populističkim strankama u Europskom parlamentu otkrila je da su stranke krajnje desnice prilikom izglasavanja odluka koje se tiču klimatske krize većinom glasale protiv, ili su ostale suzdržane.

Desni bi glasovi u narednom sazivu Europskog parlamenta mogli ojačati; Europsko vijeće za vanjske odnose (ECFR) predviđa da će radikalni pokreti dobiti na snazi te da bi, u koaliciji s demokršćanskom Europskom pučkom strankom, mogli imati čak i većinu u Europskom parlamentu.

Njihove eventualne pobjede na europskim i nacionalnim izborima mogle bi dovesti do smanjenih ulaganja u obnovljive izvore energije te manjka političke volje za ukidanje fosilnih goriva, što bi znatno usporilo zelenu tranziciju.

Brojne europske stranke s desnog političkog spektra već su najavile takve poteze u svojim kampanjama.

Kulturni rat

Da je potpora desnim strankama usko povezana sa skepticizmom po pitanju klimatskih promjena, dosad je pokazalo više studija [1, 2].

Jedna je od njih studija Sveučilišta Oxford i Instituta za društvene znanosti Leibniz u sklopu koje se pratilo koje internetske stranice posjećuje 9000 sudionika istraživanja. Rezultati sugeriraju da pristaše desničarskih političkih stranaka u znatno manjoj mjeri favoriziraju javne politike za rješavanje problema klimatskih promjena od pristaša drugih stranaka.

Studija nije pronašla poveznicu između podrške ljevičarskim populističkim strankama i poricanja klimatskih promjena, ali je uočila da su ispitanici s manje interesa za politička pitanja najvjerojatnije skloni skepticizmu prema klimatskim promjenama.

Desničari diljem svijeta prihvatili su temu klimatskih promjena kao dio svog kulturnog rata, naročito nakon što je bivši američki predsjednik Donald Trump pri dolasku na vlast povukao SAD iz Pariškog sporazuma. Trend protivljenja borbi protiv globalnog zatopljenja dodatno je narastao nakon što je pandemija kovida-19 prestala biti dominantna tema na globalnoj razini.

Paralelno s negiranjem činjenica o klimi, desne političke opcije i razni pojedinci istovremeno se pozivaju na zaštitu okoliša ugroženog prenapučenošću i ljudskom nebrigom te temu okolišnog zagađenja povezuju s migrantima.

Naime, kako će u budućnosti rasti broj ekstremnih klimatskih događaja, tako će porasti i migracije, odnosno broj raseljenih ljudi diljem svijeta.

Dio ljudi selit će se unutar svojih država, a dio će prelaziti granice kako bi pronašli mjesto prihvatljivo za život. Svjetska banka procjenjuje da će do 2050. najmanje 216 milijuna ljudi biti prisiljeno napustiti svoje domove jer će klimatske promjene učiniti neka područja Afrike, Azije i Južne Amerike nepodnošljivima za život.

Topliji svijet mogao bi sa sobom donijeti i porast nasilja. Studija objavljena 2013. godine u časopisu Science povezuje porast temperature s povećanjem stope sukoba među različitim grupama. Ekstremni vremenski uvjeti pogoršavaju društveni stres i ekonomske rezultate.

Teme migracija i održivih klimatskih politika već su sada dio kampanja desnih stranaka. U većini europskih zemalja mogu se naći primjeri u kojima se populistički političari koriste klimatskim dezinformacijama te pozivaju na ograničavanje migracija.

Neke od tih stranaka otvoreno negiraju znanstveno utemeljene činjenice o klimatskoj krizi, a dio se poziva na ideje koje svoje korijene imaju u rasističkim i šovinističkim politikama iz proteklog stoljeća.

Ekofašizam

Tinejdžer koji je u svibnju 2022. godine ubio deset crnaca u trgovini u Buffalu svoj je čin obrazložio u manifestu na 180 stranica u kojem je masovnu migraciju povezao s degradacijom okoliša te sve upakirao u „teoriju velike zamjene stanovništva“, rasističku teoriju zavjere prema kojoj ne-bijeli imigranti nadjačavaju i nadomještaju bijelu populaciju kao dio zavjere „ljevičarski“ nastrojene globalne elite [1, 2].

Velik dio svog manifesta ubojica je preuzeo od počinitelja masovnog masakra u Christchurchu na Novom Zelandu koji je 2019. godine u dvjema džamijama ubio 51 osobu, a sebe je opisao kao „etno-nacionalističkog ekofašista“ te pozvao na „etničku autonomiju“, kao i na „očuvanje prirode i prirodnog poretka“.

Ekofašisti, radikalni pojedinci koji se pozivaju na zabrinutost za okoliš kako bi opravdali protumigrantsku i rasističku prirodu svoje ideologije, nisu nova pojava; i ranije u povijesti ljudi su imali slična uvjerenja.

Na primjer, Američki pokret za zaštitu prirode dugo je bio vođen takvim razmišljanjem: mjesta poput Yellowstonea, Yosemitea i Grand Canyona oduzeta su američkim domorocima, da bi kasnije bila reklamirana kao netaknuta. John Muir, poznat kao otac nacionalnih parkova u SAD-u, opisao je Indijance kao „prljave“ i rekao da se „čini da nemaju pravo mjesto u krajoliku“. Madison Grant, vodeća osoba u pokretu zaštite američkih bizona i osnivanju nacionalnog parka Glacier, bio je priznati eugeničar koji se zalagao za smještanje „nižih“ rasa u geta (The Guardian).

Nešto kasnije na takvim su razmišljanjima svoju ideologiju temeljili i njemački nacisti.

Sam termin „ekologija“ skovao je Ernst Haeckel, njemački zoolog koji je bio pod utjecajem filozofije etno-nacionalističkog völkisch pokreta; antiurbane, antiindustrijske, antimoderne tradicije koja je „propovijedala povratak zemlji, jednostavnosti i cjelovitosti života usklađenog s čistoćom prirode“. Iz takvih razmišljanja rođen je koncept Blut und Boden (krv i tlo), misao da „njemačka krv“ ima ekskluzivno pravo na njemačko tlo, na što se kasnije pozivao i Heinrich Himmler, glavni zapovjednik njemačke nacističke policije. Koncept Blut und Boden korišten je kao oružje protiv Židova, koji su smatrani ljudima bez korijena, nesposobnima za ostvarenje odnosa sa zemljom (Harvard Political Review).

Ideje koje se povijesno mogu povezati s ekofašizmom jesu i one britanskog ekonomista Thomasa Malthusa, koji je u 18. stoljeću iznio svoju matematičku teoriju rasta stanovništva. Malthus je smatrao da stanovništvo raste eksponencijalno, dok hrana i drugi resursi rastu linearno, što bi značilo da će, bez politike kontrole broja stanovnika, uslijed prenapučenosti nestati resursa. Malthusovo predloženo rješenja za taj problem bila je “moralna suzdržanost”. Smatrao je da bi ljudi trebali apstinirati od seksualnih odnosa, posebno prije braka, a nije zazirao ni od ekstremnih mjera za onemogućavanje razmnožavanja, poput prisilne sterilizacije i kaznenog progona roditelja koji imaju previše djece.

Zbog straha od scenarija kakvog je Malthus opisivao, britanska je vlada sredinom 19. stoljeća ukinula mnoge programe pomoći siromašnima, koristeći se upravo maltuzijanskim argumentom da hranjenje siromašnih vodi samo tome da te skupine imaju više djece i time povećavaju siromaštvo.

Iako je Malthusova teorija više puta opovrgnuta i njegova se predviđanja nisu pokazala točnima, ona i dalje ima svoje zagovornike [1, 2].

Da ideje ekofašizma žive i dalje, pokazuje i analiza dvadeset i dviju krajnje desničarskih stranaka iz europskih zemalja koja je 2021. godine objavljena u časopisu Environmental politics.

Autori studije skovali su termin ecobordering (ekograničenje), koji ukazuje na to da desničari ignoriraju činjenicu da je ekološka kriza ukorijenjena u proizvodnim i potrošačkim praksama gospodarstava globalnog Sjevera, dok istodobno prebacuju krivnju na migraciju s globalnog Juga, gdje su posljedice klimatskih promjena najočitije.

„U eri sve veće klimatske migracije ecobordering prikazuje posljedice kao uzroke i dodatno normalizira rasističke prakse na granicama i kolonijalnu amneziju unutar Europe“, stoji u studiji.

Klima kao politička tema

Politika dugo nije dovodila u pitanje činjenicu da se Zemlja zagrijava i da na to svojim aktivnostima utječe ljudska vrsta.

Efekt staklenika znanstvenicima je poznat još od 19. stoljeća, a u drugoj polovici 20. stoljeća dodatno je rasla svijest šire javnosti o posljedicama koje bi porast temperature mogao imati na globalnoj razini.

Naftne kompanije, poput Exxona u SAD-u, šezdesetih i sedamdesetih godina provodile su opsežna istraživanja o utjecaju fosilnih goriva na rast temperature. Isto tako, tema ekologije bila je važna i američkim konzervativnim evangelistima, koji su zagovarali zaštitu okoliša te propovijedali da se priroda ne bi trebala zloupotrebljavati za ekonomsku korist.

Međutim, 1990-ih počinju se isplaćivati napori fosilne industrije, koja je pomoću lobista i think tankova provodila kampanje koje su negirale znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama.

Takvi narativi primili su se među američkim konzervativcima i postali dio politika Republikanske stranke. S vremenom se to preslikalo i na stavove vjerskih zajednica, koje su, od propovijedanja važnosti zaštite okoliša, evoluirale do negacije globalnog zatopljenja (The Conversation, Nature).

Američki predsjednik od 1989. do 1993., republikanac George H. W. Bush i sam je često mijenjao mišljenje. U kampanji krajem osamdesetih učestalo je govorio o problemu klimatskih promjena, a kada je došao na vlast, ublažio je svoje stavove te u više navrata iskazao nepovjerenje u klimatsku znanost. Kasnije je ponovo promijenio retoriku te u kampanji 1992. godine zagovarao klimatsku akciju i podržavao sporazum o stvaranju UN-ove Okvirne konvencije o promjeni klime (E&ENews, Time).

Njegov sin George W. Bush, pobjednik izbora 2000. godine, uveo je negiranje klimatske krize u američki politički mainstream; naknadno je odbacio Protokol iz Kyota, a njegova se vlada našla pod optužbama da je vršila pritisak na znanstvenike da ne govore o globalnom zatopljenju (Time). Poricanje realnosti klimatske krize ostalo je odlika američke Republikanske stranke sve do danas.

Ekofašisti u Europi

Jedna od prvih europskih stranaka koje su negirale klimatsku krizu, da bi kasnije promovirale i ideje ekofašizma, francuska je Nacionalna fronta (kasnije preimenovana u Nacionalni skup), čija je članica Marine Le Pen još 2014. osnovala ekonacionalistički pokret Nouvelle écologie (Nova ekologija).

Pokret je posvećen suprotstavljanju međunarodnim pregovorima o klimi te zagovaranju „domoljubnog“ odgovora na klimatske promjene. Zagovarajući ideje „nove ekologije“, Le Pen je održala nekoliko govora u kojima je predlagala da Europa postane „vodeća svjetska ekološka civilizacija“ te je tvrdila da „oni koji su nomadi […] ne mare za okoliš; oni nemaju domovinu“.

Kako navodi Open Democracy, iako stvaranje Nove ekologije predstavlja radikalan raskid s prošlošću poricanja klimatskih promjena u toj stranci, ono se također može smatrati prirodnim nastavkom njenih tradicionalnih nacionalističkih ciljeva.

Zastupnici Nacionalne fronte u Europskom su se parlamentu 2016. suzdržali od glasanja za ratifikaciju Pariškog sporazuma te su uglavnom glasali protiv politika dekarbonizacije i smanjenja emisija stakleničkih plinova. Govoreći u Europskom parlamentu u ožujku 2019., zastupnica Joëlle Mélin priznala je da su klimatske promjene problem, ali i dodala da klimatska politika ne treba uzeti u obzir samo ljudsku odgovornost za „divljački proces industrijalizacije“ već i „dokazane prirodne klimatske cikluse“. Također je izjavila da Pariški sporazum nije rješenje (Le Monde, DeSmog). U pitanju je retorika koja služi prikrivanju stvarnih uzroka klimatske krize.

Za razliku od francuske Nacionalne fronte, koja već dugo ima nacionalistički pristup zaštiti okoliša, njemačka stranka Alternativa za Njemačku (AfD) temom klime počela se aktivnije baviti tek unazad nekoliko godina. Njihov interes za tu temu rastao je paralelno s globalnim pokretom mladih koji je predvodila Greta Thunberg, švedska aktivistica čije djelovanje AfD redovito napada (DeSmog).

U svojoj deklaraciji iz 2019. godine stranka navodi kako su mjere klimatske politike skupe i neučinkovite te se protivi ukidanju emisija CO2 i napuštanju fosilnih goriva. Čelnici AfD-a su tvrdili kako nema dokaza da čovječanstvo mijenja klimu i pritom su se pozivali na internetske dezinformatore i onaj minoran udio znanstvenika koji se opiru znanstvenom konsenzusu o antropogenom utjecaju na klimu (Politico).

Nadalje, u svom manifestu iz 2021. godine stranka je i dalje tvrdila kako još nije dokazano da su ljudi, posebice industrija, odgovorni za promjenu klime.

Stavovi vodstva stranke u međuvremenu su blago evoluirali; njeni članovi više se ne fokusiraju toliko na poricanje znanstveno utemeljenih činjenica (iako je istraživanje iz 2021. pokazalo da je AfD najmoćnija europska stranka koja otvoreno poriče klimatske promjene), već na protivljenje klimatskim mjerama i obnovljivim izvorima energije. Taktika im je poticanje straha da će te mjere osiromašiti njemački narod.

Takve je tvrdnje u Bundestagu širila zastupnica Alice Weidel, koja je vladine planove za dekarbonizaciju sustava grijanja kuća nazvala „masakrom grijanja“ te tvrdila da će ljudi biti prisiljeni prodavati svoje kuće jer si to neće moći priuštiti (Deutsche Welle). Nešto ranije, 2019. godine, čelnik stranke tvrdio je da će se Europa pretvoriti u deindustrijalizirano naselje prekriveno vjetroturbinama (Yale).

Osim širenja dezinformacija o obnovljivim izvorima energije, stranka je ranije, u duhu ekofašizma, upozoravala da će teški klimatski uvjeti u Africi i na Bliskom istoku izazvati gigantsku masovnu migraciju prema europskim zemljama, što će, prema njihovim tvrdnjama, zahtijevati pooštrene granične kontrole (Guardian).

Protivljenje klimatskoj politici

Dezinformacijski narativi o klimatskim promjenama ojačali su i u inače progresivnim skandinavskim zemljama.

Švedski demokrati, koji su prvi put u parlament ušli 2010. godine, u svojim su javnim nastupima često diskreditirali ekološke aktiviste i zelene političke opcije. Glasnogovornik Švedskih demokrata za pitanja energije i okoliša Josef Fransson rekao je da su „apokaliptični klimatski scenariji u koje mnogi ljudi vjeruju lažni“, a Stranku zelenih opisivao je kao njihovog najvećeg protivnika i komunističku noćnu moru. Znanstvenike koji se bave klimom optužio je da im je ta tema zanimljiva samo zbog novca i karijere (Ecologia Politica).

Nakon izbora koji su održani krajem 2022. godine Švedski demokrati nisu ušli u vladu, ali su joj dali podršku, čime su dobili utjecaj na kreiranje javnih politika. Ubrzo nakon što je preuzela vladu, desničarska koalicija srezala je financiranje programa za borbu protiv klimatskih promjena te smanjila poreze na gorivo, što je dovelo do povećanja emisija stakleničkih plinova u toj zemlji prvi put u 20 godina. Osim toga, zaustavljeno je planirano povećanje poreza na ugljik te je poništena zabrana nove ekstrakcije fosilnih goriva (Euroactiv).

Zbog takvih su politika znanstvenici, nevladine organizacije i poslovni sektor zabrinuti da će Švedska izgubiti poziciju lidera u klimatskoj tranziciji, što je status koji je stekla početkom 1990-ih, kada je postala jedna od prvih zemalja koje su usvojile porez na ugljik (Le Monde).

Susjedna joj Finska također bilježi skretanje udesno.

Protumigrantska Finska stranka u travnju 2023. osvojila je drugo mjesto po broju zastupnika u parlamentu te postala dio desne koalicije koja vodi zemlju. Za vrijeme kampanje predsjednica stranke Riikka Purra izjavila je da bi finski cilj ugljične neutralnosti za 2035. trebao biti odgođen do 2050. godine. Tvrdila je i da će agresivne politike zaštite okoliša oteti kruh iz usta radnika [1, 2].

Desni političari služe se klimatskih dezinformacijama i u zemljama koje već sad osjećaju posljedice klimatske krize, kao što je slučaj u Španjolskoj, gdje se glavni poricatelji klimatskih promjena mogu naći u stranci Vox, čija popularnost raste otkad je 2018. postala dio koalicijske vlasti u Andaluziji nakon regionalnih izbora.

Upravo je Andaluzija jedna od regija koje su najviše ugrožene klimatskim promjenama i gdje dugotrajne nestašice vode imaju negativan utjecaj na poljoprivredu. Članovi stranke aktivno su radili na širenju strahova od klimatskih mjera među farmerima i to pretočili u uspješan izborni rezultat (Politico).

Nekad u to vrijeme u javnosti se pojavio interni dokument stranke kojim su se utvrđivala stranačka stajališta o brojnim pitanjima, pa tako i o klimatskim promjenama. U njemu se navodi da je arogantno vjerovati da je čovjek odgovoran za klimatske promjene te da se išta može promijeniti porezima i zakonima.

Zbog toga, stoji u tekstu, stranka ne namjerava „bacati novac na tu prijevaru“.

Svoj su klimatski smjer nedjelovanja zacrtali i u programu „100 mjera za Španjolsku“, izbornom programu koji je Vox predstavio za izbore održane 2023. U dokumentu se ne spominju učinci klimatskih promjena ni njihovi uzroci, a kamoli mjere ublažavanja i prilagodbe.

Kako navodi DeSmog, jedan od posljednjih pokušaja stranke da diskreditira klimatsku znanost dogodio se kad je španjolski senat 2019. planirao usvojiti deklaraciju kojom se izražava podrška stanovnicima otoka Gran Canaria nakon što su tri požara spalila tisuće hektara tamošnjeg zemljišta. Tamošnji predstavnik Voxa glasao je protiv dokumenta jer se, kako je rekao, „sadržaj koristi za opravdavanje progresivnih ideoloških postulata“.

Javier Cortés, predsjednik seviljskog ogranka stranke, u intervjuu za Politico iznio je slične tvrdnje. Po njemu, borba protiv klimatskih promjena globalistički je pokret koji namjerava ukinuti granice, slobodu i identitet Španjolaca.

Tvrdeći da stranka želi zaštitit okoliš, Cortés je naveo da Europska unija želi prodati „klimatsku religiju“ u kojoj se neće smjeti emitirati CO2, a da je posljedica takve politike nestanak industrije iz Europe te sve veći uvoz iz Kine.

U Nizozemskoj, gdje je najbolji rezultat na recentnim izborima ostvarila ekstremno desna Stanka za slobodu (PVV), ekološki aktivisti strahuju od napuštanja klimatskih politika i prestanka ulaganja u obnovljive izvore energije. Naime, u svom manifestu PVV je naveo da se moramo prestati bojati klimatskih promjena, s obzirom na to da se klima mijenjala stoljećima, te da je pogrešno misliti da smanjenjem ispuštanja CO2 možemo spasiti planet. Manifest također poziva na intenzivnije vađenje nafte i plina iz Sjevernog mora te daljnji rad elektrana na ugljen (Euronews).

Primjera ovakvih stranaka u Europi ima još, a neke od njih eksplicitno se pozivaju na ekofašističke ideje.

Švicarska narodna stranka (SPV) u svom manifestu prikazuje grad prepun ljudi i automobila koji zagađuju zrak u kombinaciji sa sloganom koji u prijevodu glasi „Zaustaviti masovnu imigraciju“. Predstavnici SVP-a ranije su navodili da će milijuni migranata rezultirati tisućama kilometara novih cesta te da se „svatko tko želi zaštititi okoliš u Švicarskoj mora boriti protiv masovne imigracije“.

Prema njihovu mišljenju, Švicarska, koja broji oko 8,7 milijuna ljudi, ne bi trebala imati više od 10 milijuna stanovnika [1, 2].

Na sličnim idejama temelje se i stavovi radikalne Britanske nacionalne stranke (BNP), koja se proglašava jedinom istinski zelenom strankom zbog toga što smatraju da je prenapučenost koju uzrokuju migracije glavni uzrok uništavanja okoliša.

Osim BNP-a, adresa s koje se učestalo šire dezinformacije jest i stranka UKIP, čiji bivši čelnik Nigel Farage ima povijest širenja dezinformacija vezanih uz širok spektar tema (DeSmog, Harvard Political Review).

Navedeni trendovi u takvoj političkoj komunikaciji primili su se i među nekim hrvatskim političarima.

Zastupnik u Europskom parlamentu Mislav Kolakušić, osim dezinformacija o cjepivu i pandemiji bolesti COVID-19, ranije je širio manipulativne tvrdnje o obnovljivim izvorima energije, o čemu je pisao Faktograf.

Zamjenik predsjednika Domovinskog pokreta Mario Radić, gostujući u emisiji Podcast Velebit, tvrdio je da će zelene politike dovesti do sloma gospodarstva u Europskoj uniji. Kako smo također ranije pisali, njegovo se mišljenje razilazi od službenog programa stranke iz veljače 2021., u kojem stoji da se njihova zelena politika, među ostalim, temelji i na tranziciji prema klimatski neutralnom gospodarstvu smanjenjem potrošnje fosilnih goriva.

Dezinformacije o klimatskoj krizi širili su i članovi Mosta [1, 2]. Saborski zastupnik Nino Raspudić 2019. godine u svojoj je kolumni za Večernji list netočno tvrdio da ne postoji znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama. Njegov kolega Marin Miletić redovito zastrašuje pratitelje na društvenim mrežama dezinformacijama vezanima za klimatsku krizu i zelenu tranziciju.

Iako trenutna hrvatska vlast ne poriče znanstveno utemeljene činjenice, njeno djelovanje ide u smjeru signaliziranja da klimatske promjene ipak nisu toliko bitno pitanje. O tome kako Hrvatska malo čini po pitanju prilagodbe klimatskim promjenama također smo pisali u više navrata [1, 2].

Utjecaj politike negiranja

Odgovor na pitanje kakav zapravo utjecaj desničarski populisti mogu imati na problem klimatske krize možda najbolje daje primjer Brazila.

Za vrijeme mandata bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara krčenje šuma u brazilskoj Amazoni doseglo je rekordne razine u zadnjih 15 godina. Iako Bolsonarova vlada nije otvoreno negirala klimatske promjene, ona ih je trivijalizirala; članovi njegove vlade tako su tu temu nazivali „marksističkom zavjerom“ te „sporednim pitanjem“.

Kako primjećuju stručnjaci iz Brazila, Bolsonaro je pod krinkom zaštite Amazone htio preuzeti nadzor nad tom prašumom, koju nazivaju i plućima svijeta, kako bi odobrio nove projekte deforestacije i prenamjene zemljišta za farme soje ili stoku. Tako je brazilsko Ministarstvo obrane 2020. nabavilo radarski satelit vrijedan 33,8 milijuna dolara koji je trebao nadzirati krčenje šuma u regiji Amazone i tako podržati oružane snage u borbi protiv ekoloških zločina. Nedostatak transparentnosti o uvjetima ugovora vlast je opravdala tvrdnjama o nacionalnoj sigurnosti, zbog čega se u javnosti pojavila sumnja da vojska zapravo želi preuzeti nadzor nad Amazonom.

Bolsonarova vlada slabila je državna tijela odgovorna za nadzor okoliša i provođenje zakona za zaštitu šuma na način da bi im smanjila financiranje. Osim toga, za vrijeme njegove vladavine odobreno je oko 1500 novih pesticida od kojih su neki, zbog opasnih sastojaka, već desetljećima zabranjeni u EU-u (Greenpeace).

Paralelno sa slabljenjem mehanizama za zaštitu prirode, Brazil je postao jedna od najopasnijih zemalja za ekološke aktiviste. Prema izvješću Global Witnessa, u 2020. godini registrirano je 1576 sukoba oko korištenja zemljišta, što je novi rekord od 1985. godine. Više od 40 posto prijavljenih sukoba bilo je povezano s domorodačkim zajednicama.

Dolaskom novog predsjednika Luiza Inácija Lule da Silve na vlast takvi trendovi počeli su se mijenjati, barem kada je riječ o ilegalnom krčenju šuma. Kako je izvijestila brazilska svemirska istraživačka agencija INPE, u prvih devet mjeseci 2023. godine deforestacija Amazone smanjena je za 56 posto u odnosu na prethodnu godinu (Reuters).

Klimatska (ne)pravda

Znanstvenici diljem svijeta već godinama proučavaju ekstremno desne političke pokrete i njihov odnos prema ekologiji.

Bernhard Forchtner, stručnjak za ekološku retoriku krajnje desnice na Sveučilištu Leicester, kaže da je tema klimatskih promjena kao problema koji zahtijeva globalni odgovor savršena za nacionaliste koji se ističu u emocionalno nabijenoj komunikaciji (Yale).

Christoph Richter iz Instituta za demokraciju i civilno društvo smještenog u njemačkom gradu Jena za Deutsche Welle navodi da desne političke pokrete ujedinjuje interes da zadrže trenutnu neravnomjernu distribuciju dobara između industrijaliziranih zemalja i zemalja globalnog Juga.

Drugi autori nabrajaju nekoliko stvari koje vežu nacionalističke stranke. Gotovo sve dijele retoriku protiv establišmenta kojom pokušavaju klimatsku znanost predstaviti kao elitnu propagandu. Isto tako, većina ih smatra da industrije koje se temelje na fosilnim gorivima ne donose rizike, te da ih stoga ne treba mijenjati. Nadalje, u svojim shvaćanjima klimatske krize desničari prebacuju krivnju s manjih država s visokim emisijama po glavi stanovnika na veće države s niskim emisijama po glavi stanovnika, odnosno s bogatih na siromašne (Ecologia Politica).

Za kraj, ekofašističke tvrdnje da migranti donose više onečišćenja više su se puta u sociološkim istraživanjima pokazale netočnima. Jedna je studija otkrila da „imigracija ne pridonosi povećanom onečišćenju zraka, ni izravno ni neizravno“, dok je druga pak zaključila da su „imigranti općenito trošili manje energije, manje vozili te više reciklirali nego ljudi rođeni u SAD-u“.

Generalno gledajući, pripadnici siromašnijih nacija razmjerno su malo pridonijeli klimatskoj krizi; procjene su da je najsiromašnijih 50 posto svjetske populacije odgovorno za samo 7 posto emisija stakleničkih plinova.

S druge strane, najbogatijih 10 posto svjetskog stanovništva odgovorno je za 52 posto takvih emisija.