Kampanja negiranja klimatske krize u najvećoj svjetskoj petrodržavi

Krajem 2023. godine vlast u Rusiji usvojila je novu, ažuriranu verziju Klimatske doktrine, dokumenta koji je na snazi od 2009. Zadnjim izmjenama nije previše promijenjen. Osim u jednom dijelu.

Iz izvornog teksta izbačena je formulacija da je antropogeni utjecaj na klimu prvenstveno povezan s emisijama nastalim izgaranjem fosilnih goriva. Novi tekst doktrine usvojen je neposredno nakon UN-ove klimatske konferencije COP28 u Dubaiju, na kojoj se Rusija protivila postepenom ukidanju fosilnih goriva.

Izmijenjena Klimatska doktrina jedan je od svježijih primjera toga kako su se klimatske dezinformacije u Rusiji ugradile u službenu politiku te zemlje.

Nažalost, nije jedini. Od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, vlast u Rusiji pojačala je pritisak na organizacije za zaštitu okoliša te znatno degradirala zakonske mehanizme za zaštitu prirode i biostaništa.

Na papiru potpisnica Pariškog sporazuma iz 2015. (s čijom je ratifikacijom čekala četiri godine), Rusija ne smatra problem klimatskih promjena suviše važnim, iako se već sada suočava sa štetnim posljedicama globalnog zatopljenja te se, prema izvješću ruske državne meteorološke službe, zagrijava 2,5 puta brže od ostatka planeta.

Razlog je činjenica da ekonomska snaga Rusije leži isključivo na poljima gdje se eksploatiraju fosilni energenti. Prihodi od izvoza nafte i plina čine 45 posto državnog proračuna. Rusija je, iza Kine, SAD-a i Indije, četvrti najveći emiter stakleničkih plinova na svijetu.

Prije negoli se osvrnemo na kampanju negiranja klimatskih promjena koju Rusija provodi, valja se prisjetiti povijesnih okolnosti koje su dovele do toga da ta država, bogata prirodnim resursima, na neki način postane prokleta tim bogatstvom.

Povijest ruske naftne industrije

Igor Dekanić, umirovljeni profesor Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta te autor nekoliko knjiga o nafti i energetici, govori nam kako se oko sredine 19. stoljeća u Rusiji nafta, odnosno njezin derivat petrolej koristio uglavnom za rasvjetu, u čemu je prednjačio tadašnji glavni grad Petrograd, gdje je tijekom zime bilo tek nekoliko sati dnevnog svjetla.

Navodi kako se još oko 1830. godine nafta vadila u blizini Kaspijskog jezera, u okolici Bakua u današnjem Azerbajdžanu. Sredinom 19. stoljeća nafta je bila predmetom državnog monopola, a razvitak naftne industrije bio je ograničen skromnim korištenjem, ali i sporošću i korumpiranošću tadašnje ruske carističke birokracije.

„Početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća ruska je vlada ukinula državni monopol nad naftom te tako potaknula razvitak iskorištavanja nafte i traganje za naftnim nalazištima. Prema podacima Daniela Yergina, do 1873. oko Bakua je bilo otvoreno dvadesetak manjih rafinerija. Iz jedne od njih nafta se tankerima riječke rafinerije, otvorene 1886. godine, dovozila i u ovo podneblje“, kaže Dekanić.

Zadnja desetljeća 19. stoljeća, objašnjava, obilježio je razvoj prometa i novih trošila nafte na temelju motora s unutarnjim izgaranjem. Prvi tanker prevezao je naftu Sueskim kanalom 1892., motor na dizelski pogon konstruiran je 1897., prvi let zrakoplova izvršen je 1903., Transsibirska željeznica u Rusiji dovršena je 1904., a prva podmornica ušla je u sastav ratne mornarice Njemačke 1906. godine.

„Međutim, caristička Rusija na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće te početkom 20. stoljeća nije bila dovoljno industrijski i tehnološki razvijena da bi njezina financijska i politička elita mogla ispravno prosuditi sav potencijal naftne industrije. Tako je ruska naftna industrija, do Prvoga svjetskog rata i boljševičke socijalističke revolucije, ostala lokalno usmjerena na područje oko Bakua te relativno skromno korištenje za rasvjetu i tek početke motorizacije prometa“, govori Dekanić.

Dodaje da je poslije revolucije 1917. godine došlo do nacionalizacije; država je preuzela sve gospodarske djelatnosti, pa tako i energetski sektor. Proizvodnja nafte u Rusiji, odnosno poslije revolucije u Sovjetskom Savezu, činila je manji dio svjetske proizvodnje, ali je u izoliranom SSSR-u bila dovoljna da omogući ranu industrijalizaciju i motorizaciju, osobito za pogon vojske tridesetih godina 20. stoljeća te preobrazbu oružanih snaga.

Posjedovanje nafte i njezina domaća proizvodnja, priča Dekanić, dali su značajnu stratešku prednost SSSR-u u odnosu na Njemačku u Drugom svjetskom ratu. Međutim, poslije Drugog svjetskog rata, odnosno na početku Hladnog rata, SAD je imao znatnu prednost u proizvodnji nafte u odnosu na SSSR, tadašnjeg glavnog geopolitičkog protivnika.

„Tome je pridonijela činjenica da su kompletna brzorastuća proizvodnja nafte na Bliskom istoku i njezin transport u Europu bili pod nadzorom SAD-a. SAD je 1950. proizvodio više od polovice ukupne svjetske nafte i 13 puta veću količinu nafte od SSSR-a. Pri kraju Hladnog rata, kad je SSSR uspio razviti veliku proizvodnju nafte te njezinim izvozom osiguravao devizna sredstva neophodna za nabavu robe široke potrošnje, koja je kronično nedostajala socijalističkim gospodarstvima, pad cijena nafte u 1986. godini označilo je početak urušavanja SSSR-a i socijalističkog sustava“, kaže nam Dekanić.

Plin kao strateški energent

Zadnja dva desetljeća 20. stoljeća Rusija je počela graditi svoju poziciju energetske sile na europskom kontinentu, i to putem opskrbe plinom.

Taj se energent u Rusiji u vrijeme Drugog svjetskog rata koristio tek u nuždi, oko Bakua za pogon industrijskih postrojenja, a aktivnije se počeo upotrebljavati pedesetih godina 20. stoljeća.

Budući da je važnost nafte narasla prije svega zbog potreba vojske, kada su ratne mornarice prešle s ugljena na naftu, upitali smo Dekanića postoji li takav prijelomni trenutak i za plin. Kako nam kaže, plin se koristi za pogon industrijskih postrojenja, proizvodnju električne energije te u kućanstvima, pa u vojnom smislu nije strateški energent.

Međutim, strateški značaj plin će ipak dobiti kada koncem 20. stoljeća dođe do rasta ekološke svijesti i jačanja ekološkog aktivizma, odnosno kada se ustanovilo da sagorijevanje plina emitira manje stakleničkih plinova od nafte i ugljena.

„Tada postaje indirektno strateško gorivo jer se upotrebljava za energiju. Možemo reći da plin postaje strateški energent onog trena kada postiže 20 posto u strukturi potrošnje energije, a to se dogodilo nekad u zadnja dva desetljeća 20. stoljeća“, kaže Dekanić.

Dekanić navodi kako se ovisnost Europe o ruskom plinu gradila postepeno te je započela puno prije izgradnje Sjevernog toka 1, plinovoda kojim se plin iz Rusije transportira u Njemačku preko Sjevernog mora.

„SSSR je izgradio plinovod Bratstvo kako bi opskrbio plinom svoje satelitske države Istočne Europe. Dok je postojao SSSR, cijena plina za socijalističke države bila je dvostruko ili trostruko manja od cijene istog plina koji se prodavao Zapadu. Taj plinovod produljen je prema Zapadnoj Europi te su putem njega prvo Austrija, a zatim i Njemačka te Italija počele kupovati plin. Taj je plin Zapadnoj Europi ipak bio nešto jeftiniji nego vlastiti, europski plin iz Sjevernog mora; cijena tog transporta bila je nešto niža od cijene bušenja i istraživanja plina iz podmorja“, kaže Dekanić.

Nakon raspada SSSR-a sovjetske plinovode naslijedile su novoformirane nacionalne države. Ukrajina i Rusija počele su se sukobljavati oko cijene isporuke i transporta plina, zbog čega je ruski plinski gigant Gazprom u nekoliko navrata Ukrajini, ali i drugim europskim državama, prekinuo opskrbu plinom. Gazprom je najveći svjetski proizvođač plina i jedna od najvećih svjetskih kompanija, a nastao je kao sljednik sovjetskog Ministarstva plinske industrije.

Zbog čestih sukoba vezanih za trgovinu plinom Rusija je u posljednjih 20 godina izgradila pet novih izvoznih plinovoda oko Ukrajine, od kojih je posljednji Sjeverni tok 2.

Prema podacima Eurostata, u trećem kvartalu 2021. oko 39 posto plina uvezenog u EU dolazilo je iz Rusije. Neposredno prije početka ruske invazije na Ukrajinu Međunarodna energetska agencija optužila je Rusiju za destabilizaciju europske energetske sigurnosti jer je Rusija prestala članicama EU-a prodavati dodatni plin kao što je to činila ranijih godina.

Dvije godine kasnije, u trećem tromjesečju 2023., postotak uvezenog plina koji iz Rusije dolazi u zemlje Europske unije smanjio se na 12 posto.

Klimatska politika Rusije

Ovisnost Rusije o izvozu svojih resursa objašnjava i njezin stav o pitanjima vezanima za klimatske promjene, a posebno o odustajanju od fosilnih goriva, za što su znanstvenici utvrdili da je nužno kako bismo zagrijavanje planeta zadržali ispod +1,5 °C u odnosu na predindustrijsko razdoblje.

Rusiji su trebale dvije godine da ratificira UN-ovu Okvirnu konvenciju o klimatskim promjenama (UNFCCC), sedam godina da ratificira Protokol iz Kyota i četiri godine da ratificira Pariški sporazum. Uoči pregovora kojima je finaliziran Pariški sporazum 2015. Rusija je obećala da će do 2030. njene emisije biti 25 do 30 posto niže od razina zabilježenih 1990. godine.

Međutim, ruske su emisije već 2017. bile oko 30 posto niže nego 1990. godine zbog gospodarskog pada koji je uslijedio nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Rusija tako ima dovoljno prostora da povećava eksploataciju fosilnih goriva, a istovremeno i dalje ostane unutar ciljeva koje je obećala međunarodnoj zajednici. Da to i planira, pokazuje i energetska strategija koju je ruska vlada usvojila u travnju 2020. godine, po kojoj zemlja planira povećati proizvodnju ugljena na 530 milijuna tona godišnje do 2024. i na 668 milijuna tona godišnje do 2035. godine.

Osim toga, Rusija je donijela i strategiju niskougljičnog razvoja do 2050. godine, dokument koji nije usmjeren na smanjenje fosilnih goriva, već na apsorpciju CO2 putem sadnje šuma te provođenja mjera za sprečavanje požara.

Međutim, to su metode za koje brojni stručnjaci sumnjaju da su rješenje problema klimatskih promjena. Dio njih navodi i da je riječ o klimatskim manipulacijama te da su te obveze većinom lažna obećanja koja često uključuju i nanošenje štete postojećim ekosustavima (primjerice stvaranjem šumskih plantaža u stepama).

Drugim riječima, radi se o klasičnom greenwashingu.

Ažurirana Klimatska doktrina usvojena krajem 2023., iz koje je izbačena formulacija o antropogenom utjecaju na klimu, sadrži i formulacije koje se odnose na navodne „pozitivne“ posljedice klimatskih promjena: niži troškovi grijanja te lakši pristup Arktiku za komercijalna istraživanja uslijed otapanja polarnog leda. Arktik je, naime, također bogat fosilnim energentima koje Rusija obilato eksploatira.

Nadalje, u prosincu 2021. Rusija je stavila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja je upozorila na implikacije klimatske krize na međunarodnu sigurnost. Prilikom glasanja, veleposlanik te zemlje rekao je da je rezolucija „neprihvatljiva“ za njegovu vladu i da će klimatsku krizu pretvoriti u „politizirano pitanje“.

Zbog stavova i rješenja koji prkose zaključcima klimatskih znanstvenika, a kakve Rusija godinama promovira, mreža Climate Action Network (CAT), koju čini više od 1000 klimatskih nevladinih organizacija diljem svijeta, Rusiji je u više navrata dodijelila nagradu Fosil dana [1, 2].

Dezinformacije o klimatskoj krizi

Takvu službenu politiku prati i aktivno širenje dezinformacijskih narativa; jedan je od glavnih onaj kojim se tvrdi da je tema klimatskih promjena oružje kojim Zapad želi destabilizirati Rusiju.

Međutim, nije uvijek bilo tako. Sovjetski klimatolozi bili su među prvima koji su skrenuli pozornost na trend zagrijavanja na Arktiku i nagađali da bi ga mogao uzrokovati čovjek. U zadnjim desetljećima Hladnog rata aktivno su surađivali s kolegama sa Zapada na međunarodnim konferencijama o globalnom zatopljenju.

Danas je službena politika Rusije prema činjenicama i znanstvenim spoznajama potpuno drugačija.

Kao primjer može poslužiti fizičar Jurij Izrael, koji je bio na istaknutim položajima u Ruskoj akademiji znanosti, na svjetskim klimatskim konferencijama, pa i IPCC-u. Međutim, Izrael se oštro usprotivio nalazima IPCC-a i Protokolu iz Kyota.

Početkom 2000-ih bio je politički savjetnik Vladimira Putina, a njegovi su stavovi imali značajan politički utjecaj na ruskog predsjednika. Na pitanje hoće li Rusija potpisati Protokol iz Kyota Putin je 2003. godine odgovorio da klimatske promjene vjerojatno ne bi bile loša stvar u hladnoj zemlji poput Rusije te da bi Rusija s 2 do 3 stupnja većom temperaturom profitirala jer bi stanovništvo manje trošilo na krznene kapute, a žetva bi se povećala.

Dvije godine ranije Ruska akademija znanosti objavila je memorandum na dvije stranice u kojem se tvrdi da postoji „visoka razina neizvjesnosti oko toga je li porast temperature zapravo posljedica ljudske aktivnosti“ (European Green Journal).

Ruski se političari i mediji učestalo služe odavno raskrinkanim klimatskim dezinformacijama.

Član Dume Aleksej Žuravljov tako je 2019. godine smatrao da su ekstremni vremenski uvjeti rezultat američkog oružja dizajniranog za promjenu klime, a slične je tvrdnje širila i ruska državna novinska agencija RIA Novosti, navodeći da su zapadne sile uključene u eksperimente s klimatskim oružjem. Švedska klimatska aktivistica Greta Thunberg bila je tema klevetničkih objava na ruskoj državnoj televiziji RT (European Green Journal).

Širenje dezinformacija posljednjih je desetak godina popraćeno i gušenjem klimatskih aktivističkih pokreta u zemlji. Od 2014. do kraja srpnja 2023. oko 40 nevladinih organizacija koje se bave ekološkim aktivnostima proglašeno je „stranim agentima“.

Među njima je i organizacija Greenpeace, koja je zbog takve etikete državnih vlasti u svibnju 2023. godine bila prisiljena zatvoriti svoje urede u Rusiji.

Tom Lowe iz Greenpeace Internationala za Klimatski portal kaže da je organizacija označena kao nepoželjna jer se protivi projektima uništavanja prirode koji tretiraju okoliš kao poligon za proizvodnju novca.

Takva je etiketa donesena na temelju optužbe da rad Greenpeacea „predstavlja prijetnju temeljima ustavnog poretka i sigurnosti Ruske Federacije“, što je, kaže Lowe, potpuno apsurdno i suprotno od onoga što su radili na terenu.

„Greenpeace je donio alternativnu viziju za Rusiju, koja trenutno uvelike ovisi o fosilnim gorivima i izvozi ih diljem svijeta. U posljednje vrijeme svijest o klimi polako raste i u Rusiji i Greenpeace je pratio sve više inicijativa za obnovljive izvore energije. Budući da je EU bio glavni gospodarski partner Rusije, Europski zeleni plan dao je poticaj ruskim tvrtkama da ozbiljno razmotre ESG [okolišno, društveno i korporativno upravljanje, op. a.] i promiču klimatske inicijative. Nažalost, rat u Ukrajini narušio je ovaj trend“, kaže Lowe.

Napominje da je Greenpeace imao više od 30.000 donatora u Rusiji te milijun online aktivista koji su podupirali njihov rad.

Upitali smo ga kakve će posljedice zatvaranje ekoloških organizacija imati za zaštitu okoliša u Rusiji. Kako kaže, u Rusiji su sve učestaliji pokušaji da se oslabi ekološko zakonodavstvo te dopusti sječa oko Bajkalskog jezera, koje je tamošnji simbol zaštite prirode.

Jedna od posljedica širenja dezinformacija i nastojanja ruske države da oslabi mehanizme za zaštitu okoliša jest i stav ruske javnosti o tim pitanjima. Istraživanje Ipsosa iz travnja 2020. pokazalo je da je samo 13 posto Rusa ocijenilo klimatske promjene najvažnijim problemom zaštite okoliša s kojim se njihova zemlja suočava; znatno ispod svjetskog prosjeka od 37 posto.

„Putin je jednom rekao da klimatske promjene znače da će zemlja od toga imati samo koristi. S godinama je promijenio tu priču, ali nažalost, TV propaganda bila je glavni izvor klimatskih dezinformacija. Greenpeace je uspješno radio protiv ovog narativa u Rusiji, povezujući klimatske promjene s temama koje su Rusima bliske, poput šumskih požara. Katastrofa velikog šumskog požara 2010. utjecala je na rusko društvo. Mlađi obrazovani ljudi koji dobivaju informacije s interneta bili su ključni pokretači novog klimatskog narativa u Rusiji. Ta je skupina zagovarala i aktivniji pristup vlade po pitanju zaštite okoliša. Teško je gledati da se taj zahtjev brutalno krši ratom i opravdavanjem nasilja“, kaže Lowe.

Ruska socio-ekološka unija (RSEU), najveća ekološka udruga u zemlji, nedavno je objavila pregled trendova u Rusiji koji degradiraju ekološki pravni i regulatorni okvir, a koji su se pojačali nakon ruske invazije na Ukrajinu. Uglavnom se odnose na otežavanje pristupa i uskraćivanje prava građanima na sudjelovanje u pitanjima zaštite prirode i staništa, smanjenje državnog nadzora nad radom objekata opasnih za okoliš, smanjenje ili ukidanje zakonske zabrane gospodarskog razvoja zaštićenih područja, ignoriranje zahtjeva za očuvanje šuma te odgađanje raznih nacionalnih projekata zaštite okoliša.

Ruska invazija na Ukrajinu te sankcije koje su sa Zapada nametnute toj državi znatno su umanjile njezin kapacitet za modernizaciju energetskog sektora.

U izvješću Koalicije za održivi razvoj Rusije navodi se kako država nije odustala od programa podrške obnovljivim izvorima energije, usvojenog prije invazije na Ukrajinu, ali će provedba u bliskoj budućnosti biti otežana, ponajprije zbog činjenice da sve veća izolacija Rusije povećava trošak takvih projekta.

Dodatna posljedica ruske invazije na Ukrajinu bilo je i suspendiranje sudjelovanja Rusije u Horizon Europe, vodećem istraživačkom programu EU-a. Suradnja s nacionalnim istraživačkim vijećima raznih europskih zemalja stavljena je na čekanje.

Na Arktiku su istraživanja uglavnom zaustavljena, a klimatskim znanstvenicima u Rusiji uskraćen je pristup platformi Climate Data Store, koja pruža centraliziranu pristupnu točku širokom nizu skupova podataka povezanih s klimom (The Conversation).

Što čeka Rusiju?

Klimatske promjene u Rusiji već donose ogromne štete, koje će u budućnosti biti sve veće.

Prije više od deset godina, točnije 2010. godine, europski dio Rusije zahvatio je toplinski val koji je, u kombinaciji s česticama šumskog požara i smoga, samo u moskovskoj regiji usmrtio gotovo 11.000 ljudi starijih od 65 godina. U izvješću Ureda Ujedinjenih naroda za smanjenje rizika od katastrofa (UNDRR) navodi se da je toplinski val te godine u Rusiji ubio gotovo 56.000 ljudi.

Na ljeto 2020. godine više je ruskih regija zabilježilo rekordno visoke temperature, a u šumskim je požarima izgorio teritorij veličine Grčke, što je uzrokovalo ispuštanje dodatnog CO2 u atmosferu. Osim toga, te je godine pokrivenost snijegom bila rekordno niska [1, 2].

Jedna od najvećih opasnosti koje klimatske promjene donose za Rusiju otapanje je permafrosta, sloja zaleđenog tla ispod površine Zemlje.

Procjene su da će se ruski sloj permafrosta potpuno otopiti za tri desetljeća. Znanstvenici procjenjuju da bi smanjenje permafrosta moglo osloboditi između 10 i 240 milijardi tona ugljika i metana u atmosferu.

Osim ispuštanja dodatnih količina stakleničkih plinova u atmosferu, otapanje permafrosta moglo bi nanijeti i golemu infrastrukturnu štetu, s obzirom na to da će se smanjiti sposobnost tla da „nosi” zgrade i ostalu infrastrukturu. Procjenjuje se da na rizičnom području živi više od 2 milijuna ljudi, a kroz njega prolazi i oko 200.000 kilometara ruskih naftovoda i plinovoda.

Prema zamjeniku ministra za razvoj ruskog Dalekog istoka i Arktika Aleksandru Krutikovu, klimatske štete na zgradama i infrastrukturi mogle bi koštati Rusiju do 9 bilijuna rubalja (oko 99 milijardi dolara) do 2050. godine. Jedna druga studija procjenjuje da bi taj iznos mogao doseći cifru od 132 milijarde dolara.

Slične su se katastrofe već događale: 2010. otapanje permafrosta srušilo je rezervoar za skladištenje dizela u blizini arktičkog grada Norilska, što je uzrokovalo izlijevanje 21.000 tona dizela u rijeku Ambarnaja. Otapanje zaleđenog sloja tla znanstvenici povezuju i s izbijanjem epidemije antraksa 2016. godine (1, 2).

Unatoč nedjelovanju po pitanju energetske tranzicije, brojna su mišljenja da će Rusija do 2060. godine ipak smanjiti emisije stakleničkih plinova. Igor Bašmakov, direktor moskovskog think tanka CENEF XXI (Centar za učinkovito korištenje energije), predstavio je različite moguće scenarije budućeg gospodarskog razvoja Rusije u svijetu koji se kreće prema budućnosti bez ugljika, s očekivanim vrhuncem potrošnje fosilnih goriva oko 2030.

Kao rezultat gubitka izvoznih tržišta za svoje energente, ruski se BDP i gospodarstvo smanjuju, a broj stanovnika opada. Takvi trendovi mogli bi rezultirati time da će ruski udio u globalnom BDP-u pasti s 1,6 posto u 2021. na 0,7 posto do 2060. godine.

„Ironično, takvo gospodarsko usporavanje dovelo bi do pada emisija fosilnih goriva u zemlji. Međutim, to će biti najskuplji put do ruske dekarbonizacije“, kaže Bašmakov.